Utrka zauzdavanja nove epidemije: Ovo je čini posebno izazovnom

Ebola je rijedak virus koji u početku uzrokuje groznicu, umor i bolove u mišićima, a zatim povraćanje i proljev. Bolest potom može prijeći u hemoragijsku fazu, s unutarnjim krvarenjem – koje se očituje krvlju u povraćenom sadržaju i stolici – kao i krvarenjem iz dijelova tijela poput nosa, desni, rodnice i mjesta uboda igle.

Ebola se prvenstveno širi kontaktom s tjelesnim tekućinama poput krvi, izmeta i povraćenog sadržaja. Može se prenijeti preko kontaminiranih površina ili kontaktom s tijelima preminulih, ali i drugim putevima, uključujući i bez izravnog kontakta.

Trenutačna epidemija, uzrokovana rijetkim sojem Bundibugyo, prvi je put potvrđena kao ebola 15. svibnja. U trenutku potvrde već se procjenjivalo da postoji 246 slučajeva, piše The Conversation.

Kako su pojačani nadzor i praćenje, postalo je jasno da je epidemija više nego dvostruko veća, uz širenje i na Ugandu.

Kako se toliko ljudi zarazilo tako brzo?

Ebola ima dugo inkubacijsko razdoblje od dva do tri tjedna ili dulje. To znači da broj zaraženih vjerojatno raste još od ožujka ili travnja.

Sustav ranog upozoravanja na epidemije, Epiwatch, zabilježio je signale nepoznate bolesti u DR Kongu 13. travnja, dok su izvješća o hemoragijskoj groznici zabilježena još ranije, 13. ožujka.

Kašnjenje u dijagnosticiranju ebole možda je posljedica početnog testiranja usmjerenog na češći zairski soj ebole. Testovi moraju biti specifični za Bundibugyo soj. DR Kongo također se suočava s drugim ozbiljnim epidemijama, uključujući mpox i ospice, kao i pothranjenošću i kroničnom malarijom.

Ti čimbenici mogu učiniti epidemije težima i otežati njihovo otkrivanje.

Koliko su velike bile prethodne epidemije?

Najgora epidemija ebole u povijesti bila je zapadnoafrička epidemija 2014. godine, s više od 28.000 slučajeva. Više od 11.000 ljudi umrlo je od zairskog soja, jer cjepiva tada još nisu bila dostupna u vrhuncu epidemije.

U DR Kongu posljednja epidemija sa 64 slučaja dogodila se krajem 2025. godine. Najveća epidemija u DR Kongu bila je 2018.-2019., s više od 3.000 slučajeva. Obje su bile uzrokovane zairskim sojem.

Dosad su postojale samo još dvije epidemije Bundibugyo soja. Prva je bila 2007. godine sa 149 slučajeva u okrugu Bundibugyo na zapadu Ugande, blizu granice s DR Kongom. Druga je bila 2012. u DR Kongu sa 57 slučajeva. Trenutačna epidemija Bundibugyo soja već je najveća u povijesti.

Iako Bundibugyo nije toliko smrtonosan kao zairski soj, može usmrtiti 30–50% zaraženih osoba. Čini se da je stopa smrtnosti u ovoj epidemiji blizu 30%, uz prijavljenih 139 smrti među gotovo 600 slučajeva.

Za razliku od zairskog soja, za koji postoje tretmani i cjepiva, za Bundibugyo soj nema odobrenih lijekova ni cjepiva.

Međutim, Svjetska zdravstvena organizacija sponzorirala je klinička ispitivanja monoklonskog antitijela i antivirusnog lijeka remdesivira, koji se koristi i za COVID.

Moguće je da ćemo vidjeti veću smrtnost ako se ne pojačaju nefarmaceutske mjere.

Kako se epidemija može zaustaviti?

Epidemija se može zaustaviti koordiniranim nadzorom i mjerama suzbijanja. To uključuje identificiranje slučajeva, njihovu izolaciju kako ne bi zarazili druge, praćenje kontakata i stavljanje kontakata u karantenu.

