Grenland i Antarktik izgubili 11,3 bilijuna tona leda: Sateliti otkrili što se događa

Kada se govori o nestajanju leda na Grenlandu i Antarktiku, najčešće se pomisli na njegovo topljenje zbog sve viših temperatura zraka. No, najduži dosad sastavljeni niz satelitskih podataka pokazuje da je ključni uzrok drukčiji. Najveći dio leda ne nestaje topljenjem na površini, nego zato što se ledenjaci sve brže pomiču prema oceanu.

Prema novoj analizi, gubitak leda od 1980-ih ubrzao se čak četiri puta. Čak 84 posto tog ubrzanja povezano je s bržim kretanjem ledenjaka prema moru, dok se preostalih 16 posto odnosi na površinsko topljenje. Riječ je o znatno većem udjelu nego što su mnogi znanstvenici očekivali.

„Sada sa sigurnošću možemo da kažemo da je glavni razlog to što se glečeri kreću brže“, rekla je Ines Otosaka sa Sveučilišta Northumbria u Velikoj Britaniji, jedna od autorica studije.

Kako je objasnila, i nju je iznenadilo da je čak 84 posto gubitka mase povezano s ubrzanim kretanjem ledenjaka prema oceanu, umjesto omjera koji bi bio približno podjednak između površinskog topljenja i gubitka leda na obali.

Kako ledenjaci gube led

Ledenjaci mogu gubiti masu na dva glavna načina. Prvi je površinsko topljenje, do kojeg dolazi kada temperatura zraka poraste iznad nule.

Drugi je gubitak leda na rubovima ledenjaka, ondje gdje završavaju u oceanu. Relativno topla morska voda može otapati led s donje strane, dok se s krajeva ledenjaka odlamaju veliki komadi i nastaju ledene sante.

Što se ledenjak brže kreće, više leda stiže do mora, pa se on i brže gubi. Prema novim podacima, upravo taj proces ima znatno veću ulogu nego što se ranije pretpostavljalo.

Satelitski podaci sežu sve do 1972. godine

Redovita i sustavna satelitska promatranja ledenih pokrivača počela su tek 1979. godine.

Ipak, prvi satelit Landsat, koji je NASA lansirala 1972., zabilježio je nekoliko ranih mjerenja brzine kretanja ledenjaka na Grenlandu.

Istraživači su uspjeli procijeniti kretanje ledenjaka i u razdobljima za koja nisu postojala izravna mjerenja. Time su satelitski zapis proširili sve do 1972. godine.

Dobili su tako najduži dosad napravljen pregled promjena ledenih pokrivača. Grenland i Antarktik u posljednjih su pola stoljeća izgubili oko 11,3 bilijuna tona leda.

Kako bi se ta količina lakše predočila, odgovarala bi ledenoj kocki visokoj oko 23 kilometra.

Zašto je situacija drukčija na Grenlandu i Antarktiku

Na Antarktiku su temperature toliko niske da je površinsko topljenje relativno malo.

Na Grenlandu je situacija drukčija. Temperature zraka tijekom dijela godine prelaze nulu, zbog čega se led topi i odozgo.

Zbog toga se odnos između površinskog topljenja i gubitka leda u oceanu može mijenjati iz godine u godinu.

Ipak, kada se promatra višedesetljetni trend, ubrzavanje kretanja ledenjaka prema moru i dalje ostaje dominantan čimbenik.

Zašto se ledenjaci ubrzavaju

Ledeni se pokrivači pod utjecajem gravitacije prirodno kreću niz padinu. No voda koja se nalazi u sedimentima ispod njih, kao i ona koja s površine prodire do njihove baze, može djelovati kao mazivo i dodatno ubrzati njihovo kretanje.

Kada se led na prednjem dijelu ledenjaka stanji ili odvoji, smanjuje se i otpor koji usporava njegovo kretanje. Na Antarktiku poseban problem predstavlja raspad ledenih polica koje se protežu ispred ledenjaka.

One često djeluju poput svojevrsnih kočnica. Kada se raspadnu, ledenjaci iza njih mogu naglo ubrzati i početi ispuštati znatno više leda u ocean.

Znanstvenike posebno brinu povratne sprege

Činjenica da najveći dio gubitka leda dolazi iz oceana zabrinjava istraživače zbog mogućnosti takozvanih povratnih sprega. Riječ je o procesu u kojem jedan događaj pokrene drugi, a on potom dodatno ubrzava prvi.

Michael Meredith iz Britanske antarktičke službe upozorava da veći udio gubitka leda povezanog s oceanom može dovesti do mnogo bržih i manje predvidivih promjena.

Jedan od primjera je poznati ledenjak Thwaites na Antarktiku, koji se često naziva i „ledenjakom sudnjeg dana“. On se nalazi iznad kopna koje se od obale spušta prema unutrašnjosti kontinenta.

Kako se ledenjak povlači, topla morska voda može prodirati sve dublje ispod njega i dodatno ubrzavati topljenje. Taj je proces poznat kao nestabilnost morskog ledenog pokrivača.

Znanstvenike zabrinjava još jedan mogući scenarij. Kako se prednji, tanji dijelovi ledenjaka povlače, ledene litice koje ostaju iza njih mogu postati previsoke i nestabilne. Ako se počnu urušavati, povlačenje ledenjaka moglo bi se dodatno ubrzati.

Razina mora već je porasla

Gubitak leda s Grenlanda i Antarktika već ima mjerljive posljedice. Od 1970-ih samo topljenje ta dva ledena pokrivača podiglo je razinu mora za oko tri centimetra.

Iako se to možda čini malo, dovoljno je da poveća rizik od poplava i erozije za milijune ljudi koji žive u priobalnim područjima. Procjene pokazuju da je zbog tog porasta još oko devet milijuna ljudi izloženo većem riziku od obalnih poplava i erozije.

U najnepovoljnijim scenarijima razina mora tijekom ovog stoljeća mogla bi porasti i do dva metra. Zbog toga je važno razumjeti ne samo koliko leda nestaje, već i na koji način.

Novo istraživanje pokazuje da glavni problem nije samo na površini ledenih pokrivača, već i mnogo dublje – u načinu na koji ocean, ledenjaci i njihova podloga međusobno djeluju.

Upravo bi te povratne sprege mogle biti ključne za to koliko će brzo razina mora rasti u desetljećima koja dolaze.