Kako bi zaista izgledao svijet bez arktičkog leda?

Budući da se zagrijava gotovo četiri puta brže od ostatka planeta, Arktik bi svoje prvo ljeto bez leda mogao doživjeti već 2027. godine, mnogo ranije nego što se nekoć strahovalo, prenosi BBC.

To pokazuju istraživanja Sveučilišta u Göteborgu u Švedskoj i Sveučilišta Colorado Boulder u SAD-u.

Zabrinjavajuće je što podaci upućuju na to da će led nastaviti nestajati bez obzira na to koliko od ovog trenutka smanjimo emisije stakleničkih plinova.

Kao što se može pretpostaviti, to predstavlja golem problem za planet Zemlju. Nestajanje arktičkog leda imalo bi posljedice diljem svijeta, pokrećući niz promjena u okolišu koje se već osjećaju i izvan te regije.

"Ono što se događa na Arktiku od goleme je važnosti za cijeli svijet, a promjene se odvijaju velikom brzinom. Ne bismo na njega trebali gledati kao na udaljenu i zaleđenu divljinu daleko na sjeveru, koja je od male važnosti za većinu čovječanstva", kaže profesor Philip Wookey, biolog i stručnjak za okoliš sa Sveučilišta u Stirlingu.

Polarni medvjedi ovise o arktičkom ledu i koriste ga kao platformu za lov na svoj omiljeni plijen, tuljane.

No što bi se doista dogodilo kada bi sav led nestao? Neke bi posljedice bile očite. Populacija polarnih medvjeda, primjerice, doživjela bi velik pad.

Međutim, postoje i mnogo neočekivanije, čak bizarne posljedice. A neke od tih promjena već se odvijaju pred našim očima.

Bolesti zakopane u ledu se bude

Godine 2016. jedan udaljeni dio Sibira suočio se s epidemijom koja je djelovala kao da je preuzeta iz horor-filma.

Antraks, bolest za koju se dugo smatralo da je u toj regiji pod kontrolom, ponovno se pojavio, zarazivši desetke ljudi i usmrtivši tisuće sobova.

Izvor? Lešina soba stara 75 godina, koja je bila zakopana u permafrostu sve dok je rastuće temperature nisu odmrznule.

Taj je slučaj bio ozbiljno upozorenje: kako se permafrost otapa, bakterije i virusi koji su tisućama godina bili zamrznuti mogli bi ponovno izaći na površinu, čak i ako su bili neaktivni desecima tisuća godina.

Posljednjih godina istraživači su uspjeli oživjeti virus amebe koji je bio neaktivan 48.500 godina, što otvara mogućnost da bi se uzročnici drevnih epidemija, pa čak i potpuno nepoznatih bolesti, mogli ponovno pojaviti.

Spore antraksa iznimno su otporne i mogu desetljećima preživjeti u tlu u neaktivnom stanju.

Ipak, veća opasnost vjerojatno dolazi od ponovne pojave "suvremenijih" bolesti.

"Bolesti koje predstavljaju najveći rizik vjerojatno su one koje su se najnedavnije zamrznule i zato su posljednje bile u kontaktu sa suvremenim populacijama", objašnjava profesor David Pearce, mikrobiolog okoliša sa Sveučilišta Northumbria.

"Epidemija antraksa u Sibiru 2016. jedan je primjer, ali drugi bi mogla biti pandemija gripe iz 1918.

"Na Svalbardu su trenutačno pokopane žrtve te pandemije i postoji zabrinutost zbog sudbine takvih virusa ako bi se ti grobovi odmrznuli."

Arktik postaje zeleniji

Kako se arktička tundra otapa, otvara se prostor za širenje borealnih šuma, odnosno tajge. Zvuči kao dobra stvar, zar ne? Više drveća, više zelenila, što tu može biti loše?

Nažalost, stvarnost je mnogo složenija, a budućnost mnogo manje svijetla. I to doslovno.

"Više vegetacije uglavnom čini tlo tamnijim, povećavajući količinu Sunčeve energije koja ostaje u sustavu i tako dodatno pojačavajući zagrijavanje", objašnjava Marc Macias-Fauria, profesor fizičke geografije na Sveučilištu u Cambridgeu.

