Zašto vojske gube volju za ratovanjem? Evo što bi povijest mogla naučiti Putina

Svijet 31. lis 202212:491 komentar
Izvor: TASS/PRESIDENTIAL PRESS SERVICE via REUTERS/File Photo/ilustracija

Bila je to jedna od najčudnijih epizoda u vojnoj povijesti, događaj toliko neobičan da se u početku mislilo da je riječ tek o mitu.

Na Badnjak 1914., jedan britanski vojnik u vlažnim i blatnjavim rovovima sjeverne Europe Prvog svjetskog rata u pola devet navečer poslao je izvještaj stožeru: njemački vojnici osvijetlili su svoje rovove i pjevaju božićne pjesme, čestitajući Britancima Božić.

Britanski časnici naredili su svojim vojnicima da budu tiho, ali bilo je prekasno. Britanski vojnik počeo je pjevati božićnu pjesmu, a njemački vojnik preko “ničije zemlje” prekrivene bodljikavom žicom povikao je: “Dođi, Englezu, dođi ovamo do nas.”

Vojnici su izišli iz rovova i sreli se u sredini ničije zemlje. Razmijenili su suvenire, čokoladu i vino. Čak su i organizirali nogometnu utakmicu – Nijemci su pobijedili 3:2.

Većina onih koji su se srdačno rukovali na taj magloviti Badnjak poginuli su prije kraja rata četiri godine kasnije. Ipak, pisma preživjelih i nejasne crno-bijele fotografije pokazuju da događaj tog dana nije bio tek izmišljena priča. Procjenjuje se da se nekih 100.000 vojnika na obje strane jednostavno odbilo boriti jer su bili previše iscrpljeni i ogorčeni. Na nekim mjestima je božićno primirje trajalo čak do Nove godine, piše CNN.

Više od stotinu godina kasnije, male su šanse da će ruski i ukrajinski vojnici ove zime razmjenjivati poklone. Ali priča o božićnom primirju primjer je neobične karakteristike rata koja služi kao upozorenje za uznemirene Ruse u Ukrajini: postoje trenutci u povijesti u kojima se čitave vojske naglo prestanu boriti, iako su možda jednako moćne ili čak nadmoćnije od neprijatelja.

Zbog čega vojske gube volju za borbom?

To je pitanje koje je CNN postavio veteranima i vojnim povjesničarima. I dok je povijest prepuna vojski kao što je carska japanska vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se borila s nevjerojatnom žestinom iako su znali da neće pobijediti, postoje i primjeri vojski koje su potiho “dale otkaz” – prestale napadati neprijatelja ili činile samo minimalno da bi preživjele.

Ruske trupe možda dolaze do tog trenutka, kaže Jeff McCausland, vojni veteran Zaljevskog rata i profesor međunarodne sigurnosti na koledžu Dickinson u Pennsylvaniji. On kaže kako je postalo jasno da je ruska vojska loše opremljena i obučena i da su njeni vojnici u mnogo slučajeva izgubili volju za borbom. “Strah i panika zarazniji su od covida” za vojsku, kaže McCausland.

Razlozi za strah i paniku različiti su. Ipak, McCausland i povjesničari kažu da su se kroz povijest ratovanja kristalizirala najmanje tri razloga zašto vojske gube volju za borbom.

1. Gube vjeru u ciljeve

McCausland je na svoje oči vidio slomljenu vojsku bez volje za borbom.

Zapovijedao je, kaže, bataljunom tijekom Zaljevskog rata početkom devedesetih i vidio predaju toliko iračkih vojnika da njegova jedinica više nije imala kamo smjestiti ratne zarobljenike. Taj rat je započeo kada je irački vođa Saddam Hussein napao Kuvajt. Mnogi irački vojnici jednostavno nisu mislili da su Kuvajt i njihov brutalni vođa vrijedni umiranja. “Ima jedan primjer gdje su se irački vojnici predali dronu koji je kružio iznad njih,” prisjeća se McCausland.

Nedavniji primjer vojske koja se više ne želi boriti dogodio se u Afganistanu. Kada se američka vojska počela povlačiti iz te zemlje 2021., afganistanska nacionalna vojska se potpuno raspala. Dopustili su talibanima da brzo preuzmu kontrolu, iako je SAD uložio godine i milijarde dolara u obuku. Razlog ovakve predaje može se svesti na jedno pitanje, kaže McCausland. “Da ste pitali talibanskog vojnika za što se dovraga bori, rekao bi da se bori da oslobodi svoju zemlju od okupatora, kao što je njegov djed oslobodio zemlju od Sovjeta, a pradjed od Britanaca. Bori se i za svoju vjeru, svoju zemlju i dom,” kaže McCausland.

A što ako to isto pitanje postavite afganistanskom vojniku?

“Rekao bi da se bori za plaću – ako ju njegov zapovjednik prije toga ne ukrade,” dodaje. Talibani su vjerovali u svoje ciljeve; afganistanska vojska nije, zaključuje on.

2. Gube vjeru u svoje vođe

Svaki rat ima slike koje ga definiraju. Iz Ukrajine već su se pojavile neke koje su kristalno jasno pokazale kontrast između stilova ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog ukrajinskog pandana, Volodimira Zelenskog.

Fotografije Putina prikazuju u odijelu, samog na čelu apsurdno dugačkog konferencijskog stola, u ogromnoj sterilnoj prostoriji. Na drugom kraju stola šćućureno sjede generali ili kakav birokrat. Iz slike kao da vrišti natpis: ‘paranoični i izolirani diktator u akciji.’

