Mnogi će se začuditi kad čuju iz kojih razloga otočani unajmljuju stanove u Zagrebu, Rijeci, Splitu... "A kažu da smo apartmandžije"

No nemaju potrebu za kratkoročnim najmom samo turisti.

"Tu su i digitalni nomadi, ljudi koji dolaze u drugi grad u bolnicu na liječenje i članovi njihovih obitelji da bi bili uz njih, ljudi koji moraju polagati neki tečaj... Njima iznajmljivači obično daju povoljniju cijenu u smislu da je nešto viša od mjesečnog najma, ali manja od cijene dnevnog najma koja bi se računala na razdoblje od 30 ili 60 dana. To svima odgovara jer u nekom trenutku svi imamo neku takvu potrebu", kaže Hana Matić, potpredsjednica udruge Spasimo male obiteljske iznajmljivače (SMOi).

"Jako je puno takvih situacija, a iznenadili bi se kada biste vidjeli tko je najčešće u takvom kratkoročnom najmu", dodaje.

To su, kaže, ljudi s otoka.

"Pa neće ti ljudi odsjesti u Sheratonu!"

Dok ljeti mnogi žitelji jadranskih otoka postaju iznajmljivači apartmana i kuća za odmor, tijekom cijele godine otočani silom prilika ujedno bivaju i unajmljivači apartmana u gradovima na kopnu: Zagrebu, Splitu, Rijeci, Zadru...

"Svi koji živimo u gradovima naučili smo na blagodati koje time uživamo, da nam je sve dostupno, pa se o ovim stvarima malo govori. Na otocima to je nešto sasvim drugo. Kad otočani dolaze u bolnicu u Split, Zagreb i drugdje na liječenje ili neki zahtjevniji pregled ili kad, recimo, trudnice dolaze čuvati trudnoću prije poroda, gdje će biti ako u gradu nemaju nikoga? Pa neće odsjesti u Sheratonu", ističe Matić.

Kaže nam kako se iznenadila čuvši od otočana iz kojih sve razloga moraju s vremena na vrijeme unajmiti apartman na kopnu.

"Jedna od situacija koja vam ne bi ni pala na pamet ako niste s otoka je - pohađanje autoškole. Mnogi svojoj djeci ili sebi plate smještaj da bi u gradu polagali ispit u autoškoli", govori Matić.

Gdje otočani polažu vozački ispit?

Na većim otocima poput Krka, Raba, Brača, Hvara i Korčule postoje autoškole no na mnogima nema namjenskog poligona, a poligonska je vožnja obvezna kako bi se pristupilo vožnji na javnoj cesti i vozačkom ispitu na koncu.

"U Lošinju je bila autoškola no kada se mijenjao zakon pa je za polaganje ispita uvedena obveza vožnje na poligonu, kojeg ovdje nema, ostali smo bez autoškole tako da naši mladi moraju ići polagati vozački ispit u Rijeku ili Krk. Onaj tko nema nekoga na raspolaganju da ga svakodnevno vozi tamo-amo, što je naporno i skupo, radije izabere kratkoročni najam. Znam djevojku koja je nedavno uzela godišnji odmor i unajmila stan u Rijeci da bi tamo dva tjedna išla na vožnje i položila ispit u autoškoli", govori nam Marina Đukanović iz Malog Lošinja.

"Puno je takvih situacija, ne možemo uvijek u hotel"

Ista je stvar, kaže, ako se ide na razne edukacije, tečajeve, stručna usavršavanja i slično pa i na kulturne događaje poput kazališnih predstava ili koncerata koji se u pravilu održavaju u večernjim satima.

"Jedna prijateljica išla je u Rijeku na obuku za planinarskog vodiča i za to vrijeme je također unajmila stan. Uvijek bude nekih poslova zbog kojih ljudi to čine. Naprosto nam treba priuštivi kratkoročni najam jer si ne možemo priuštiti hotel za svaku situaciju koja se nama otočanima dogodi, a kakvih je puno više nego što se misli", dodaje ova Lošinjanka.

Život na otoku znači i ovisnost o trajektu i javnom prijevozu koji je izvan turističke sezone oskudan. Naša sugovornica napominje kako iz Malog Lošinja, koji je najveći otočni grad u Hrvatskoj, postoje samo dvije dnevne veze s Rijekom.

"Zadnja veza iz Rijeke je katamaran koji kreće u pet popodne pa ako dotad niste sve obavili, nemate se kako vratiti i morate ostati do prvog jutarnjeg prijevoza. A ako ujutro u 8, primjerice, imate neko ročište na sudu, javnim prijevozom ne stignete pa ste prisiljeni doći dan ranije i naći privatni smještaj. To je još važnije kod zdravstvenih pregleda. Ako ste naručeni u nekom ranom terminu u bolnici ili u kasnom popodnevnom kada najčešće rade privatne klinike, situacija je opet ista pa je najbolje doći dan ranije i unajmiti sobu ili apartman."

"Posebno je teško onkološkim pacijentima"

Đukanović kaže kako je posebno teško onkološkim pacijentima koji idu na kemoterapije i po nekoliko dana zaredom.

"Na Lošinju imamo organiziran prijevoz onkoloških bolesnika na terapije u Rijeku, ali ta vožnja traje tri sata u jednom smjeru što je za njih naporno i jako je teško podnose pa mnogi biraju boraviti tamo dok im traje terapija. Pogotovo ako su s njima i članovi njihovih obitelji. U hotelima su cijene kakve jesu i ljudima je bolje unajmiti sobu."

Nevolja nastane i kada obole kućni ljubimci.

"Kada vam se razboli pas, kao meni nedavno, na otoku mu nemate gdje izvaditi krv, nego morate opet ići u Rijeku. A ako je u pitanju ozbiljnija bolest, završite u veterinarskoj klinici u Zagrebu dok se ne obavi dijagnostika i nađe odgovarajuća terapija. I to je situacija u kojoj ćete potražiti apartman u koji ćete s psom moći prije nego u hotel."

Na koncu, Đukanović upozorava na jedan stereotip o otočanima koji skreće pažnju s nekih važnijih stvari.

"Nama s otoka često se govori i zamjera da smo apartmandžije, ali činjenica je da ljudi na otocima moraju imati neki nadstandard, poput dva auta, kako bi normalno funkcionirali. To nije zbog bahatosti, nego iz potrebe jer nam javni prijevoz i druge javne usluge nisu dostupne kao na kopnu", kaže.