Želite znati laže li vam netko? Psiholozi kažu da postavite ovo pitanje

Često se smatra da osoba koja laže češće trepće, izbjegava pogled, dodiruje lice ili se vrpolji. Međutim, psiholozi upozoravaju da govor tijela nije pouzdan pokazatelj toga govori li netko istinu.

Puno više može otkriti način na koji osoba odgovara na pitanja, piše Science Focus.

Održavanje laži nije nimalo jednostavno

Stručnjaci navode da se najbolji lažljivci trude svoje priče držati jednostavnima. Ipak, održavanje laži nije nimalo jednostavno. Jedna izmišljena tvrdnja može zahtijevati drugu, pa još jednu, dok cijelu priču treba osmisliti, zapamtiti njezine detalje i biti spreman ponoviti ih ili prilagoditi novim pitanjima. Zbog toga laganje predstavlja velik kognitivni napor za mozak.

„Ako govorite laž koja nosi velike posljedice, obično ste je prethodno uvježbali – razmišljali ste o njoj, pokušavate zapamtiti što ste rekli kako biste mogli ponoviti istu priču ako vas ponovno pitaju“, objašnjava dr. Sharon Leal, psihologinja sa Sveučilišta u Portsmouthu.

Osoba koja laže pritom mora pratiti i vlastito ponašanje, paziti da ne djeluje nervozno i pokušavati sugovornika gledati izravno u oči. Istodobno promatra njegovu reakciju kako bi procijenila vjeruje li joj.

Istraživanja provedena uz pomoć magnetske rezonancije pokazuju da se istina najprije pojavi u mozgu, a potom je treba potisnuti kako bi osoba mogla izgovoriti neistinu. Time se dodatno opterećuju kognitivne sposobnosti.

Moglo bi se očekivati da će takav mentalni napor biti jasno vidljiv kroz fizičke znakove. No istraživanja pokazuju da to ipak nije slučaj.

Zaboravite govor tijela – slušajte što osoba govori

Leal, koja proučava znakove laganja, smatra da bi trebalo promijeniti način na koji pokušavamo otkriti govori li netko istinu.

„Sada znamo da je verbalno otkrivanje laži puno bolje od neverbalnog, iako toliko slušamo o neverbalnim znakovima“, kaže ona.

Drugim riječima, češkanje, vrpoljenje, treptanje ili izbjegavanje pogleda nisu pouzdani znakovi laganja. Štoviše, istraživanja pokazuju da ljudi koji lažu ponekad postaju mirniji i manje se kreću kako bi djelovali uvjerljivije.

Korisniji tragovi nalaze se u onome što osoba govori – odnosno u tome što kaže i na koji način to izgovara.

Jednostavna pitanja mogu otkriti puno

Stručnjaci za ispitivanje koriste različite tehnike kojima pokušavaju potaknuti osobu da sama otkrije nedosljednosti u svojoj priči.

Jedna od njih je takozvani strateški pristup korištenju dokaza. Ispitivač pritom postavlja pitanja o određenom događaju, ali informacije kojima već raspolaže ne otkriva odmah.

Osoba koja govori istinu i nema što skrivati češće će sama ponuditi pojedinosti i slobodno govoriti o događaju. Onaj tko laže može, s druge strane, tvrditi da uopće nije bio prisutan, izbjegavati konkretne detalje ili pokušavati razgovor usmjeriti u drugom smjeru.

Korisno je i zatražiti od osobe da sama navede informacije koje bi mogle potvrditi njezinu priču.

Istraživanja pokazuju da će ljudi koji govore istinu češće spontano iznijeti takve detalje, primjerice spomenuti druge osobe koje su bile prisutne na događaju. Lažljivci su puno manje skloni ponuditi informacije koje bi se neovisno mogle provjeriti.

Tražite da priču ispriča više puta

Postoji i tehnika poznata kao kognitivna procjena vjerodostojnosti, pri kojoj se od osobe traži da više puta ispriča svoju verziju događaja, prenosi Danas.

Istraživanja pokazuju da ljudi koji govore istinu prilikom ponavljanja priče često dodaju nove detalje kojih su se naknadno sjetili.

Lažljivci, međutim, imaju tendenciju držati se iste, jednostavne verzije događaja. Što manje novih detalja dodaju, manja je mogućnost da će se zaplesti u vlastite izmišljotine.

Još jedna zanimljiva tehnika jest tražiti od osobe da događaj prepriča obrnutim redoslijedom.

Osobi koja govori istinu to uglavnom predstavlja manji problem jer se može osloniti na stvarno sjećanje. Onaj tko izmišlja priču mora se prisjetiti niza konstruiranih događaja i zatim promijeniti njihov redoslijed, što dodatno opterećuje kognitivne sposobnosti i povećava mogućnost pogreške.

Neočekivana pitanja mogu biti ključna

Sličan učinak mogu imati i neočekivana pitanja povezana s glavnim događajem, ali usmjerena na detalje o kojima osoba možda nije unaprijed razmišljala.

Ispitivač, primjerice, može zatražiti detaljan opis prostorije u kojoj se događaj navodno dogodio ili pitati je li ondje bila određena osoba čija se prisutnost naknadno može provjeriti.

Takva pitanja mogu dovesti do oklijevanja, proturječja ili pogrešaka u priči. Zato, ako pokušavate procijeniti govori li netko istinu, možda nije najkorisnije promatrati dodiruje li nos ili skreće li pogled.

Puno je korisnije pažljivo slušati priču, tražiti konkretne detalje, postavljati neočekivana pitanja i provjeravati slažu li se odgovori međusobno.

Ipak, nijedna od tih tehnika sama po sebi nije nepogrešiv dokaz da netko laže. Ljudi se razlikuju prema načinu komunikacije, pamćenju i reakcijama pod pritiskom, zbog čega je kontekst uvijek važan.