Norveški filozof za N1 otvara provokativno pitanje - jesu li svjetski lideri sve češće taoci vlastite gluposti?

U svojoj novoj knjizi analizira razliku između glupana, idiota i, kako kaže, "glupih idiota" odnosno onih koji bez sumnje vjeruju u vlastite pogrešne ideje. Upozorava: upravo takav obrazac često nalazimo kod diktatora kroz povijest od Hitlera do Staljina.

Ovo vam nije prvi put u Hrvatskoj. Hrvatska publika vas vrlo dobro poznaje. Zašto mislite da ljudi u Hrvatskoj vole čitati vaše knjige?

Dobro pitanje. Vjerojatno biste ga trebali postaviti hrvatskoj publici. Nastojim filozofiju učiniti relevantnom za pitanja s kojima se svi suočavamo. Mislim da su hrvatski čitatelji publika koja je zainteresirana krenuti tim putem.

U posljednjih nekoliko godina mnogo pišete o idiotima, recimo to tako. Kako to?

Glavni razlog zašto sam započeo taj projekt o gluposti, idiotizmu i "glupim idiotima" zapravo je bio raspad jednog prijateljstva. Jedan od mojih najbližih i najstarijih prijatelja sve se više zapetljavao u čudan svijet teorija zavjere i postajalo je sve očitije da više ne dijelimo istu stvarnost. Komunikacija između nas potpuno se raspala. Zapitao sam se kako je tako sve pošlo po zlu i što se zapravo događa. Tu sam knjigu napisao kao pokušaj da na to odgovorim. Dakle, postoji ozbiljna pozadina. S druge strane, riječ je o vrlo zabavnoj temi, istodobno ozbiljnoj i zabavnoj. No, dakako, čini se da je glupost danas prilično raširena. Pokušati to razumjeti trebao bi biti zadatak filozofije.

Jeste li u tome uspjeli? Kako je moguće da su vođe čija su mišljenja očito u suprotnosti sa stvarnošću danas toliko popularni?

Da… Mislim da je ključna tema povjerenje. Postoje različite vrste povjerenja. Dakako, postoji ono što bismo mogli nazvati naivnim povjerenjem, s kojim svi dolazimo na svijet. Vjerujemo roditeljima i slično. No kako odrastamo, naše povjerenje može krenuti u različitim smjerovima. Može prerasti u tzv. slijepo povjerenje, u kojem uopće niste otvoreni prema bilo čemu što ide protiv osobe ili pokreta kojem vjerujete. Ni provjera činjenica ni bilo što drugo na vas neće ostaviti dojam. To je slijepo povjerenje, slično onome koje ljudi mogu imati prema vođama sekti. Zatim postoji refleksivno povjerenje, koje je uvjetovano, otvoreno za protuargumente i uvijek podložno preispitivanju. Mislim da je jedna od glavnih razlika između autoritarnih i demokratskih vođa to što demokratski vođe traže refleksivno povjerenje, koje uključuje otvorenost, odgovornost i slično, dok autoritarni vođe zahtijevaju slijepo povjerenje. U vremenima previranja ljudi imaju tendenciju okrenuti se autoritarnim vođama. Ulazimo u ono što je njemački filozof Ernst Cassirer nazvao mitskom politikom, u kojoj razlika između "nas" i "njih" postaje mnogo važnija od razlike između istine i laži. Mislim da je to barem dio objašnjenja.

Prije dva ili tri desetljeća vjerovalo se da će svijet postati bolje mjesto kada opća populacija dobije mnoštvo informacija, kada se svi budu obrazovali, imali golemu količinu podataka na raspolaganju i prilike za učenje. Danas svjedočimo upravo suprotnom. Kako to objašnjavate?

