Plan Zapada da pritisne Putina ima jedan ozbiljan nedostatak

Ukrajinska četrdesetodnevna kampanja dubokih udara – koju je predsjednik Volodimir Zelenski pokrenuo kako bi, prema vlastitim riječima, „prisilio agresora da okonča rat“ – sada je dosegnula vrhunac.

U zapadnim političkim krugovima prevladava mišljenje da uništavanje ruske infrastrukture, rast nestašica goriva i posljedično nezadovoljstvo građana pokazuju kako je Rusija sve bliže iscrpljenosti. Strategiju jačanja ukrajinskih sposobnosti za duboke udare podupiru ne samo vodeće europske članice NATO-a nego i Bijela kuća, što potvrđuju nedavne izjave predsjednika Donalda Trumpa i državnog tajnika Marca Rubija.

Zapadna strategija pritiska temelji se na jednostavnoj procjeni: povećanje troškova nastavka rata izazvat će toliko nezadovoljstvo u ruskom društvu da će Kremlj biti prisiljen pristati na prekid vatre i pregovore, piše Responsible Statecraft, portal Quincy instituta.

Za većinu Rusa, koji rat doživljavaju kao sredstvo za ostvarenje konkretnih geopolitičkih ciljeva, ta logika doista vrijedi – što su troškovi veći, to je potpora nastavku rata slabija.

Međutim, u toj se slici zanemaruje glasna i vrlo motivirana manjina koja rat promatra kroz moralnu prizmu, kao sukob oko svetih vrijednosti u kojem nema mjesta kompromisu. Za njih pojačani zračni napadi ne povećavaju želju za pregovorima, nego zahtjeve za odmazdom i daljnjom eskalacijom.

Autor smatra da je sve veći pritisak unutar Rusije povezan s modelom „ograničenog rata“ koji provodi Kremlj – pristupom koji ne zadovoljava nijedan od ta dva tabora. Prvi smatra da cijena rata postaje previsoka, dok drugi vjeruje da ograničenja sprječavaju potpunu pobjedu. Svaki novi veliki napad na ruski teritorij, prema toj analizi, Putinu dodatno otežava održavanje ravnoteže između tih dviju skupina.

Instrumentalna većina i moralna manjina

Od 2022. godine Kremlj nastoji smanjiti društvene posljedice rata i održati osjetljivu unutarnju ravnotežu, među ostalim nazivajući sukob „specijalnom vojnom operacijom“ i odgađajući širu mobilizaciju.

Istodobno su Zapad i Ukrajina nastojali narušiti tu ravnotežu, a nova kampanja dubokih udara predstavlja njihov dosad najizravniji pokušaj.

Na prvi pogled čini se da strategija daje rezultate. Pad popularnosti predsjednika Vladimira Putina i sve veća potpora pregovorima među građanima potaknuli su nove procjene da se Rusija približava iscrpljenosti.

Neki zapadni promatrači smatraju da se približava prekretnica.

No autor upozorava da rezultati anketa predstavljaju tek grubi pokazatelj promjena javnog mnijenja. Da bi se razumjelo kako ratni troškovi stvaraju politički pritisak unutar Rusije, potrebno je razlikovati dva različita načina na koja Rusi doživljavaju rat – instrumentalni i moralni.

Podaci neovisne istraživačke organizacije Chronicles pokazuju da oko trećine Rusa rat promatra instrumentalno, kao način sprječavanja širenja NATO-a ili obrane državnog suvereniteta (29,8 posto), dok približno jednako toliko građana (31,4 posto) nema jasno oblikovan stav o ciljevima rata.

Kod obje skupine rast ratnih troškova povećava spremnost na pregovore. Svaki novi napad na ruski teritorij i svaki rast cijena goriva dodatno potiču sumnju isplati li se rat.

S druge strane, oko četvrtine ispitanika rat promatra kroz moralni okvir – kao borbu za obnovu povijesne pravde, poraz „nacizma“ ili obranu ruske civilizacije.

Autori navode da analiza proratnih Telegram kanala pokazuje kako upravo među tom skupinom rast ratnih troškova povećava zahtjeve za još žešćim vojnim odgovorom, ali i nezadovoljstvo vlastima zbog navodne popustljivosti.

Ti „jastrebovi“ zagovaraju mnogo radikalnije ratne ciljeve od samog Kremlja.

