"Ukrajina više nije suverena država“, kaže sociolog Volodimir Iščenko

Nedavna smjena ukrajinskog ministra obrane Mihajla Fedorova, kojem mnogi pripisuju zasluge za ukrajinske napade dronovima duboko na ruskom teritoriju, izazvala je val prosvjeda i ponovno razotkrila političku nestabilnost na vrhu ukrajinske vlasti. Istodobno europski čelnici nastavljaju odobravati nove kredite za ukrajinsko naoružavanje i uvoditi nove sankcije Rusiji, dok, prema autoru intervjua, ukrajinska radnička klasa snosi najveći teret kroz prisilnu mobilizaciju na ulicama.

U razgovoru za BreakThrough News sociolog Volodimir Iščenko analizira, iz vlastite perspektive, kolonijalne obrasce eksploatacije i klasne sukobe u ratu u Ukrajini. Govori o mogućim scenarijima – od nuklearnog rata do raspada države – te tvrdi da je sudbina Ukrajine povezana sa širim globalnim promjenama. Smatra da je na međunarodnoj antimilitarističkoj ljevici da ospori politiku štednje i naoružavanja koja, prema njegovu mišljenju, produbljuje sukob.

BreakThrough News: Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski nedavno je smijenio Mihajla Fedorova s mjesta ministra obrane, što je izazvalo prosvjede diljem zemlje. Prosvjednici su tražili njegov povratak i smjenu vrhovnog zapovjednika Oleksandra Sirskog. Kako tumačite ovu rekonstrukciju vlade i mobilizaciju koja je uslijedila?

Volodimir Iščenko: Ti događaji proizlaze iz temeljnog sukoba koji obilježava ukrajinsku politiku još od raspada Sovjetskog Saveza – istog sukoba koji, po mom mišljenju, stoji i u pozadini ovog rata.

Na jednoj strani nalaze se lokalni politički kapitalisti, odnosno poslovni krugovi nastali tijekom predatorske privatizacije nakon raspada SSSR-a i zahvaljujući selektivnim državnim povlasticama, ali koji nikada nisu uspjeli uspostaviti suverenu vlast u Ukrajini.

Na drugoj strani nalazi se profesionalna srednja klasa povezana s transnacionalnim kapitalom, koja svoju budućnost vidi u integraciji u međunarodni poredak predvođen Sjedinjenim Državama.

Najnovija eskalacija izravni je nastavak događaja od prošle godine, kada je Zelenski pokušao, ali nije uspio preuzeti kontrolu nad antikorupcijskim institucijama.

U članku koji sam prošle godine napisao s Peterom Korotajevom tvrdili smo da su antikorupcijska tijela, koja su oblikovali prozapadni akteri civilnog društva uz potporu Zapada, u posteuromajdanskoj Ukrajini postala svojevrsna „država u državi“ te da sukob oko njih nikada nije bio prvenstveno pitanje demokracije.

Od tada se razvoj događaja nije odvijao u Zelenskijevu korist.

Antikorupcijske institucije razotkrile su velike korupcijske mreže povezane s nekim od njegovih najbližih suradnika. Njegov šef ureda Andrij Jermak, godinama poznat kao „siva eminencija“ ukrajinske politike, bio je prisiljen otići i sada se suočava s optužbama.

Sada dolazi Fedorov.

U prozapadnim krugovima smatran je zaslužnim za jedine značajnije ukrajinske vojne uspjehe nakon 2022. godine – napade dronovima srednjeg i dugog dometa koji su izazvali nestašice goriva u Rusiji i prekide opskrbe električnom energijom na Krimu.

Njegova popularnost rasla je, a unutar prozapadnih političkih krugova sve se češće spominjao kao mogući nasljednik, pa čak i zamjena za Zelenskog.

U pozadini se vodila borba između različitih mreža političkog pokroviteljstva za kontrolu nad vojnom opskrbom i povezanim korupcijskim poslovima. Zbog toga Fedorov nije otišao tiho.

