Ukrajinci koji ratuju protiv svoje zemlje tvrde da ih Moskva sada ostavlja na dnu liste: "Više nas ne želi"

U jednom logoru na zapadu Ukrajine, iza visokih zidova i brojnih zaključanih vrata, nalaze se muškarci zarobljeni tijekom borbi na ruskoj strani. Mnogi od njih danas vrijeme provode u sjeni zatvorskog dvorišta. Među njima su ljudi koji su regrutirani u velikim ruskim gradovima poput Sankt Peterburga i Jekaterinburga, što pokazuje da novačenje više nije ograničeno na siromašnije i udaljenije dijelove Rusije, pišeBBC.

No među zarobljenicima nisu samo Rusi. Ondje se nalaze i ukrajinski državljani koji su otišli u rat protiv vlastite zemlje.

Razgovor s ratnim zarobljenicima zahtijeva poseban oprez. Potrebno je utvrditi govore li slobodno i procijeniti koliko su njihova svjedočanstva vjerodostojna u okolnostima u kojima se nalaze. Budući da pristup ruskoj vojsci unutar Rusije nije moguć, njihovi iskazi pružaju rijedak uvid u rat, ali i u motive ljudi koji su u njemu sudjelovali.

Među njima su i vojnici rođeni u Ukrajini koji su se priključili ruskim snagama. Svima je ponuđena mogućnost da odbiju razgovor, a s onima koji su pristali razgovaralo se bez prisutnosti čuvara i kamera.

Rođeni u Ukrajini, odani Moskvi

Anton je imao deset godina kada su snage odane Moskvi preuzele kontrolu nad dijelom istočnog Donbasa u kojem je živio. Kada je Vladimir Putin 2022. godine pokrenuo invaziju punih razmjera, Anton je imao 18 godina i odmah se prijavio u rusku vojsku.

„Ne kajem se zbog svog izbora. Otišao sam braniti svoju zemlju“, kaže Anton, koji tvrdi da su se i njegovi prijatelji dobrovoljno prijavili. „Onda počnu stizati poruke. Mrtav, mrtav, mrtav.“

I drugi zarobljenici govore o sličnom iskustvu. Gotovo svi s kojima su krenuli u rat, kažu, poginuli su. Istodobno tvrde da je sve manje ljudi spremno doći na njihovo mjesto, unatoč velikim financijskim poticajima za novačenje. To bi moglo značiti da bi Putinova politika izbjegavanja masovne mobilizacije uskoro mogla biti ozbiljno testirana.

Ukrajinske snage vlastite građane koji su zarobljeni dok se bore na ruskoj strani smatraju izdajnicima i protiv njih pokreću sudske postupke. Nakon toga, međutim, šalju ih u logore za ratne zarobljenike zajedno s ruskim vojnicima.

Kijev ih i dalje službeno smatra Ukrajincima, a rusku kontrolu nad njihovim regijama privremenom. Situacija na terenu ipak je mnogo složenija.

'Nisam izdajnik'

„Vrlo su proruski nastrojeni, a njihov nacionalni identitet je prilično nejasan“, kaže Petro Jacenko iz ukrajinskog koordinacijskog stožera za ratne zarobljenike.

Anton sebe ne smatra izdajnikom. „Smatram se Rusom. Država ne znači ništa, bitna je nacionalnost. Cijela moja obitelj je iz Rusije. Svi moji korijeni su tamo“, kaže.

Na spominjanje njegova ukrajinskog prezimena samo odmahuje rukom. Čitava generacija ljudi odrasla je pod okupacijom, uz ruski obrazovni sustav i medije pod potpunom kontrolom Kremlja, koji godinama vlasti u Kijevu prikazuju kao „naciste“.

Anton je prihvatio takav narativ i danas govori gotovo isključivo jezikom ruskih propagandnih poruka. Putina naziva „svojim predsjednikom“ i smatra da bi ruski predsjednik trebao nastaviti rat sve dok ne zauzme ostatak Donbasa, iako su u tom pokušaju već poginule stotine tisuća ljudi.

„Žalosno je što su ljudi ginuli, pogotovo nevini“, kaže Anton. „Ali rat je rat. Mogao se prekinuti, ali nitko to nije htio.“

Ogorčenje nakon iskustva u ruskoj vojsci

U zatvorskoj bolnici, na krevetu u kutu prostorije, leži Artjom. Tijelo mu je puno šrapnela, a na bojištu je proveo samo dva mjeseca. Poput Antona, dolazi iz Donjecka i u rat se uključio dobrovoljno, a novac mu, kako tvrdi, nije bio jedini motiv.

„Imamo svoje razloge za ljutnju“, kaže Artjom, prisjećajući se teškog granatiranja svoje regije 2014. godine, kada su ukrajinske snage pokušavale spriječiti njezino odcjepljenje.