Usporedite te fotografije sa slikama Zelenskog. Na jednoj, on odlučno stoji sa svojim savjetnicima na ulicama Kijeva noću i zaklinje se da neće napustiti grad iako su on i njegova obitelj u opasnosti. Na drugim fotografijama prikazan je u kamuflažnoj odori, s bradom, u zagrljaju s vojnicima na fronti.

McCausland kaže da ove fotografije nude lekciju o tome kako biti vođa. “Samo pogledajte te fotografije i recite za koga biste radije željeli raditi,” kaže on. “Nebitno jeste li u vojsci ili radite za korporaciju. Odluka je jednostavna.”

Vojske gube volju za borbom kada izgube vjeru u svoje vođe,” kaže McCausland, a ostali se slažu s njim. Kažu da vojnici ne očekuju da će se njihovi vođe ili generali naguravati s njima u rovovima na fronti. Ali žele znati da je njihovim vođama do njih stalo i da poštuju njihovu žrtvu.

3. Izgube potporu svoje zemlje

Komentatori često upozoravaju o opasnostima ogormnih podjela u američkoj politici, kao i koruptivnoj moći potpuno nereguliranog novca kojeg se ne može pratiti, ali i slabljenja društvenih normi. Ono što mnogi ne naglašavaju dovoljno jest da ti trendovi u doba rata postaju problem za nacionalnu sigurnost. Jednostavno rečeno – vojska može odustati ako njena zemlja postane previše podijeljena ili korumpirana da ih podržava.

Tipičan primjer je masovni kolaps vojske Južnog Vijetnama u proljeće 1975. Američka vojska podržavala je i pomagala toj zemlji čitavo desetljeće u ratu s vojskom Sjevernog Vijetnama. Ali vlada Južnog Vijetnama bila je preopterećena korupcijom. Njeni vođe i njihovi poslušnici koristili su vojnu pomoć za vlastito bogaćenje, a nikada nisu dobili podršku naroda kojem su navodno služili.

Nakon što se američka vojska povukla 1973., Sjeverni Vijetnam započeo je posljednju ofanzivu dvije godine kasnije. Vojska Južnog Vijetnama jednostavno se odbila boriti.

Ratove ne vode samo vojske. Ratove vode čitave zemlje, njihovi ljudi i institucije. To su, kako ih naziva povjesničar Michael Butler, “društveni podvizi.”

Zdravlje institucija neke zemlje – vlade, vojske i medija – jednako je važno kao i volja vojnika za borbom, kaže Butler.

Ako je vlada korumpirana i ne uživa povjerenje naroda, vojske mogu izgubiti volju za borbom, kaže Butler i dodaje kako se čini da se upravo to događa u Rusiji, gdje društvo već dugi niz godina pati od “društvenog zamora.”

Ruski građani sjećaju se traumatičnog raspada Sovjetskog Saveza, podivljale korupcije, političke apatije, gušenja nezavisnih medija i glasova opozicije, kaže on.

Bolest koja se širi civilnim društvom u Rusiji vjerojatno je prodrla i u vojsku, kaže, a znakovi su već tu: tisuće muškaraca pobjeglo je iz Rusije da bi izbjegli mobilizaciju. “To je dosta jak dokaz da u ovom ratu nema strasti,” kaže Butler. “Ne iznenađuje da se to isto događa na bojišnici gdje trupe ili dezertiraju ili prestaju sudjelovati.”

Čini se da je energija sada na strani Ukrajine. Muškarci i žene koji služe u vojsci znaju za što se bore. “Ukrajince tjera naprijed možda najveća sila koju vojnik može iskusiti – obrana vlastite zemlje, obitelji i domova,” kaže McCausland.

Veliko pitanje za ruske trupe ove zime

Američka vojska suočavala se s krizom motivacije prije pola stoljeća u Vijetnamu. Nikada se nisu predali u tom ratu. Nisu izgubili niti jednu veću bitku. Ipak, cijela priča bio je ogroman politički poraz. Američka javnost okrenula je leđa ratu. Antiratni prosvjedi potresali su zemlju. Zavladao je bijes kada su saznali da su im politički i vojni vođe lagali o ciljevima i uspjehu u ratu. Mnogi vojnici jednostavno su izgubili volju za ratovanjem. Naglo povlačenje američkih trupa iz Vijetnama ostaje jedno od najvećih poniženja u američkoj povijesti.

Politički kontekst američkog rata u Vijetnamu drugačiji je od trenutnog rata u Ukrajini. U Rusiji, antiratni prosvjedi nasilno su ugušeni, a mediji većinom ne kritiziraju Putinove odluke.

Međutim, na bojišnici ruski vojnici počinju shvaćati ono što su američki vojnici shvatili u Vijetnamu – da se bore za laž.

John Kerry, veteran Vijetnamskog rata, a kasnije senator koji se ratu protivio, tijekom saslušanja u Kongresu 1971. upitao je: “Kako da tražimo od nekog da bude zadnji koji će umrijeti za pogrešku?”

To je pitanje koje će ove zime proganjati ruske vojnike u Ukrajini. Ako im Putin ne da odgovor koji će ih uvjeriti da se njihova žrtva isplati, masovni bijeg muškaraca iz Rusije nakon mobilizacije mogao bi se proširiti i na frontu.

I tako bi jedne ledene zimske noći, kada se zrakom budu širili zvuci ne božićnih pjesama, već vriskova umirućih, neki ruski vojnik mogao pitati svog suborca: “Kako da tražimo od nekog da bude zadnji koji će umrijeti za pogrešku?”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar