Krenuo od nule u dalekoj zemlji i ostvario globalni uspjeh: "Bez medija bismo za 30 dana završili ubijajući jedni druge"

Kad se Jugoslavija 1991. počela raspadati u krvavim ratovima, Brkić je iz Srbije otišao u Južnoafričku Republiku, a da uopće nije znao engleski. Tamo je stvorio nekoliko uspješnih medijskih projekata. Hrvoje Krešić s Brankom Brkićem razgovarao je o budućnosti novinarstva i medija na Međunarodnom festivalu novinarstva u Perugi.

Branko, tvoja je priča prilično izvanredna. Napustio si bivšu Jugoslaviju, odnosno Srbiju 1991. i otišao ni više ni manje nego u Južnoafričku Republiku, a da nisi znao engleski. Nisi imao ništa. Kako to?

Nikoga nisam poznavao. Prijatelj mi je rekao da se Južna Afrika otvara i da bi to moglo biti dobro mjesto da započnem novi život. Usput rečeno, taj moj prijatelj bio je Kojadinović, član obitelji koja je oplovila svijet 1970-ih i 1980-ih. No to je neka druga priča. Taj život je nevjerojatan. Zapravo, objavio sam njihovu knjigu u Jugoslaviji. Sletio sam 1991., u petak, 13. prosinca. Nisam poznavao nikoga. Imao sam telefonski broj jedne žene koja se onamo preselila nekoliko mjeseci prije mene. Imao sam nešto manje od 2 000 njemačkih maraka, između jedne i dvije tisuće. Nisam znao ni riječ engleskog. Imao sam jednomjesečnu turističku vizu i bio sam izdavač knjiga, što je, kao što znaš, vrlo korisno kad se preseliš u drugu zemlju gdje ne govoriš jezik.

Ali snašao si se. Pronašao si svoje mjesto. I prvo si pokrenuo časopis "Maverick", zar ne?

Bilo je nekoliko časopisa prije toga. Bio sam osnivač i urednik časopisa "National Parks" 1998. Godine 2001. pokrenuo sam časopis "Brainstorm" u suradnji s ekipom iz Beograda koja je pokrenula časopis "Računari" u Beogradu. A onda sam 2005. pokrenuo "Maverick". 2007. pokrenuo sam "Empire". Godine 2008. sve je propalo u krizi, a 2009. pokrenuo sam "Daily Maverick".

"Većina ljudi ne razumije što su mediji i što mediji rade"

Koji i danas postoji i prilično je važan dio medijskog ekosustava u Južnoj Africi. Koja je priča iza "Daily Mavericka"?

"Daily Maverick" je pokrenut 2009., a ideja je za ono vrijeme bila revolucionarna: donijeti kvalitetu na internet.

Dugački članci?

Što god objaviš mora biti kvalitetno. Dakle, nije se radilo samo o gomilanju jeftinog sadržaja. Radilo se o pravom novinarstvu, ali online. Jer su u to vrijeme ljudi zarađivali na tisku, najbolji sadržaj ostavljali su za tisak, a sve ostalo išlo je na internet. No ja sam učinio upravo suprotno. I ispalo je jako dobro. Počeo sam s pet ljudi krajem listopada 2009. Pet ljudi i 30 000 čitatelja u listopadu. Petnaest godina poslije, kad sam otišao, imao sam 120 ljudi i 14 i pol milijuna registriranih korisnika mjesečno. I u međuvremenu smo napravili dosta toga. Bio je to prilično važan medij u Južnoj Africi.

No kroz cijelu karijeru, otkako si napustio Jugoslaviju i otišao u Južnu Afriku, posvećen si novinarstvu, zbog čega si ovdje već gotovo pet-šest godina zaredom. Zašto misliš da je novinarstvo važno?

Dopusti da objasnim... Većina ljudi ne razumije što su mediji i što mediji rade. Imamo tu nejasnu ideju o četvrtoj grani vlasti. Ljudi često ni ne znaju koje su prve tri grane vlasti. U normalnoj demokraciji novinarstvo predstavlja tipičan mehanizam odgovornosti koji donosi točne informacije kako bi tri grane vlasti i građani mogli donositi odluke i biti sigurni čak i u vezi s tako temeljnim stvarima kao što je za koga glasati na izborima.

U modernom svijetu imamo taj jedan globalni prevrat i uloga četvrte grane vlasti postaje još važnija jer prve tri grane vlasti podbacuju. Dakle, ne samo da smo u prostoru gdje trebamo osigurati stalan protok točnih informacija, nego smo i u prostoru gdje trebamo pokazati vodstvo u teškim vremenima. To se, usput rečeno, dogodilo u Južnoj Africi, i to je ono na što sam najponosniji u vezi s onim što smo ondje napravili u vrijeme zarobljavanja države.