Njegov javni napad nije bio usmjeren samo protiv Sirskog. Cilj je bio dodatno oslabiti Zelenskog. U biti, prozapadni politički krugovi tražili su pravo da usred rata promijene vrhovnog zapovjednika.

Vrijedi podsjetiti da nijedan ukrajinski predsjednik nije uspio konsolidirati suverenu državu.

To nije bilo spriječeno samo prosvjedima – koji su povijesno bili mnogo masovniji od nedavnih okupljanja u potporu antikorupcijskim institucijama ili Fedorovu – nego i podjelama među elitama te snagom lokalnih oportunističkih političkih centara.

Usporedimo to s Rusijom.

Putin se 2023. suočio s mnogo ozbiljnijim izazovom – stvarnom pobunom privatne vojne skupine Wagner, koja je zahtijevala smjenu ministra obrane i načelnika Glavnog stožera, koje je Jevgenij Prigožin smatrao odgovornima za ruske vojne neuspjehe tijekom 2022. godine.

Putin je uklonio vodstvo Wagnera, reorganizirao skupinu, a tek nakon toga smijenio Sergeja Šojgua i pokrenuo dosad nezabilježenu antikorupcijsku kampanju u vojsci.

Društveno-politička kohezija postignuta u Rusiji, za razliku od procesa raspadanja koji se odvija u Ukrajini, jedan je od ključnih pokazatelja različitih putova kojima su te dvije zemlje krenule nakon raspada Sovjetskog Saveza – razlike koja, po mom mišljenju, presudno utječe na tijek rata.

BreakThrough News: U svojim analizama rata često ističete da ga ne treba promatrati samo kao sukob država ili geopolitičkih blokova, nego i kroz klasnu strukturu postsovjetske Ukrajine. Kako je rat utjecao na odnose između ukrajinskih političkih i gospodarskih elita, srednje klase, radnika i ruralnog stanovništva?

Volodimir Iščenko: Ako danas pogledamo Ukrajinu, vladajuća klasa – politički kapitalisti, među kojima su, ali nisu ograničeni samo na oligarhe – gospodarski je i politički oslabjela, no temeljna struktura postsovjetskog klasnog sukoba uglavnom je ostala nepromijenjena.

Načini na koje se ostvaruje profit u biti su isti kao i prije, što pokazuju i nedavni korupcijski skandali povezani s najbližim suradnicima predsjednika Zelenskog koje sam upravo spomenuo. U osnovi, ljudi povezani s predsjedničkim krugom iskoristili su rat kako bi stekli značajne prilike za zaradu. Unatoč brojnim istragama koje su još u tijeku, praktički nitko nije ozbiljno odgovarao.

Istodobno su transnacionalni kapital i profesionalna srednja klasa povezana s njime dodatno ojačali zahvaljujući ovisnosti Ukrajine o zapadnom financiranju i isporukama oružja. Zaposlenici na projektima koje financiraju zapadni donatori izuzeti su od mobilizacije. Službeni popis iz 2024. godine sadržavao je 133 nevladine organizacije financirane sa Zapada čiji su zaposlenici oslobođeni vojne obveze.

Na sličan način razvile su se i karijere takozvanih „ukrajinskih glasova“ u međunarodnom javnom prostoru. Sličan obrazac već smo vidjeli s „kubanskim glasovima“, „venezuelanskim glasovima“ i „iranskim glasovima“. Ti „glasovi“, koji tvrde da govore u ime čitavog naroda, u pravilu dolaze iz privilegiranih društvenih slojeva i koriste se za legitimiranje imperijalnih politika.

S druge strane, podređene klase – prije svega radnička klasa i ruralno stanovništvo – podnijele su glavni teret vojne mobilizacije, dodatno otežane korupcijom. To su ljudi koji si ne mogu priuštiti mito kako bi izbjegli novačenje ili napustili zemlju.

