Od bombašica samoubojica do zapovjednica: Kako se mijenja uloga žena među džihadistima

Prema navodima State Departmenta, Essa je bila glavna instruktorica šerijata u Khatibi Nusaybah, ženskoj borbenoj jedinici Islamske države osnovanoj 2016. u sirijskoj Raqqi radi regrutiranja, organiziranja i obučavanja žena za borbu.

Američke vlasti tvrde da je prošla obuku za korištenje oružja i eksploziva te za izvođenje samoubilačkih napada. Prema američkom State Departmentu, podučavala je ekstremističku ideologiju Islamske države kojom se opravdavalo ubijanje civila i samoubilačke napade, regrutirala članice te izdavala naredbe koje su rezultirale napadima i ubojstvima.

State Department također tvrdi da je Essa vodila skupinu koja je nasiljem provodila šerijatski zakon nad ženama.

Američke vlasti zasebno traže informacije o dvoje američke djece koju je, prema njihovim navodima, Essa odvela nakon smrti njihove majke, koja je bila pripadnica Islamske države, 2019. godine.

Kao istraživačica terorizma koja proučava kako se militantne skupine organiziraju i prilagođavaju, autorica članka na portalu The Conversation Sara Harmouch sa Sveučilišta George Washington proučavala je sudske spise iz SAD-a i Europe, popise sankcioniranih osoba i obavijesti o raspisanim nagradama, kao i publikacije džihadističkih skupina na arapskom jeziku, kako bi pratila razvoj uloge žena unutar oružanih pokreta.

Žene su, otkako postoji suvremeni terorizam, sudjelovale u borbama i napadima. No, uočila je, piše Harmouch za The Conversation, noviji trend u kojem se organizacijska moć žena unutar džihadističkih skupina sve više formalizira. Žene tako preuzimaju jasno definirane uloge u kojima obučavaju, regrutiraju i discipliniraju druge članove, izdaju im naredbe ili upravljaju funkcijama o kojima organizacija ovisi.

Učenje od sekularnih skupina

Prije dva desetljeća politologinja Brigitte Nacos istraživala je kako se doživljava uloga žena u oružanim skupinama. Žene su dugo bile vođe i glavne ideologinje sekularnih pokreta, poput američke organizacije Weather Underground, talijanskih Crvenih brigada, njemačke Frakcije Crvene armije i baskijske separatističke skupine ETA.

U džihadističkim pokretima, nasuprot tome, žene su rijetko predstavljane kao osobe s formalnim ovlastima nad drugim članovima ili određenim funkcijama unutar organizacije. Umjesto toga, takve su skupine, iskorištavajući percepciju žena kao manjeg sigurnosnog rizika, žene prvenstveno koristile u napadima kao bomašice samoubojice.

Takva taktika već je bila prisutna u sekularnim militantnim pokretima. Sirijska Socijalna nacionalistička stranka 1985. godine iskoristila je Sanu Mehaidli u samoubilačkom napadu u Libanonu. Godine 1991. pripadnica Oslobodilačkih tigrova Tamilskog Eelama poznata pod imenom Dhanu ubila je u atentatu indijskog premijera Rajiva Gandhija, a Kurdistanska radnička stranka počela je tijekom 1990-ih koristiti žene za bombaške napade.

Početkom 2000-ih i palestinske militantne skupine, uključujući džihadističke organizacije, počele su koristiti žene kao bombašice samoubojice. U siječnju 2002. Wafa Idris poginula je u Jeruzalemu nakon što je u napadu ubila jednog muškarca i ranila oko 50 ljudi. U javnosti se često navodi kao prva Palestinka koja je izvela samoubilački napad, iako pojedini izvještaji upućuju na mogućnost da je eksplozivna naprava detonirala neplanirano. U mjesecima nakon njezina napada uslijedila su još četiri samoubilačka napada koje su izvele žene.

Palestinska militantna skupina Hamas u početku se protivila korištenju žena u samoubilačkim napadima, no 2004. godine promijenila je stav.

Njezin duhovni vođa Ahmed Yassin promjenu je objasnio kao taktičku odluku: "Moguće je da muškarac ne bi mogao doći do cilja i zato su morali koristiti ženu."

Više od bombašica

U nekoliko godina koje su uslijedile, džihadističke skupine u Iraku, Jordanu i Pakistanu također su počele koristiti žene kao bombašice samoubojice.

No praksa je dosegnula dotad nezabilježene razmjere u Nigeriji, gdje je djelovao Boko Haram. Istraživanje Centra za borbu protiv terorizma identificiralo je 434 bombaša u 238 samoubilačkih napada između travnja 2011. i lipnja 2017. godine, pri čemu su najmanje 56 posto bile žene.

U tim su slučajevima žene uglavnom bile na izvršnom kraju operacije. Nosile su eksploziv ili dolazile do cilja, ali su znatno rjeđe imale vidljive uloge u odabiru ljudi, širenju ideologije, obuci operativaca ili upravljanju samom organizacijom.

Takav konzervativni pristup u početku je prevladavao i u skupinama poput al-Qaide.

U prosincu 2009. Umayma al-Zawahiri, supruga tadašnjeg zamjenika vođe al-Qaide, objavila je "Pismo mojim muslimanskim sestrama". U njemu se ženama dopuštalo financiranje operacija, prikupljanje informacija i, načelno, izvođenje samoubilačkih napada, ali se istodobno naglašavalo da je njihova glavna uloga odgajati djecu boraca, brinuti o domu i čuvati njihove tajne.

No džihadistička propaganda počela je postupno širiti okvir u kojem se govorilo o ulozi žena.

