Tropski pljuskovi sve češći i u Dalmaciji: Zašto gradovi više ne mogu progutati toliku količinu vode

Tropski pljuskovi poznati su po iznimnom intenzitetu i velikoj količini oborine u vrlo kratkom vremenu. Uobičajeni intenzitet kreće se od 20 do 50 milimetara na sat, a u jačim epizodama i više, dok ekstremni slučajevi mogu premašiti i 200 milimetara u satu. Meteorolog Bojan Lipovšćak upozorio je da takav pljusak može u samo 30 minuta na površinu nogometnog terena donijeti tri cisterne vode, što zorno prikazuje koliko brzo atmosfera može ispustiti golemu količinu vlage.

Glavni razlog je globalno zagrijavanje. Europska komisija navodi da je zagrijavanje posljedica pojačanog efekta staklenika zbog emisija stakleničkih plinova, a toplija atmosfera može zadržati više vodene pare. Porast temperature za 1 stupanj Celzija znači do 7% više vlage u atmosferi. Drugim riječima pri višim temperaturama zrak može “nositi” više vlage, pa kad se podigne i ohladi, ta se veća količina vode može odjednom kondenzirati i pasti kao obilna kiša.

Topliji zrak je kao veća “spužva” za vodenu paru: dok je topao, zadržava više vlage, a kad se ispune uvjeti za kondenzaciju, oslobađa više oborine odjednom. Zato globalno zagrijavanje ne znači samo toplije vrijeme, nego i veći potencijal za ekstremne pljuskove, bujične poplave i nagle promjene vremena.

U umjerenim širinama pljuskovi su u pravilu slabiji, ali na Jadranu sve češće dobivaju karakteristike slične tropskima. Pljuskovi kod nas sve češće postaju “tropski” po intenzitetu: umjesto uobičajenih lokalnih oborina, dobivamo iznenadne epizode s vrlo jakom kišom u kratkom vremenu. Dakle, po mehanizmu nisu nužno tropski u geografskom smislu, ali po ponašanju i jačini sve više nalikuju tropskim pljuskovima.

Problem nastaje kada takve oborine pogode urbana područja. Plavljenja tada nisu posljedica samo jake kiše, nego i činjenice da tlo više ne može upiti dovoljno vode, a odvodni sustavi ne uspijevaju prihvatiti tako velik dotok. Prirodna, rahla i propusna tla mogu dio oborine zadržati i postupno je upiti, ali betonizirana i asfaltirana površina to onemogućuju.

Zbog sve veće izgrađenosti, smanjenja zelenih površina i zbijenog urbanog tkiva, voda se brzo slijeva po površini i završava na cestama, u podvožnjacima i niskim dijelovima naselja. U takvim uvjetima i relativno kratkotrajan pljusak može izazvati bujično plavljenje, osobito tamo gdje su kanali, šahtovi i cijevi projektirani za slabije ili rjeđe ekstreme.

Split i Šibenik već su bilježili vrlo snažne oborinske epizode, dok su i Zadar te Rijeka gradovi u kojima kratkotrajna jaka kiša može brzo opteretiti lokalnu odvodnju. U takvim situacijama presudnu ulogu imaju osobine tla i stupanj betonizacije: propusno tlo može dio vode upiti, dok asfalt, beton i zbijene urbane površine vodu odbijaju i usmjeravaju je prema ulicama, podvožnjacima i nižim dijelovima grada.

Zbog toga problem više nije samo meteorološki, nego i infrastrukturni. Kako se atmosfera zagrijava, može zadržati više vodene pare, pa se povećava potencijal za ekstremne oborine i nagla lokalna plavljenja. Stručnjaci sve češće upozoravaju da gradovi moraju prilagoditi odvodne sustave, povećati udio zelenih i propusnih površina te računati na kiše koje su donedavno bile tipične za tropske krajeve.