Dakle, temeljna struktura klasnog sukoba ostala je ista, ali je rat produbio neravnotežu unutar nje. Oni koji su već bili organizirani i dobro umreženi postali su još snažniji, dok je atomizirana većina danas još manje sposobna braniti vlastite interese.

BT: Pisali ste i o prisilnoj mobilizaciji na ulicama, odnosno takozvanoj busifikaciji, te o velikom broju ukrajinskih muškaraca koji pokušavaju izbjeći registraciju, novačenje ili vojnu službu. Koliko su te prakse raširene i sustavne te što govore o odnosu između ukrajinskog društva i države?

VI: Busifikacija i otpor prema njoj zaslužuju mnogo veću pozornost jer je riječ o pojavi koja se tijekom rata neprestano intenzivirala.

Busifikacija se događa svakodnevno. Svaki dan na ukrajinskim društvenim mrežama možete vidjeti novu snimku iz nekog grada na kojoj muškarce grubom silom odvode u vojne urede.

Razlog je vrlo jednostavan: broj dobrovoljaca iznimno je malen i u ovom trenutku čini sve manju manjinu.

Jedan od pokazatelja toga bio je prošlogodišnji eksperiment u kojem su mladim muškarcima u dobi od 18 do 24 godine ponuđeni znatno bolji uvjeti za pristupanje vojsci – veće plaće pa čak i obećanje da će nakon samo jedne godine službe moći napustiti zemlju.

Unatoč tim obećanjima, prijavio se tek vrlo mali broj ljudi. To pokazuje da problem nisu samo uvjeti u vojsci, nego i duboko nepovjerenje prema državi.

BT: Ukrajinski državni dug i dug za koji jamči država sada se mjeri stotinama milijardi eura, a Europska unija jedan je od najvećih vjerovnika. Što takav odnos s EU-om znači za budućnost ukrajinske radničke klase?

VI: Najvjerojatnije Ukrajina neće moći vratiti taj novac.

U osnovi, najnoviji krediti strukturirani su tako da ih Ukrajina treba otplatiti samo ako od Rusije dobije ratnu odštetu, što se vjerojatno neće dogoditi.

Vidjeli smo kako su Sjedinjene Države tijekom drugog mandata Donalda Trumpa promijenile svoj pristup pomoći Ukrajini nametanjem sporazuma o eksploataciji mineralnih sirovina, čiji puni uvjeti ukrajinskoj javnosti još uvijek nisu poznati.

Prema dostupnim informacijama, Ukrajina bi američko oružje trebala plaćati dopuštanjem eksploatacije vrijednih prirodnih resursa ili ustupanjem vrijedne ukrajinske infrastrukture američkim korporacijama.

To je, po mom mišljenju, u biti kolonijalni odnos.

Situacija je zasad nešto drukčija kada je riječ o Europskoj uniji, ali mnogo će ovisiti o tome kakve će vlade u budućnosti doći na vlast u europskim državama.

Ako, primjerice, Alternativa za Njemačku preuzme vlast u Njemačkoj ili Nacionalno okupljanje u Francuskoj, moguće je da će i one preispitati uvjete potpore Ukrajini ili je potpuno obustaviti.

Za sada se novac koji dolazi iz Europske unije u velikoj mjeri može promatrati kao oblik prebacivanja sigurnosnog tereta na Ukrajinu. EU financira Ukrajinu jer time kupuje vrijeme potrebno za pripremu mogućeg budućeg rata s Rusijom.

Europski čelnici to su i sami prilično otvoreno govorili, premda posljedice europskog ponovnog naoružavanja stvaraju društvene i političke napetosti unutar Europske unije, slabe europske vlade i produbljuju podjele u europskim društvima.

To ne smanjuje vjerojatnost mogućeg ruskog napada – vjerojatno je čak povećava.