Godine 2014. časopis Al-Ghurabaa, na svahiliju i povezan sa somalijskim al-Shabaabom, objavio je tekst pod naslovom "Vođe mudžahedinki". Časopis je, prema prijevodu i analizi Caleba Weissa, istraživača koji se bavi džihadizmom u Africi, poručio: "I mi sestre imamo svoje vođe."

Kao žene na koje bi se druge trebale ugledati naveli su Aafiju Siddiqui, pakistansku neuroznanstvenicu koja je 2010. osuđena zbog pokušaja ubojstva pripadnika američke vojske i snaga sigurnosti te Samanthu Lewthwaite, osumnjičenu za sudjelovanje u više smrtonosnih napada.

Širenje uloge žena

Takva retorika odražavala je širu stvarnost: Žene su u al-Shabaabu već djelovale kao regruterke, financijerke, kurirke i prikupljačice obavještajnih podataka, iako ih je ta skupina rijetko postavljala na formalne zapovjedne položaje.

U međuvremenu je Islamska država počela nekim ženama davati konkretnije oblike ovlasti.

U veljači 2014. objavila je osnivanje potpuno ženske brigade al-Khansaa u Siriji. Jedinica je djelomično nastala kao odgovor na praktičan sigurnosni problem: Muškarci prerušeni u žene izvodili su napade na zapovjednike Islamske države, zbog čega se pojavila potreba za ženama koje bi na kontrolnim punktovima mogle pretraživati druge žene.

Njezine su se zadaće s vremenom proširile na prikupljanje obavještajnih podataka, provedbu zakona, regrutiranje i nadzor drugih žena.

Pripadnice brigade mogle su pritvarati i kažnjavati druge žene, ali njihove su ovlasti tu završavale.

Brigada je imala "autoritativan položaj", ali nije mogla dovoditi u pitanje politiku Islamske države.

Takve ovlasti postojale su istodobno s ideologijom koja je žene i dalje prvenstveno smještala u dom. Manifest Islamske države iz 2015. dopuštao je ženama sudjelovanje u borbama samo u iznimnim okolnostima, prije svega kada bi muslimanski teritorij bio napadnut, a nije bilo dovoljno muškaraca za njegovu obranu.

Kako je teritorij Islamske države bio sve više izložen napadima, takvo se opravdanje počelo širiti. U prosincu 2016. skupina je u svom biltenu na arapskom jeziku, al-Nabi, objavila tekst pod naslovom "Umrijet ću dok islam bude slavan", u kojem se tvrdilo da je džihad jednako potreban ženama kao i muškarcima.

Do srpnja 2017. časopis Islamske države Rumiyah pozivao je žene da se "hrabro i požrtvovno" uključe u taj rat.

U tekstu se kao opravdanje navodila ličnost iz 14. stoljeća, Nusaybah bint Ka'ab. Poznata i kao Umm Umara, ta pratiteljica proroka Muhameda uzela je oružje u ruke tijekom bitke kod Uhuda. Budući da je Uhud bila obrambena bitka, Nusaybah je predstavljala prikladan povijesni primjer za pokrete koji su inače ograničavali sudjelovanje žena u borbama.

Žene dobivaju formalne ovlasti

Sljedeći korak donijela je druga ženska jedinica. Krajem 2016. Islamska država odobrila je osnivanje Khatibe Nusaybah, vojne jedinice sastavljene isključivo od žena.

Allison Fluke-Ekren, bivša stanovnica Kansasa koja je prethodno organizirala ženski centar Islamske države u Raqqi, postala je zapovjednica i organizatorica te jedinice. Prema američkom Ministarstvu pravosuđa, obučavala je više od 100 žena i djevojaka za rukovanje automatskim puškama, granatama i samoubilačkim prslucima. Nakon što je uhićena u Siriji, u siječnju 2022. predana je FBI-ju. U lipnju iste godine priznala je krivnju, a savezni sud u Virginiji osudio ju je na 20 godina zatvora.

Dok je al-Khansaa imala prisilne ovlasti nad drugim ženama kao jedinica za provedbu pravila i sigurnost, Khatiba Nusaybah bila je organizirana kao ženska vojna jedinica. Ta je razlika označila novi korak u razvoju uloge žena.

Žene su se u međuvremenu počele uključivati i u specijalizirane organizacijske funkcije koje nisu izravno povezane s borbama.

U siječnju 2024. američko Ministarstvo financija uvelo je sankcije protiv Egipćanke Sarah Jamal Muhammad al-Sayyid zbog materijalne potpore Islamskoj državi kroz njezin rad u Electronic Horizons Foundationu, kibernetičkom i operativno-sigurnosnom krilu te skupine. Prema američkom Ministarstvu financija, regrutirala je članove Islamske države, nabavljala web-poslužitelje za njihove platforme te pomagala u logistici i korištenju kriptovaluta.

Devorah Margolin, istraživačica terorizma koja se bavi ulogom žena i roda u nasilnom ekstremizmu, pokazala je kako su takve skupine proširile uloge žena i na financiranje i regrutiranje, često zbog organizacijskih potreba, a ne zbog ideoloških načela.

Gledani zajedno, slučajevi Fluke-Ekren, Essa i al-Sayyid pokazuju kako su se žene u džihadističkim skupinama od pomoćnih uloga pomaknule prema jasno definiranim organizacijskim funkcijama koje nose veće ovlasti i odgovornosti.

Žene koje sudjeluju u nasilju dugo su bile vidljive. Sve su vidljivije i žene koje obučavaju novake, provode pravila, šire ideologiju i održavaju sustave na kojima te skupine počivaju.