Sarajevski brico kojem je brijačnica i radno mjesto i dom

Regija 20. sij 201611:52 > 11:56
ANADOLIJA

Brijački zanat u Sarajevu primjetno nestaje dok se jedna od nekoliko posljednjih brijačnica u gradu polako gasi. Brico Rifet Sunulahpašić, prije skoro 40 godina, davne 1977. u sarajevskom naselju Hrasno otvorio je radnju u kojoj godinama i živi i radi.

U razgovoru za Anadoliju govori kako je brijački zanat nekada bio ugledan i važan posao kojeg danas malo tko pamti, a još manje cijeni.

Govoreći o svom životnom pozivu kojeg neizmjerno voli, Sunulahpašić se prisjeća vremena kada su gradske brijačnice korištene za svojevrsna okupljanja gdje se, pored uljepšavanja i dotjerivanja muškaraca, govorilo o mnogim životnim temama. Neke mušterije dolazile su radi brijanja, neke radi šišanja, a neke samo radi “čašice” razgovora. Brice su kao poštovani majstori svog zanata uživali značajan ugled dok su pripremali nezaboravne rituale u mirišljavim prostorijama brijačnica.

Kako se omladina ne opredjeljuje za izučavanje brijačkog zanata, ovaj posao danas je na izdisaju.

U prošlosti, kako kaže Sunulahpašić, još u osnovnoj školi biralo se životno zvanje i to prema mišljenju učitelja odnosno majstora.

“Zanat sam učio tri godine u školi u Busovači, počeo sam 1957. godine. Tako mi je izabrao majstor, pitao me hoću li na zanat i ja sam rekao da hoću, jer nisam volio školu. Tada, u ono vrijeme, bila je mala i velika matura, ja sam nakon petog razreda otišao na zanat. Bilo je teško, majstori nisu ništa govorili, ja sam samo hvatao njihove poteze, pričali smo samo kad nema mušterije”, prisjetio se brico.

Posla je, kako kaže, uvijek bilo i previše kada su muškarci redovno dolazili na brijanje u tolikom broju da je raspoređivao termine. Prije 40 godina, još kao mladić, u sarajevskoj naselju Hrasno otvara radnju specijaliziranu za brijanje.

“Radnju sam otvorio 1977. godine, taman nekad sam je sredio 1992. godine, a onda je počeo rat, sve je srušeno šta sam napravio do tada. Onda sam napravio opet krajem 1995. godine kada je završen rat”, kazao je brico.

ANADOLIJA
ANADOLIJA
ANADOLIJA
ANADOLIJA
ANADOLIJA
ANADOLIJA
ANADOLIJA

Njegova starinska radnja danas rijetko ugosti mušteriju za brijanje. Tu su uredno pripremljena britva, škare, mašinica, četka, češalj, ručnik i brijački sapun. Uz to, ritual u brijačnici bio bi nepotpun bez mirisnih tekućina kojim je mušterija “završena”.

Danas, brijanje i potkresivanje brkova zamijenjeno je šišanjem kose. Budući da je, kako ističe, nemoguće živjeti od brijačkog zanata, novac danas zarađuje radeći kao fizer.

“Ovo je starinska radnja za penzionere najviše jer kod mene je šišanje četiri KM, 17 godina držim tu cijenu. Zarađujem skromno, kako kad, nekad nema nikoga, nekad ima. Omladina slabo dolazi jer oni traže moderne frizure, a ja to ne radim. Brijanja ima ponekad, dođu penzioneri najviše, neko se brije jednom sedmično, neko dva puta mjesečno, kako kad”, ističe Sunulahpašić.

Nikada se, kako kaže, nije pokajao što je svoj život podredio brijačnici. Pored toga, nakon smrti supruge iz stana se trajno preselio u brijačnicu u čijem malom dijelu živi. Redovno ga, kako kaže, obilaze komšije i dobri ljudi, dok neke i on sam pomaže.

“Volim svoj posao, kako ne volim. Najdraže su mi fine mušterije, pričamo, oni svoje događaje, ja svoje i tako. Živim i radim ovdje, ovdje ima 14 kvadrata. Nekada sam ja držao ovaj dio naselja, ali sada ima dosta frizerskih salona, oni dobro rade jer prave moderne frizure i fino naplate, a kod mene dolaze samo penzioneri. Prije sam i ja pravio frizure, imao sam razne četke, nakon rata više nisam mogao. Zavrnuo sam vodu za pranje kose, nije zbog finansija nego zbog godina, ne može se više kao prije. Bavit ću se ovim poslom dokle me zdravlje služi”, zaključuje brico.