Mislim da smo bili zarobljeni u staroj predodžbi, kakvu je, primjerice, imao filozof John Stuart Mill o javnoj sferi kao prostoru u kojem se sve ideje susreću pa na kraju opstaju one najjače, odnosno one koje smatramo istinitima. No svjedočimo tomu da se ta javna sfera, u obilju informacija, rascjepkala u brojne podsustave koji su u velikoj mjeri međusobno zatvoreni. U tim sferama nastaju različite vrste zajednica. Posebno su zanimljive tzv. zajednice nepovjerenja, obilježene snažnim nepovjerenjem prema svemu izvan vlastitog kruga i jednako snažnim povjerenjem unutar tog kruga. Gotovo je nemoguće održati smislenu komunikaciju između tih sfera. Također je tipično da postoji asimetrija u odnosu prema informacijama: ne dovodi se u pitanje ništa što potvrđuje postojeća uvjerenja, dok se sve što im proturječi dočekuje s velikim nepovjerenjem. Nije važno ni je li informacija prikupljena na znanstveno utemeljen način. Primjerice, ako raspravljate o nekom medicinskom pitanju i pozovete se na članak objavljen u časopisu The Lancet, vodećem svjetskom medicinskom časopisu, koji je prošao najstrožu moguću kontrolu kvalitete, to ne znači da će se u konačnici pokazati točnim, ali učinjeno je sve da bude što točniji. Ako to predstavite nekome iz tih krugova, vjerojatno ćete dobiti odgovor u obliku YouTube videa u kojem neki alternativni iscjelitelj tvrdi nešto suprotno, uz temeljnu pretpostavku da su ta dva izvora jednaka. No naravno da nisu. Jedan je prošao proces kontrole kvalitete, drugi nije. S golemom demokratizacijom informacijskog prostora nestalo je i vodstvo koje smo prije imali u snalaženju među informacijama. Sve je pušteno u opticaj i prosječnom građaninu postaje vrlo teško razlikovati ono što ima stvarnu vrijednost od onoga što je nema.

Kako to promijeniti? Znam da je to pitanje za milijun dolara, osobito u svijetu kojim upravljaju algoritmi, gdje pozornost ima najveću vrijednost u ekonomiji pozornosti u kojoj živimo.

Ne postoji jednostavno i brzo rješenje. Poruka moje knjige o gluposti i idiotizmu jest da svi moramo krenuti od sebe. Naprosto imati neko uvjerenje nije dovoljno. Moramo se zapitati: „Imam li dovoljno temelja za to uvjerenje?“ Svi imamo sklonost potvrđivanju vlastitih uvjerenja. Skloniji smo vjerovati informacijama koje potvrđuju naša uvjerenja nego onima koje im proturječe. Zato bismo trebali svjesno tražiti informacije koje dovode u pitanje naša uvjerenja i pitati se: "Što upućuje na to da možda nemam pravo?" I, dakako, moramo početi slušati jedni druge, jer je jedna od glavnih karakteristika osobe koju u knjizi nazivam „glupim idiotom“ nesposobnost slušanja drugih.

Kako razlikujete tko je glupan, glupi idiot ili idiot? Imate terminologiju i definicije za tri različita tipa ljudi.

