Renovirao kuću i primijetio da mu kokoši nestaju u pukotini, kada ju je iskopao pronašao grad za 20.000 stanovnika

Njegov potez doveo je do otkrića Derinkuyua, golemoga grada koji se prostire do 85 metara ispod površine zemlje na više razina, s ventilacijskim oknima, skladištima, crkvama i stambenim prostorijama koje su mogle primiti gotovo 20.000 ljudi.

BBC navodi da je to slučajno otkriće otvorilo pogled u jedno od najrazvijenijih podzemnih naselja na svijetu.

18 razina

Grad isklesan ispod vulkanske stijene Derinkuyu nalazi se u Kapadokiji, regiji poznatoj po mekom vulkanskom tufu koji se lako obrađuje, ali je dovoljno čvrst da zadrži stabilnost građevina.

Kako izvještava BBC, kompleks se s vremenom proširio u međusobno povezanu mrežu tunela i prostorija raspoređenih na 18 dostupnih razina, čime je postao najdublji poznati podzemni grad u Turskoj.

Arheolozi vjeruju da je područje obuhvaćalo domove, kuhinje, skladišta hrane, škole i mnoge druge objekte koji su tisućama ljudi omogućavali dugotrajan život pod zemljom.

Podzemni grad pokazao je iznimno napredno inženjerstvo, uključujući više od 50 ventilacijskih okana koja su dovodila svjež zrak kroz cijeli kompleks.

Povjesničari smatraju da Derinkuyu nije izgrađen odjednom, nego se postupno širio kroz različita razdoblja i civilizacije. Prema UNESCO-u, najstariji dijelovi mogli bi potjecati iz vremena Frigijaca tijekom prvog tisućljeća prije Krista, dok su kasniji stanovnici dodatno proširivali kompleks.

Povjesničari pretpostavljaju da su se tijekom razdoblja invazija i vjerskih progona stanovnici povlačili pod zemlju, gdje su golema kružna kamena vrata mogla zatvoriti ulaze i zaštititi ih od napadača.

Važno je istaknuti da su se ta teška vrata mogla pomicati isključivo iz unutrašnjosti podzemnog kompleksa, što je predstavljalo učinkovitu obranu od uljeza.

Samostalno naselje pod zemljom

Derinkuyu je bio osmišljen tako da omogući život ispod površine zemlje, pa nije služio samo kao privremeno sklonište, ističe BBC. Podzemni grad sadržavao je sve što je bilo potrebno da cijele zajednice mogu preživjeti mjesecima ako bi se za to pojavila potreba.

Duboki bunari opskrbljivali su stanovnike pitkom vodom, dok su posebni prostori bili namijenjeni skladištenju žitarica, stoke i vina. Postojale su zajedničke kuhinje i škole, kao i prostori za bogoslužje, što pokazuje da je grad mogao funkcionirati gotovo kao potpuno samostalno naselje ispod zemlje.

Istraživači također navode da su prirodno niske temperature pod zemljom pomagale u očuvanju zaliha hrane tijekom cijele godine, dok je razgranat sustav ventilacije osiguravao dovoljno zraka za disanje čak i na najdubljim razinama.

Prema podacima turskog Ministarstva kulture i turizma, dio otkrivenoga grada danas je otvoren za turističke posjete, dok arheolozi nastavljaju proučavati njegove građevinske tehnike, povijesni razvoj i povezanost s drugim naseljima diljem Kapadokije jer vjeruju da velik dio turske podzemne mreže još uvijek nije istražen.