No kada je riječ o Ukrajini, Europa, prema mojem mišljenju, plaća vrijeme ukrajinskim životima, po cijenu uništavanja budućnosti te zemlje.

Zbog toga Ukrajina postaje svojevrsna „funkcionalna država“ (function-state), država koja više ne postoji prvenstveno kako bi predstavljala građane koji na njezinu teritoriju žive, nego kako bi služila sigurnosnim interesima europskih elita.

Da bi ispunjavala tu funkciju, nije osobito važno u kakvom su položaju ljudi koji žive u Ukrajini. Nije osobito važno ni imaju li ljudska prava ili ne. Treba također istaknuti da se Ukrajina ubrzano suočava s depopulacijom.

Prema najnovijoj prognozi Ujedinjenih naroda, broj stanovnika Ukrajine do kraja ovoga stoljeća mogao bi pasti na oko 15 milijuna, dok ih je nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. bilo oko 52 milijuna. To predstavlja pad od približno 70 posto.

No čak bi i toliko stanovnika, prema toj logici, moglo biti dovoljno da Ukrajina ispuni svoju funkciju prema Europi, jer su najvažniji vojska, infrastruktura potrebna za njezino funkcioniranje te radna snaga za američke korporacije koje bi eksploatirale ukrajinske prirodne resurse.

Za ispunjavanje uloge koja se Ukrajini namjenjuje ništa više nije potrebno.

BT: Je li moguć drukčiji scenarij? Postoji li mogućnost da europske zemlje zauzmu pravedniji pristup ratu u Ukrajini?

VI: Mogući su različiti scenariji jer se cijeli svijet nalazi u razdoblju duboke krize i budućnost je u velikoj mjeri neizvjesna.

Ono što sam opisivao nije čak ni najgori mogući scenarij. Najgori bi bio nuklearni rat. Možda nije i najvjerojatniji ishod, ali riječ je o stvarnoj mogućnosti.

U povoljnijem scenariju Ukrajina bi mogla postati nešto nalik Gruziji. To ne ovisi samo o europskim elitama nego i o odlukama ukrajinskih elita, koje bi mogle odlučiti prihvatiti određene ruske zahtjeve i pokušati voditi uravnoteženiju politiku.

Od 2012. godine gruzijska vlada predvođena strankom Gruzijski san na sličan je način pokušavala balansirati između Rusije, Europske unije i Kine.

Dio ukrajinskih elita mogao bi zaključiti da je to bolji put od nastavka pretvaranja Ukrajine u ono što je Rimsko Carstvo nazivalo foederati – „barbarska“ plemena i države vezane ugovorima uz Rim radi obrane njegovih granica od drugih „barbarskih“ naroda.

Ukrajina bi tako mogla postati svojevrsni foederatus Europske unije, štiteći granice „civilizacije“ od „ruskih barbara“.

Drugi mogući ishod jest potpuni raspad države, nalik onome što se dogodilo u Siriji ili Libiji. U tom bi slučaju dio teritorija ostao pod kontrolom vlasti u Kijevu, dok bi druge dijelove nadzirale okupacijske sile – pri čemu to ne bi nužno bila samo Rusija – kao i različite neregularne oružane skupine.

U Siriji je takvu ulogu imao ISIS. U Ukrajini bi je, prema mojem mišljenju, mogle preuzeti radikalne nacionalističke skupine koje postupno postaju sve snažnije i autonomnije.

Ako bi država doživjela potpuni slom, strukture povezane s takozvanim pokretom Azov mogle bi za lokalno stanovništvo početi obavljati kvazidržavne funkcije – osiguravati sigurnost i organizirati osnovne uvjete života.

I to bi bio katastrofalan scenarij.

No činjenica je da se Ukrajina već sada nalazi u stanju katastrofe, a gotovo svi scenariji koji se danas čine najizglednijima izrazito su sumorni.