Stravična izraelska taktika u Libanonu: Dronovi puštaju zvuk plača djece kako bi namamili civile

U južnolibanonskom selu Habboush zvuk koji je jedne noći prekinuo tišinu nije bio zračni napad. Bio je to zvuk djeteta koje vrišti i doziva pomoć. Hashem, bolničar iz sela, čuo je te krikove iz izraelskog kvadkopter-drona koji je lebdio iznad njih.

U razgovoru za Middle East Eye rekao je da to nije bio izoliran incident, nego dio obrasca koji je postao sve poznatiji stanovnicima koji su ostali u južnim selima.

„Ovo nije prvi put da ti dronovi lete iznad nas i emitiraju različite zvukove“, rekao je Hashem.

"Gotovo svaki dan prolazimo kroz to..."

„Jučer su to bili zvukovi djece koja vrište i mole za pomoć. Prije toga emitirali su zvuk sirene hitne pomoći. Jednom su puštali Kur'an. Drugi put glas žene koja doziva pomoć. Gotovo svaki dan prolazimo kroz to.“

Za ljude koji su odlučili ostati u svojim domovima na jugu Libanona unatoč izraelskoj okupaciji i svakodnevnom bombardiranju, izraelski kvadkopteri postali su stalna pojava na nebu.

Nadziru područje, izdaju upozorenja, emitiraju poruke i zvukove te pretvaraju noć u psihološko bojište.

Stanovnici i pripadnici hitnih službi tvrde da izraelske snage, osim zastrašivanja, koriste zvukove nevolje kako bi izmamile ljude iz njihovih domova ili skloništa – kroz strah, znatiželju ili prirodni instinkt da pomognu drugome.

Hashem kaže da je prva reakcija na takve zvukove gotovo automatska.

„Kad usred noći čujete te glasove, prvi vam je instinkt izaći van i vidjeti što se događa“, rekao je.

„Tako je bilo i meni jučer. No brzo sam shvatio da zvuk mora dolaziti iz drona jer je bilo nemoguće da se djeca nalaze u selu u to vrijeme, posebno oko ponoći.“

Vjeruje da je cilj djelomično širiti strah među onima koji su ostali u selima i psihološki ih iscrpljivati kako bi ih se natjeralo na odlazak.

No smatra da postoji i drugi, neposredniji cilj.

„S obzirom na to da su mnoga sela sada bez civila, a u nekim područjima ostali su samo borci otpora, mislim da je cilj možda i izmamiti nekoga van te ga identificirati“, rekao je Hashem.

Iskustvo iz Gaze

Ova taktika nije nova u izraelskim ratovima posljednjih godina.

U Gazi su organizacije za ljudska prava, novinari i stanovnici dokumentirali uporabu izraelskih kvadkoptera opremljenih zvučnicima koji su emitirali zvukove uplakane djece, žena koje vrište i pozive u pomoć u stambenim četvrtima i izbjegličkim kampovima, osobito noću.

Stanovnici Gaze govorili su da su ih ti zvukovi ponekad navodili na uvjerenje da su civili u blizini u opasnosti, da bi tek kasnije shvatili kako krikovi dolaze iz malih dronova koji lebde iznad njihovih četvrti.

U Gazi kvadkopteri nisu bili samo sredstvo nadzora.

Tijekom rata liječnici, stanovnici i organizacije za ljudska prava izvještavali su da su korišteni iznad ulica, kuća i bolnica radi praćenja kretanja ljudi, izdavanja naredbi, zastrašivanja civila i, u nekim slučajevima, otvaranja vatre.

Njihova uporaba sa zvučnicima postala je dio šireg oblika psihološkog ratovanja: zbunjivanja civila, brisanja granice između stvarnih i snimljenih zvukova te potkopavanja jednog od najosnovnijih ljudskih instinkta – potrebe da se odgovori na nečiji poziv u pomoć.

Danas stanovnici južnog Libanona kažu da prepoznaju elemente iste metode u svojim selima, premda u drukčijem okruženju.

Njihovi gradovi i sela uništeni su ili gotovo napušteni, obitelji su rastrgane između raseljavanja i privremenih povrataka, a rat je promijenio odnos ljudi prema zvuku i kretanju.

Kontrola zvučnog prostora

Tarek Mazaani iz teško razorenog južnog grada Houla osobno je iskusio takav pritisak.

Njegov dom uništen je tijekom rata 2024. godine. Nakon toga preselio se u Zawtar al-Sharqiyu tijekom primirja, prije nego što su ga obnovljene borbe u ožujku ponovno prisilile na bijeg.

Tijekom tog razdoblja Mazaani je osnovao Udruženje stanovnika južnih pograničnih mjesta, skupinu koja se zalagala za pravo stanovnika na povratak u razorena sela i za početak obnove.

Dana 12. listopada 2025., tvrdi on, izraelska vojska poslala je kvadkoptere iznad nekoliko južnih sela emitirajući upozorenja stanovnicima da ne razgovaraju s njim i da ga bojkotiraju.

U porukama ga se optuživalo da pripada Hezbolahu. Mazaani se prisjetio tog događaja dok je ponovno bio raseljen, govoreći iz mjesta svog trećeg prisilnog preseljenja. Kuća u kojoj je pronašao utočište u Zawtar al-Sharqiyi također je u međuvremenu uništena.

„Kad je izraelska vojska to učinila, morao sam napustiti kuću zbog sigurnosti stanovnika i susjeda u stambenom kompleksu u kojem sam boravio“, rekao je Mazaani.

„Osjećao sam da bi me nakon tih poruka mogli gađati. Ostavio sam obitelj i otišao na drugo mjesto.“

Kazao je da su upozorenja kasnije prestala nakon što je njegov slučaj privukao pažnju javnosti, o njemu izvijestilo nekoliko međunarodnih medija te nakon što su visoki dužnosnici izrazili solidarnost s njim.

No za Mazaanija posljedice incidenta nadilazile su njegovu osobnu sigurnost. Emitiranje njegova imena preko zvučnika iznad južnih sela, kaže on, bila je poruka zajednici jednako koliko i njemu osobno.

„To je bila poruka da svatko tko se bavi pitanjem povratka, tko osporava raseljavanje ili zahtijeva obnovu, može biti obilježen, zastrašivan ili društveno izoliran.“