Na ovogodišnjem Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu oligarh i ideolog Konstantin Malofejev izjavio je da bi „optimističan“ završetak rata uključivao zauzimanje Kijeva i Odese, raspad Europske unije te raspoređivanje ruskog nuklearnog oružja radi „zastrašivanja“ Zapada.

Za taj krug ljudi svaki pregovor predstavlja „dogovornjak“ – unaprijed dogovorenu izdaju između zapadnih čelnika i nedomoljubnih elita koje žrtvuju interese Rusije.

U toj logici bolji je i težak rat nego loš mir.

Čak je i tzv. „duh Anchoragea“, nastao nakon summita Putina i Trumpa 2025. godine, u tim krugovima protumačen kao „još jedan Minsk“ – pokušaj Zapada da privremeno zamrzne sukob kako bi ponovno naoružao Ukrajinu.

Dok su takva moralna tumačenja vrlo prisutna u ruskom informacijskom prostoru, argumenti za postupno okončanje rata gotovo da se uopće ne pojavljuju.

Tihi „golubovi“ i glasni „jastrebovi“

Autor smatra da upravo zbog takvog medijskog okruženja moralna manjina ima mnogo veći politički utjecaj nego što bi se moglo zaključiti iz njezina brojčanog udjela.

U ratnim okolnostima svaki instrumentalni argument za deeskalaciju lako se može proglasiti izdajom.

Od 2022. godine ruske su vlasti pokrenule desetke tisuća upravnih postupaka zbog „diskreditiranja oružanih snaga“ te stotine kaznenih postupaka zbog širenja „lažnih informacija“.

Iz straha, ali i zbog izostanka utjecajnih političkih aktera koji bi zastupali njihove stavove, većina građana umornih od rata ostaje nijema.

Oni rijetki koji javno zagovaraju mir suočavaju se s kaznenim progonom.

Kao primjer navodi se stranka Jabloko, jedina ruska parlamentarna stranka koja otvoreno poziva na pregovore, čiji su brojni članovi procesuirani ili završili u zatvoru.

S druge strane, moralni argument za dodatnu eskalaciju mnogo je prihvatljiviji jer koristi isti patriotski diskurs kojim se služi i sam režim.

Zbog toga je vlastima znatno teže kažnjavati zagovornike još žešćeg rata, jer bi time riskirale otuđenje upravo onog dijela društva na koji se Kremlj oslanja.

To objašnjava zašto se „jastrebovi“ ponašaju mnogo samouvjerenije.

Javno prozivaju državne dužnosnike, prikupljaju novac i opremu za vojne postrojbe te grade mreže potpore unutar vojske i sigurnosnog aparata.

Kremlj je zato mnogo oprezniji kada je riječ o njihovu suzbijanju nego kada se radi o antiratnoj oporbi.

Pokušaji njihova uključivanja u službene strukture također nose rizike.

Sastanci Ministarstva obrane s vojnim blogerima ili uključivanje filozofa Aleksandra Dugina u velike državne događaje mogu istodobno legitimirati njihove kritike vlasti s još radikalnijih pozicija.

Zahvaljujući glasnom javnom nastupu i organizacijskoj infrastrukturi, koju zagovornici mira uglavnom nemaju, „jastrebovi“ bi, ako pritisak nastavi rasti, mogli steći znatan utjecaj na oblikovanje ratne politike.

Prema autoru, Kremlj je svjestan sukoba između moralne manjine koja traži eskalaciju i instrumentalne većine koja želi smirivanje sukoba.

Kao dokaz navodi dokument Predsjedničke administracije iz veljače 2026., koji je objavio istraživački centar Dossier Center.

U dokumentu se upozorava da bi nastavak rata mogao završiti Pirovom pobjedom. U njemu se predlaže da se umorna većina pridobije kontroliranim političkim popuštanjem, dok bi se protiv glasnijeg i nemirnijeg dijela proratnog tabora pokretali postupci zbog „diskreditiranja“ države.

Autor zaključuje da bi takav plan nosio ozbiljne rizike.

Utjecajne sigurnosne i vojne elite možda ne bi podržale represiju protiv najglasnijih zagovornika rata, što bi moglo izazvati podjele unutar Putinove političke baze.

Istodobno, nastavak ukrajinske kampanje dubokih udara dodatno otežava Kremlju da završetak rata predstavi kao pobjedu.