Biti glupan naprosto znači ne razmišljati, ne koristiti sposobnost razmišljanja koju imamo. To nam je svima početna točka. U početku nam drugi govore kakav je svijet i kakvi smo mi sami, prije nego što razvijemo vlastito razumijevanje. No kako odrastamo, dolazimo u poziciju da preuzmemo kontrolu nad svojim uvjerenjima. Ako to ne učinite i naprosto se oslanjate na autoritete, znači da ste glupi. Da bismo od glupana došli do idiota, potrebno je uvesti određenu dozu sumnje. Idiot je osoba koja pokušava misliti svojom glavom, ali, nažalost, u tome obično nije osobito uspješna. Svi često griješimo dok pokušavamo misliti, primjerice zbog sklonosti potvrđivanju vlastitih uvjerenja. U knjizi pokušavam ukazati na tipične pogreške, poput prevelikog oslanjanja na vlastite emocije i subjektivna uvjerenja, vjerovanja da su nepogrešiv vodič, poput nekog unutarnjeg orakula koji će nam otkriti kakav je svijet. Da biste nadišli vlastiti idiotizam, morate prihvatiti korekciju drugih. Idiot često misli da je samodostatan, da može sam kvalitetno razmišljati, ali za kvalitetno razmišljanje trebamo i druge koji razmišljaju drukčije od nas. Posljednja kategorija je ona u kojoj sumnja, koja karakterizira idiota, ponovno nestaje. Ako biti glup znači ne razmišljati, a idiot loše razmišljati, "glupi idiotizam" znači nepromišljeno prihvaćanje lošeg razmišljanja. Takva osoba obično je vrlo zadovoljna sobom, uvjerena da ima superioran uvid u razna pitanja i da je potpuno imuna na bilo kakvu korekciju, smatra da su njezine prosudbe manje-više nepogrešive.

Nije teško prepoznati neke ljude iz ove posljednje kategorije. Nažalost, danas ih nije teško prepoznati ni na pozicijama moći. Vidite li ih oko sebe? I je li to jedan od razloga zašto ste napisali ovu knjigu i pokušali shvatiti što se događa?

Da… Naravno, najbolji primjer bio bi Donald Trump. Teško je zamisliti nekoga tko je jasniji primjer "glupog idiota". A kada bismo koristili Platonovu analizu, Trumpa bismo također opisali kao osobu s tipičnom osobnošću tiranina. Platon piše da većina ljudi s takvom osobnošću ne stvara velike probleme, postaju obični kriminalci. No ako takva osoba postane čelnik države, nastaje pravi pakao, jer se to pretvara u tiraniju. "Glupi idioti" problematični su i za demokraciju, jer demokracija nije samo glasanje u određenim intervalima. Demokracija je i proces, oblik dijaloga i slično. No ako je osoba koja vodi državu "glupi idiot", drukčija mišljenja su u najboljem slučaju smetnja, a u najgorem nešto što treba ukloniti, jer stoje na putu onome što se smatra neupitno ispravnim i najboljim. U tom smislu, u demokraciji su "glupi idioti" poput otrova.

Pišete li novu knjigu o toj temi, odnosno jeste li već napisali knjigu upravo o gospodinu Trumpu?

Da, jesam. U svojoj knjizi o gluposti dodao sam poglavlje pod naslovom "Glupi idiot u Bijeloj kući", riječ je o mojoj analizi Trumpa. No zatim sam pomislio: "Nemojte samo meni vjerovati na riječ." Pa sam napisao knjigu u kojoj sam uzeo 40 najvećih filozofa, od antičkog doba do danas, i zapitao se: "Ako promatram Trumpa kroz njihove pojmovne alate, što vidim?" Dakle, analizirao sam Trumpa kroz prizmu 40 različitih filozofa. Zanimljivo je da se nijednom od njih nije svidjelo ono što su vidjeli, ali iz različitih razloga. Bila je to zanimljiva studija. Čak su ga odbacili i filozofi za koje sam prije pisanja mislio da bi mogli cijeniti Trumpa, poput Machiavellija. Pomislili biste da bi Machiavelli barem donekle cijenio Trumpa, ali nije tako. Jer Machiavelli u svojoj političkoj filozofiji iznad svega teži stabilnosti. Želi stvoriti stabilne režime, bilo tiraniju kao u "Vladaru" ili republiku u drugim djelima. Njegov je cilj stabilnost. A što je Trump? Stroj za proizvodnju kaosa. Ide protiv svih temeljnih ciljeva politike kako ih Machiavelli vidi. Smatra da je Trump loš "zanatlija" u politici. Možda cijeni to što Trump nije sputan moralom i sličnim stvarima, ali jednostavno ne funkcionira kako treba. Nedostaje mu ono što Machiavelli naziva vrlinom, sposobnost koja krasi političara.