Od 2027. strani radnici moraju položiti hrvatski. Koliko košta i što je potrebno za "integraciju"?

Preselite se u drugu zemlju, dobijete posao, naučite tridesetak osnovnih fraza njezina jezika i to je, prema zakonu, dovoljno da se smatrate "integriranim". Upravo se to od 2027. godine počinje tražiti od stranih radnika u Hrvatskoj, koji će morati dokazati poznavanje hrvatskog jezika na razini A1.1 kako bi produljili dozvolu boravka i rada, piše Novi list.

No, je li osnovno poznavanje nekoliko desetaka riječi doista isto što i integracija u društvo? Prema Ivanu Balabaniću, višem znanstvenom suradniku Instituta za istraživanje migracija, odgovor je jasno "ne", a podaci koje njegov institut prikuplja pokazuju da Hrvatska tek počinje grebati površinu problema koji će, kako raste broj stranih radnika, postajati sve složeniji.

Balabanić obvezu polaganja A1.1 promatra istovremeno i kao integracijsku mjeru i kao administrativni uvjet, no naglašava da bi njezin smisao prije svega trebao biti integracijski.

"Poznavanje jezika zemlje u kojoj osoba živi i radi jedan je od prvih preduvjeta da se počne osjećati dijelom društva. Ipak, tako niska razina znanja jezika sama po sebi ne rješava pitanja pravne sigurnosti stranih radnika niti njihova snalaženja u hrvatskoj administraciji. Integracija ne počinje tečajem jezika, nego trenutkom kada strani radnik zna svoja prava i može ih stvarno ostvariti", istaknuo je Balabanić.

Odgovornost države

Upravo zato, dok radnik ne savlada hrvatski, informacije o boravku, radu, zdravstvenom sustavu i zaštiti prava moraju mu biti dostupne na jeziku koji razumije, i to, naglašava Balabanić, na jednom mjestu, a ne raspršene po nizu različitih institucija. Uz ekonomsku integraciju, koja se u Hrvatskoj danas uglavnom svodi na odnos radnika i poslodavca, jednako je važna i društvena dimenzija, a ona, prema njegovim riječima, ne može biti jednosmjerna. Strani radnici trebaju upoznati norme i vrijednosti društva u koje dolaze, ali i domaće stanovništvo mora prihvatiti da Hrvatska postaje kulturno raznolikija.

Koliko je ta spremnost u ovom trenutku slaba, pokazuje istraživanje Instituta za istraživanje migracija iz studenog 2025. godine, koje provedeno na uzorku od 1.000 ispitanika: samo bi 2,4 posto građana prihvatilo stranog radnika kao prijatelja, 5,7 posto kao susjeda, a kao člana obitelji tek zanemariv broj ispitanika.

"Zato bih rekao da je Hrvatska u integraciji stranih radnika još uvijek u ranoj fazi. Jezik je važan prvi korak, ali bez pravne sigurnosti, dostupnih informacija, društvenih kontakata i spremnosti domaćeg stanovništva na prihvaćanje novih sugrađana ne možemo govoriti o ozbiljnoj integracijskoj politici", poručio je Balabanić.

Kada je u pitanju financiranja integracije Balabanić jasno ističe da bi najveći dio troška trebala bi snositi država.

"Logika je jednostavna: strani radnici u Hrvatsku dolaze prvenstveno zbog potreba domaćeg tržišta rada i nedostatka radne snage u pojedinim sektorima. Ako država stvara sustav koji potiče dolazak stranih radnika, onda mora preuzeti i najveći dio odgovornosti za njihovu integraciju", jasan je.

To, naglašava, ne znači da odgovornost mora biti isključivo državna. Lokalna samouprava ima važnu ulogu jer se integracija odvija u konkretnim zajednicama – potrebe radnika u Istri nisu iste kao potrebe onih u Lici ili Zagrebu. Poslodavci snose svoj dio odgovornosti unutar radnog okruženja, no Balabanić upozorava da bi bilo pogrešno na njih prebaciti sav teret, budući da već snose značajne troškove zapošljavanja stranih radnika.

Najmanje bi tereta, smatra, trebalo prebacivati na same radnike, iako i oni imaju obvezu aktivno sudjelovati u integraciji učenjem jezika i poštivanjem zakona.

Informacijski vakuum

Upravo tu Balabanić vidi realnu opasnost toga da integracija postane nešto što država formalno zahtijeva od stranog radnika, a da mu pritom ne osigura alate da taj zahtjev i ispuni.

"Ne bi bilo logično da Hrvatska aktivno privlači strane radnike jer ih njezino gospodarstvo treba, a zatim njihovu integraciju proglasi isključivo njihovim osobnim problemom", poručio je.

Kada je riječ o najvećim preprekama u svakodnevnom životu stranih radnika, Balabanić izbjegava izdvojiti samo jednu. Jezična barijera, neadekvatan smještaj, kršenje radnih prava, otežan pristup zdravstvu i društvena izolacija, kaže, međusobno su isprepleteni – no zajednički nazivnik većine tih problema jest kroničan nedostatak dostupnih i pouzdanih informacija.

Hrvatska, priznaje, regulatorno postupno odgovara na novu situaciju, donose se izmjene zakona i pravilnika, no ostaje otvoreno pitanje koliko ih administracija stigne provesti u praksi. Postroženi kriteriji za poslodavce, primjerice, trebali su urediti tržište, ali su istodobno povećali administrativno opterećenje, pa su pojedini radnici na produljenje dozvole čekali mjesecima. Poseban problem predstavlja zdravstveni sustav – prema drugom istraživanju Instituta iz studenog 2025. godine, koje je provedeno na 429 stranih radnika iz Azije i Afrike u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, samo 28,7 posto ispitanika ima izabranog liječnika opće prakse, što ozbiljno otežava redovitu brigu o zdravlju.

Jezik ostaje prepreka i kad radnici sami pokušaju pronaći informacije, jer službene stranice institucija vrlo su često dostupne isključivo na hrvatskom. Zbog toga se mnogi nalaze u onome što Balabanić naziva informacijskim vakuumom, u kojem glavni, ponekad i jedini izvor informacija postaje poslodavac ili agencija za zapošljavanje.

"Niz sasvim praktičnih pitanja, od toga može li poslodavac zadržati putovnicu, imaju li pravo na naknadu za nezaposlenost, kome se obratiti ako su im prava povrijeđena – za velik broj radnika ostaje bez pouzdanog odgovora. Hrvatskoj danas ne nedostaju prvenstveno propisi. Nedostaje sustav koji će stranom radniku omogućiti da prava koja ima doista i ostvari", istaknuo je Balabanić.

Financijsko opterećenje

Posebno su ranjivi, upozorava, radnici kod kojih se preklapa više nepovoljnih okolnosti – oni koji su se zadužili da bi uopće stigli do Hrvatske preko dugih lanaca posrednika, pa teže odbijaju loše uvjete rada, kao i oni zaposleni kod poslodavca o kojem ovise i za plaću, i za smještaj, i za informacije o vlastitim pravima. Obrazovanje djece zasad nije među najizraženijim problemima, budući da velik dio radnih migranata još uvijek živi u Hrvatskoj bez obitelji, no rastom broja onih koji ostaju dugoročno i dovode obitelji, ta će tema, procjenjuje Balabanić, postajati sve važnija.