Godine 2014. upravo su te mjere same po sebi uspjele kontrolirati epidemiju ebole u vrijeme kada nisu postojali ni tretmani ni cjepiva. To znači da je kapacitet zdravstvenog sustava ključan za kontrolu epidemije.

Tijekom epidemije 2014. nije bilo dovoljno kreveta za oboljele od ebole, pa su zdravstvene vlasti gradile privremene bolnice u šatorima kako bi pomogle staviti epidemiju pod kontrolu. To bi se moglo razmotriti i sada ako bolnice budu preopterećene.

DR Kongo ima ograničene kapacitete za dijagnosticiranje ebole, pa je važno proširiti nadzor i testiranje. Klinička definicija slučaja (primjerice “groznica i krvarenje znače vjerojatan slučaj”) može se koristiti kada testiranje nije dostupno.

Jednostavni sustavi nadzora – poput otvorenih izvora informacija, gdje razgovori u zajednici i lokalni mediji mogu pružiti signale epidemije – također mogu pomoći. Kao i pružanje poticaja zajednicama da prijavljuju sumnjive slučajeve.

Ključno je i komunicirati te surađivati sa zajednicama i lokalnim vođama odozdo prema gore. Tijekom epidemije 2014. lokalno stanovništvo ubilo je osam djelatnika za edukaciju o eboli, što pokazuje koliko su povjerenje i odnosi sa zajednicom važni.

Zdravstveni djelatnici, bliski kontakti i osobe na sprovodima trebaju dodatne mjere opreza

Ebola se uglavnom širi kontaktom s krvlju i tjelesnim tekućinama. Najugroženiji su bliski kontakti oboljelih, zdravstveni djelatnici i ljudi koji prisustvuju sprovodima, gdje je često prisutan dodir s tijelom preminule osobe.

Najmanje četiri zdravstvena djelatnika su zaražena, uključujući jednog američkog liječnika misionara.

S obzirom na visoku stopu smrtnosti, zdravstvenim djelatnicima treba osigurati najvišu razinu osobne zaštite.

Što mogu učiniti druge zemlje?

Ebola je prijetnja svima nama jer putovanja mogu dovesti do pojave infekcija u bilo kojoj zemlji. Tijekom zapadnoafričke epidemije 2014. slučajevi su se pojavili i izvan glavnih pogođenih država, a najveći broj zabilježen je u Nigeriji.

Neuspjeh u pravodobnoj dijagnozi slučaja u Teksasu doveo je do zaraze još četvero ljudi, uključujući zdravstvene djelatnike.

Bez obzira radi li se o hantavirusu ili eboli, hitni bolnički prijemi trebaju alate koji će poboljšati prepoznavanje i sprječavanje bolničkih epidemija.

Preopterećeno osoblje na hitnom prijemu može osobu s vrućicom poslati natrag u čekaonicu na nekoliko sati, ne shvaćajući da je nedavno putovala i možda ima ozbiljnu zaraznu bolest. U Južnoj Koreji osoba zaražena smrtonosnim virusom MERS-a provela je mnogo sati na hitnom prijemu, što je rezultiralo velikom epidemijom.

Jedan koristan alat za bolnice jest sustav potpore odlučivanju tijekom trijaže, koji osoblje potiče da pita pacijenta o povijesti putovanja i pruža podatke o epidemijama u zemlji iz koje dolazi. Time se pacijenti s opasnim infekcijama mogu izolirati prije nego što zaraze druge.

Još jedna zabrinutost jest da bi, ako epidemija postane mnogo veća, mogli postojati preživjeli koji i dalje nose virus mjesecima ili dulje nakon oporavka. Oni bi mogli nastaviti širiti zarazu i nakon završetka epidemije ako dođe do kontakta s tjelesnim tekućinama poput sjemene tekućine, amnionske tekućine ili majčinog mlijeka, kao i tekućina iz posteljice ili oka.

Proglašenje izvanrednog javnozdravstvenog stanja od međunarodnog značaja od strane WHO-a pomaže jer aktivira niz dodatnih mjera i resursa za kontrolu epidemije.