I vrlo je važno razumjeti da su mediji infrastruktura današnjeg informacijskog svijeta, jednako su važni kao rasvjeta, vodoopskrba, ceste, kanalizacija i energenti. Jer često ljudima objašnjavam: ako nemate energente, prestajemo proizvoditi stvari. Ako nemate ceste, kotači trgovine staju. Ako nemate vodu i kanalizaciju, razbolimo se. A ako nemate dobre medije, ubijamo jedni druge. Nakon 30 dana bez medija, u medijskom mraku, završili bismo ubijajući jedni druge. To je ono što ljudi ne razumiju dovoljno dobro, jer jednostavno nisu bili izloženi vremenu bez medija. Dakle, vrlo je važno razumjeti da imamo duboku infrastrukturnu ulogu koju bismo trebali igrati. Ne igramo je uvijek kako treba.

"Nesposobni smo odgovoriti na izazove današnjice"

Imamo svoje nedostatke…

Imamo vlastite probleme. Već smo dugo izloženi napadu, ali smo i sami pridonijeli sadašnjoj krizi povjerenja s publikom. I da bismo riješili ovaj golemi problem, koji je civilizacijski problem, moramo učiniti puno toga. Puno razmišljanja, puno preispitivanja i puno repozicioniranja. Međutim, nemojmo se zavaravati: društvo bez medija nije pravo društvo.

To nas dovodi do tvog drugog projekta, prilično novog, koji se zove "Kontinuum". Možeš li nam reći nešto više o tome?

"Project Kontinuum" nastao je iz mog razumijevanja o tome koliko je duboka kriza u kojoj se globalno nalazimo. A ta je kriza sveobuhvatna. Čak i u najboljim društvima, najbolje vođenim, bogatim društvima, svjedočimo velikim pukotinama. U većini društava prva, druga i treća grana vlasti ne funkcioniraju ili funkcioniraju smanjenim kapacitetom. Novinarstvo je posebno na udaru, vidjeli smo kako su poslovni modeli uništeni dolaskom interneta i "dot-com" ere, zatim društvenih mreža, a sada i umjetne inteligencije. Nalazimo se u situaciji duboke krize, nesposobni smo odgovoriti na izazove današnjice.

"Project Kontinuum" pokušaj je redefiniranja onoga što radimo, temeljita promišljanja o svemu i prilagođavanja modernom svijetu. Nikada se nećemo vratiti na ono gdje smo bili 1990-ih. Nikada više nećemo biti nedodirljivi, visoko profitabilni i svemoćni. To se više nikada neće dogoditi. Moramo pronaći novu ravnotežu u kojoj možemo nastaviti pružati važnu uslugu društvu. To je "Project Kontinuum".

Spomenuo si jednu rečenicu prije ovog razgovora dok smo se pripremali. Ako se "loši dečki" mogu organizirati preko granica, trebali bismo i mi.

Da... Posebno u posljednjih 15-20 godina, svjedočimo postupnom rastu autoritarizma po cijelom svijetu, a ti autoritarni lideri koriste isti "priručnik". Uče jedni od drugih, pomažu si, dijele najbolje prakse kao da je riječ o nekoj profesiji. Zapravo je pomalo smiješno što taj autoritarni "priručnik" zapravo i nije neko genijalno djelo. Nije djelo iznimno talentiranih i maštovitih ljudi, nego naprosto djelo ljudi koji nemaju srama. I oni to dijele preko granica i ne priznaju granice. Ne priznaju globalna pravila ni globalne organizacije. To je za slabiće. A usput rečeno, i empatija je za slabiće, prema njima. Zašto se i mi ne bismo organizirali preko granica i stvorili snažniji odgovor i otpor tom rastućem autoritarizmu i novoj prijetnji velikih tehnoloških kompanija koje počinju postajati možda čak i opasnije od samog autoritarizma?

I pitanje za kraj... Koliko su Perugia i festivali poput ovog u Perugi korisni za tvoje planove s "Kontinuumom"?

U svojoj srži, "Kontinuum" je mreža. Svi ovi projekti, a ima ih dosta na kojima radim, uključujući, primjerice, "World News Day", u svojoj su srži mreža. Radi se o tome da se svi ti ljudi okupe i da se mogu sastajati bez potrebe da putuju u Indoneziju, Argentinu itd. Naravno, imamo Zoom, Outlook i ostalo, ali ništa ne može zamijeniti susrete uživo i razumijevanje kamo idemo i što trebamo raditi. Zato je Perugia toliko važna za ovo.

A i kava je dobra.

Kava je nevjerojatna! Kao i kroasani.