Ali zar više zelenila ne bi pomoglo u apsorpciji stakleničkih plinova? U teoriji da, ali samo privremeno. Iako bi zeleniji Arktik kratkoročno mogao djelovati kao ponor ugljika, njegov dugoročni utjecaj na globalno zagrijavanje vjerojatno bi nadmašio sve koristi.

Dokazi su već jasni: gotovo polovina Arktika postaje zelenija, ali samo 12 posto tih područja zapravo apsorbira više ugljika nego što ga oslobađa.

Zašto? Odgovor se nalazi ispod površine, u permafrostu.

To zaleđeno tlo, koje je ostalo zamrznuto najmanje dvije uzastopne godine, a u nekim arktičkim područjima čak 700.000 godina, sadrži goleme količine zarobljenog ugljika.

Zapravo, tlo u sjevernom području permafrosta sadrži između 1.460 i 1.600 milijardi metričkih tona organskog ugljika, otprilike dvostruko više nego što ga se trenutačno nalazi u atmosferi.

Kako temperature rastu, mikrobiološki procesi ubrzavaju pretvaranje ugljika iz permafrosta u stakleničke plinove poput ugljikova dioksida i metana, koji se potom oslobađaju u atmosferu.

Grenland se podiže

Grenland, koji jedan američki predsjednik želi kupiti, mijenja se brže nego ikada. Zapravo, ledeni pokrov tog danskog teritorija gubi 30 milijuna tona leda svakog sata.

Kada se led jednog dana potpuno otopi, podižući globalnu razinu mora za 7,4 metra, što bi, među ostalim, dovelo Mar-a-Lago i velik dio Floride u ozbiljnu opasnost od poplava, Grenland će biti neprepoznatljiv.

A značajne promjene vidimo već danas. U procesu koji se naziva izostatičko izdizanje kopno Grenlanda podiže se za čak 12 milimetara godišnje, odnosno oko pola inča, dok se golema težina leda postupno smanjuje.

Očekuje se da će se taj prirodni proces nastaviti desetljećima, mijenjajući reljef otoka i otežavajući izgradnju infrastrukture potrebne za eksploataciju minerala.

Istodobno se obala Grenlanda suočava s potpuno drukčijom sudbinom. Dok se kopno u unutrašnjosti podiže, rubovi otoka urušavaju se.

Kako se permafrost, koji je nekoć stabilizirao tlo, odmrzava, on se razgrađuje pa je obala sve podložnija urušavanju i eroziji. Glavni grad Grenlanda i njegova najveća luka, Nuuk, bit će izloženi velikoj opasnosti.

Ledenjak Ilulissat, jedan od grenlandskih ledenjaka koji se najbrže kreću, ubrzano se povlači zbog klimatskih promjena.

Samo tijekom prethodna tri desetljeća otopilo se oko 28.707 četvornih kilometara grenlandskog ledenog pokrova i ledenjaka, što je površina približno jednaka veličini Albanije. Nestalo je 1,6 posto ukupnog ledenog pokrova.

Ono što je nekoć bilo zaleđeno prostranstvo leda i snijega ubrzano postaje krajolik ogoljenih stijena, močvara i vegetacije.

Bi li to novootkriveno kopno moglo biti privlačno za buduću gradnju? Ne baš. Rastuće temperature ne otapaju samo led nego destabiliziraju i samo tlo.

Kako se permafrost odmrzava, oslobađa stakleničke plinove, što dodatno potiče zagrijavanje.

A kao što je već spomenuto, gubitak zaleđenog tla duž grenlandske obale čini kopno podložnijim eroziji i urušavanju pod utjecajem vjetra i vode.

Dakle, ako ste sanjali o kući na obali Grenlanda, razmislite ponovno.

Skupa preseljenja sve su bliža

Kada pomislite na topljenje leda, vjerojatno zamišljate polarne medvjede i sobove koji gube svoja prirodna staništa, ali iznenađujuće velik broj ljudi također će ostati bez svojih domova, a to se već događa.

