FOTO / Jezero koje je nekada bilo četvrto najveće na svijetu pretvoreno je u pustinju

Riječ je o Aralskom jezeru, koje se nalazi između Kazahstana i Uzbekistana. Prije samo nekoliko desetljeća bilo je četvrto najveće jezero na svijetu, s površinom od približno 68.000 četvornih kilometara. Danas je najveći dio nekadašnjeg jezerskog dna pretvoren u pustinju Aralkum.

Ova dramatična promjena nije posljedica isključivo prirodnih procesa. Za gotovo potpuni nestanak jezera odgovorne su prije svega odluke sovjetskih vlasti, koje su željele golema područja središnje Azije pretvoriti u poljoprivredna zemljišta, prenosi Nova.rs.

Kako je jedno od najvećih jezera počelo nestajati?

Sve je počelo velikim projektima navodnjavanja, čija je izgradnja započela još tridesetih godina prošlog stoljeća, a osobito se intenzivirala tijekom šezdesetih godina.

Sovjetske vlasti preusmjeravale su vodu iz rijeka Amu Darje i Sir Darje, koje su stoljećima napajale Aralsko jezero, kako bi osigurale dovoljno vode za uzgoj pamuka, riže, žitarica i drugih poljoprivrednih kultura.

Problem je bio i u tome što su mnogi kanali bili loše izgrađeni. Goleme količine vode gubile su se zbog isparavanja i prodiranja u tlo, a u pojedinim sustavima gubici su dosezali čak 75 posto.

Posljedice su ubrzo postale vidljive. Tijekom šezdesetih godina razina jezera padala je u prosjeku 20 centimetara godišnje, dok je osamdesetih godina pad dosezao čak 90 centimetara godišnje.

Kako se voda povlačila, koncentracija soli rasla je, a život u jezeru postajao je sve ugroženiji. Ribarska industrija, o kojoj su ovisile tisuće obitelji, gotovo je potpuno propala.

Posebno potresan prizor danas se može vidjeti u blizini nekadašnjeg lučkog grada Moynaq u Uzbekistanu. Ondje se nalazi takozvano groblje brodova, s ostacima ribarskih plovila koja su nekada plovila jezerom, a sada stoje usred pustinje.

Nestanak vode izazvao je i ozbiljne zdravstvene i ekološke probleme. Vjetar s isušenog dna raznosi sol, prašinu te ostatke pesticida i drugih kemikalija koje su se desetljećima koristile u poljoprivredi.

Tlo je postajalo sve manje plodno, lokalna klima se mijenjala, a stanovništvo se suočavalo s gubitkom posla i pogoršanjem životnih uvjeta. Mnogi su na kraju bili prisiljeni napustiti svoje domove.

Ipak, jedan dio jezera počeo se oporavljati

Iako je južni dio Aralskog jezera gotovo potpuno presušio, priča o njegovu nestajanju ima i nešto optimističniji nastavak.

Kazahstan je 2005. godine izgradio branu Kok-Aral, koja je omogućila zadržavanje vode u sjevernom dijelu jezera. Zahvaljujući tome, razina vode počela je rasti, slanost se smanjila, a ribarstvo je postupno oživjelo.

Prema podacima kazahstanskih vlasti, samo tijekom prvih šest mjeseci 2026. godine u sjevernom dijelu Aralskog jezera ulovljeno je približno 4200 tona ribe.

Ipak, oporavak sjevernog dijela ne znači da će se cijelo jezero vratiti na nekadašnju veličinu. Goleme površine njegova nekadašnjeg dna i dalje su pustinja, dok je južni dio ostao gotovo bez vode.

Aralsko jezero tako je postalo jedan od najupečatljivijih primjera koliko dalekosežne mogu biti posljedice neodgovornog upravljanja prirodnim resursima. Njegova sudbina pokazuje koliko brzo čovjek može promijeniti cijeli ekosustav, ali i koliko je teško popraviti štetu koja nastaje tijekom više desetljeća.