Najslavniji britanski pisac fantastike izdao roman na kojemu je radio 20 godina: "Prava eksplozija..."

To ne znači da su ta djela bila tek ono što je Graham Greene nazivao „zabavom“, govoreći o Trećem čovjeku i Našem čovjeku u Havani – Embassytown je, po mojem mišljenju, najbolji prijevod dekonstrukcionističke filozofije u znanstvenu fantastiku – ali The Rouse svakako predstavlja kvantni skok kada je riječ o ambiciji, moralnoj ozbiljnosti i stilskoj smjelosti, piše The Guardian.

To znači da Chinu Miévillea, umjesto da ga svrstavamo u „novi weird“ ili „spekulativnu fantastiku“, valja uspoređivati s Robertom Bolañom ili Mirceom Cărtărescuom. Novi je roman jednako maksimalistički, gust, dezorijentirajući i uznemirujući, odražavajući koliko se nadrealnom počela činiti naša stvarnost.

Čitatelje upoznate s drugim Miévilleovim djelima moglo bi zbuniti prvih stotinjak stranica: najšire govoreći, riječ je o socijalnom realizmu. Nalazimo se u Londonu 1970-ih, a Maur, skraćeno od Maureen, zatrudni i odluči zadržati dijete. Ewan odrasta čitajući stripove Rupert Bear i Starlord, gledajući Steptoe and Son i Rentaghost te jedući kinesku hranu za van, uz neizbježnu pozadinsku dozu rasizma.

Sve je prije pronicljivo nego jezovito, uz iznimku kratkog pojavljivanja doista neobičnog komičara iz 80-ih Roya Jaya, koji izvodi svoju točku „slither-spook“, možda u emisiji The Bob Monkhouse Show. (Danas je to internetski meme, nezaboravan i neugodno zlokoban – a može se pronaći i na YouTubeu.)

Ewan naposljetku, izgubljen na mnogo načina, odlučuje pristupiti vojsci. A onda Miéville, neposredno prije stote stranice, baca bombu: Ewan umire, navodno počinivši samoubojstvo u vojnoj bazi. „Sada je sve samo koda“, pomisli Maur, a zatim velikim slovima dobivamo KRAJ. Roman – koji je sada u cijelosti epilog – zapravo tek počinje i traje još više od tisuću stranica.

Opisi Maurine tuge fenomenalni su.

„Nakon dugo vremena počela je vjerovati u ono što je znala, a to je da se ovo nikada neće poništiti. Pa je počela pregovarati. Samo na trenutak. Razumijem da se neće vratiti, ali treba mi da sve stane samo na sekundu… Ono što mi treba jest samo trenutak u kojem ovo nije sve što postoji. To je sve što tražim. Da u glavi imam bilo što drugo, ili ništa. Sve što tražim jest da mi dopustite da ponovno dobijem samo jednu jedinu minutu u kojoj on nije mrtav.“

Jezično gledano, roman je prava eksplozija. Ime Cybill priziva Sibyl, grčku proročicu; Maur zvuči poput francuskog mort, odnosno „smrt“. Miévilleova je proza oduvijek bila barokna i ezoterična, a ovdje je savršeno spojena sa slengom i detaljima karakterističnima za razdoblje u kojem se radnja odvija.

Roman ima vlastiti idiolekt – jedan od likova, osebujna znanstvenica iz tajnih državnih struktura dr. Croome, smišlja riječ „inodus“ kao suprotnost „exodusu“, napominjući da je „učinkovitost riječi silno precijenjena, osobito među onima koji s njima rade“.

Kaže i da su joj se „gast, gæst, a osobito gōst uvijek činili toliko bliskima strašnom neizrecivom da je to već smiješno“. No upravo time što ne nudi očita, opširna objašnjenja pojava poput onih koje vojnici nazivaju „lesprys“ – riječ izvedena iz l’esprit de corps, ali koja priziva nešto gotovo vilinsko – knjiga zadržava onu treperavu neuhvatljivost nečega što opažamo tek krajičkom oka.

Prefiks „un“ koristi se kao lajtmotiv: unsee, unwritten, undone, unopened. To je negacija na razini same rečenice.

U jednom lukavom usputnom osvrtu odaje se priznanje Johnu le Carréu, čija je verzija svijeta špijuna manje paranormalna od Miévilleove. Njihove knjige dijele otrcanost hladnoratovske špijunaže i ozračje žaljenja za vremenima jednostavnih podjela na „nas“ i „njih“, ali i sposobnost da čitatelja neprestano drže u neizvjesnosti oko stvarne pripadnosti i pouzdanosti likova.

A to je tek vrh ledenog brijega kada je riječ o referencama kojima Miéville pokazuje svoje golemo poznavanje kanona weird književnosti: teško da postoji mnogo romana koji namiguju Ferelithu lorda Kilmarnocka iz 1903. Uz „pronađene tekstove“ i konkretističke pjesme na završecima poglavlja, ovdje ima dovoljno materijala da zasiti i najgladnije čitatelje.

The Rouse je dirljiv, inteligentan i na više mjesta vrlo, vrlo zastrašujući roman.

„Život je“, kako piše Miéville, „samo prolog priče o duhovima.“

Ovo je roman kojem je predodređen bogat zagrobni život.