Jedan neposredan primjer je Tuktoyaktuk, naselje na sjeverozapadu Kanade koje more ubrzano odnosi. Rastuće temperature otapaju permafrost koji je nekoć održavao stabilnost tla, zbog čega se ono urušava pod nogama stanovnika.

Istodobno obalna erozija uništava ceste, kuće i infrastrukturu, ostavljajući stanovnicima malo izbora osim da razmotre preseljenje.

Inuitske zajednice suočavaju se s brzim i dubokim promjenama zbog klimatskih promjena, uključujući promjene u obrascima morskog leda koje remete tradicionalni lov i putovanja.

Tuktoyaktuk je možda malo naselje sa svega 937 stanovnika, ali nije ni približno jedino koje se suočava s tom krizom. Diljem Skandinavije, Aljaske i Rusije mnogo veće zajednice također su ugrožene topljenjem leda i obalnom erozijom.

U Rusiji je problem golemih razmjera. Studija Moskovskog državnog sveučilišta "Lomonosov" pokazala je da more svake godine odnese 7000 hektara kopna, površinu gotovo jednaku veličini Manhattana.

To je posebno zabrinjavajuće kada se uzme u obzir da u zoni permafrosta u Rusiji trenutačno živi 5,4 milijuna ljudi.

I sam Manhattan, kao i mnogi drugi američki obalni gradovi, također je ugrožen. Istraživanja pokazuju da se nekretnine vrijedne 1,4 bilijuna dolara nalaze na manje od 215 metara od američke obale, u područjima koja bi se u sljedećih 30 godina mogla suočiti s velikim poplavama.

Troškovi bi mogli dosegnuti 140 milijardi dolara

Do 2050. između četiri i 13 milijuna Amerikanaca moglo bi biti izravno pogođeno porastom razine mora i sve snažnijim olujama.

Niska nadmorska visina Miamija i porozna vapnenačka podloga čine ga iznimno ranjivim na porast razine mora.

Ako bi se samo deset posto tih ljudi ili nekretnina moralo preseliti, troškovi bi mogli dosegnuti 140 milijardi dolara, što bi predstavljalo financijsku i humanitarnu krizu s kojom bi se zemlja uskoro mogla biti prisiljena suočiti.

Veliki gradovi poput Jakarte, glavnog grada Indonezije, već tonu zbog kombinacije porasta razine mora i crpljenja podzemnih voda.

Projekcije upućuju na to da bi veliki dijelovi Jakarte mogli biti pod vodom do 2050. godine, zbog čega je indonezijska vlada počela planirati izgradnju nove prijestolnice dalje u unutrašnjosti zemlje.

Morski ekosustavi se uništavaju

Ponovno, nisu u pitanju samo polarni medvjedi. Kako se Arktik zagrijava, njegovi osjetljivi hranidbeni lanci urušavaju se. Vrste riba koje su dugo uspijevale u hladnim vodama, poput arktičke zlatovčice, teško podnose porast temperature.

Diljem regije smanjuje se brojnost vrsta koje ovise o hladnim i stabilnim uvjetima, što ugrožava bioraznolikost.

Gubitak morskog leda zbog klimatskih promjena prisiljava morževe da se okupljaju u prenapučenim skupinama na kopnu, što dovodi do uginuća.

Industrija lova na rakove na Aljasci posebno je teško pogođena. Znanstvenici američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA) 2015. godine zabilježili su rekordan broj mladih snježnih rakova tijekom godišnjeg istraživanja u istočnom Beringovu moru. Međutim, samo tri godine poslije situacija se drastično promijenila.

Između 2018. i 2019. godine broj mladih snježnih rakova smanjio se za približno polovinu. Do 2021. godine istraživanje je pokazalo najmanji broj snježnih rakova na području istočnog Beringova mora otkako je istraživanje počelo 1975. godine.

Za samo nekoliko godina iz te je regije nestalo više od 10 milijardi snježnih rakova, što je izravno povezano sa zagrijavanjem vode koje mijenja uvjete za razmnožavanje i prehranu.

Poruka je svakim danom sve jasnija: sudbina Arktika nije samo udaljeni problem, ona je duboko povezana sa životom na cijeloj Zemlji.