Ipak, iskustvo u ruskoj vojsci ostavilo ga je ogorčenim. Tvrdi da je imao lošeg zapovjednika te da nikada nije dobio obećanu naknadu od 400.000 rubalja, odnosno oko 4600 eura. Ranjeni ruski vojnik koji leži u krevetu nasuprot njemu dobio je pet puta veći iznos.

Svi zarobljenici rođeni u Ukrajini s kojima smo razgovarali potječu s područja koja su okupirana od 2014. godine, a gotovo svi tvrde da su se ruskoj vojsci priključili dobrovoljno.

Muškarac iz Donjecka: Bio sam prisiljen na borbu

Ipak, jedan muškarac iz Donjecke regije kaže da je na borbu bio prisiljen. Dok govori, pogled mu je nemiran, kao da nije siguran kome može vjerovati.

Jedan službeni podatak, koji se temelji na obavještajnim izvorima, navodi da je na okupiranim područjima protiv svoje volje mobilizirano više od 50.000 Ukrajinaca.

Njegova obitelj ostala je u Donjecku nakon ruske invazije jer im je to bio dom, a ne zbog političkih uvjerenja. Sada želi samo vratiti se supruzi i djeci te izbjeći ponovni odlazak na bojište. „Samo ću se sakriti“, kaže.

Ispod prozora bolnice zarobljenici su posadili redove jagoda i krastavaca. Malo dalje, iz pomoćne zgrade dopire miris laka. U njoj muškarci čekićima izrađuju drvene lijesove.

Zatvor je ranije imao ugovor za proizvodnju vrtnih kućica. U drugoj radionici nekoliko zarobljenika izrađuje umjetna božićna drvca. Kao i oni koji rade na lijesovima, kažu da zarađeni novac koriste za kupnju dodatne hrane i cigareta.

Vojnici koji su u rat otišli kao osuđenici moraju preživjeti do završetka rata

Sergej je rođen u ukrajinskom Luhansku, ali sebe smatra Rusom. Kaže da su mu i roditelji Rusi te da su se u Donbas preselili dok su i Rusija i Ukrajina bile dio Sovjetskog Saveza.

Ruskoj vojsci pridružio se prije deset godina, kako kaže, „kako bi branio domovinu“. Nakon povratka iz rata, tvrdi, namjerava otići u mirovinu. „Odradio sam svoje“, govori.

Većina drugih, međutim, neće imati takav izbor. Pokraj Sergeja grane slaže Konstantin, osuđeni diler droge koji se, poput mnogih drugih, prijavio „isključivo“ kako bi izbjegao dugu zatvorsku kaznu.

„Petnaest godina zatvora za mene je bilo previše“, objašnjava. „Znam da me to vjerojatno ne opravdava, ali to je činjenica. Sada imam 44 godine, tada bih imao 60. Dakle, ne.“

Vojnici koji su u rat otišli kao osuđenici moraju preživjeti do završetka rata kako bi bili oslobođeni, a njihove su šanse za preživljavanje u jurišnim postrojbama male. Trojica osuđenih ubojica ispričala su da su očekivali slobodu nakon godinu dana borbe, no njihovi su ugovori automatski produljeni.

Na pitanje o tome kako doživljava činjenicu da na bojištu ubija sunarodnjake, Sergej je pitanje nazvao „provokativnim“ i odbio odgovoriti.

'Ne vidim ništa dobro u bilo kojem ratu, ali moja odluka o odlasku u njega bila je ispravna'

Konstantin je bio oprezniji. „Ne vidim ništa dobro u bilo kojem ratu, a u ovakvom ratu a priori ne može biti ničeg dobrog“, kaže. „Ne kažem da smo isti kao Ukrajinci, ali smo bliski. Svi tamo imamo rodbinu. Ovo jednostavno nije dobro.“

Unatoč tome, i dalje smatra da je odluka o odlasku u rat bila ispravna. Ni on ni Sergej ne vjeruju da će sukob uskoro završiti. Obojica smatraju da Putin neće stati dok ne preuzme cijeli Donbas.

„Ali svima koje tamo poznajem je dosta svega“, kaže Konstantin. „Samo želim da ovo završi, što je prije moguće.“

Pokušaji "preodgoja" tek djelomično uspješni

U vrijeme ručka zarobljenici u tamnoplavim kombinezonima pognutih glava ulaze u blagovaonicu. Dok jedu, na ekranu se prikazuje video pod naslovom „Mitovi o Krimu“, koji osporava ruske tvrdnje o povijesnom pravu na taj poluotok.

Nitko od zarobljenika ne obraća pozornost na sadržaj. Pokušaji „preodgoja“ djeluju tek djelomično uspješno.

Glavni cilj Kijeva jest zarobljenike iskoristiti u razmjenama kako bi vratio svoje vojnike. No tijekom pregovora postaje jasno da ljudi iz Donbasa za Rusiju nisu među prioritetima.

„Ove godine ih je razmijenjeno tek desetak“, kaže Konstantin. „Čini se da nas ne žele. Mislim da ćemo mi biti zadnji na redu.“