Sve što padne u ovu rijeku ugine za nekoliko sekundi: Znanstvenik opisao zastrašujuće prizore

Kipuća rijeka protječe kroz regiju Mayantuyacu u središnjem Peruu, u provinciji Puerto Inca u regiji Huánuco, na istočnoj strani Anda, gdje se njihovo podnožje spušta prema amazonskom slivu. Narod Ašaninka, koji stoljećima živi uz njezine obale, naziva je Shanay-timpishka, što se s njihova jezika prevodi kao „prokuhana sunčevom toplinom“, kako piše BBC.

Koliko je zapravo vruća?

Temperaturu rijeke mjerio je mali broj znanstvenih ekspedicija, sustavno od 2011. godine. Najviša pojedinačna temperatura zabilježena u rijeci iznosila je 99,1 Celzijev stupanj, izmjerena u termalnom izvoru u najtoplijem bazenu rijeke, piše National Geographic. Najviša prosječna temperatura duž zagrijanog dijela rijeke iznosi oko 95 Celzijevih stupnjeva.

Sve što padne u ovu rijeku doslovno ugine u roku od nekoliko sekundi. Voda se hladi kako teče nizvodno, spuštajući se s temperature blizu vrelišta u najtoplijem dijelu na temperaturu tipičnu za rijeku Amazonu već nekoliko kilometara od izvora.

Zagrijani dio dug četiri kilometra stalno je dovoljno vruć da bude smrtonosan za sve što u nju uđe. Geotermalni znanstvenik Andrés Ruzo, koji je više od desetljeća proučavao rijeku, opisao je prizore kojima je osobno svjedočio kada bi životinje upale u vodu.

„Oči se vrlo brzo skuhaju i u roku od nekoliko sekundi poprime mliječno-bijelu boju. Nakon toga dolazi red na meso“, slikovito je objasnio Ruzo. Životinja se, u vremenu potrebnom ljudskom promatraču da shvati što se događa, praktički živa skuha u vodi u koju je upala, piše IFL Science.

Lokalno stanovništvo koristi vodu iz rijeke, prikupljenu iz hladnijih nizvodnih dijelova, za kuhanje, pripremu čaja i čišćenje, barem koliko seže usmena predaja ovog područja. Sama voda, unatoč svojoj temperaturi, nakon hlađenja iznimno je sigurna za piće. Kemijska analiza pokazala je da je, prema standardima amazonskih vodotoka, neobično siromašna parazitima i patogenima koji onečišćuju većinu drugih lokalnih izvora vode. Ašaninke rijeku odavno smatraju mjestom iscjeljenja, ali i opasnosti.

Zašto nitko nije vjerovao da postoji

Međunarodna znanstvena zajednica donedavno je ovu rijeku smatrala legendom. Prevladavajući znanstveni model tvrdio je da kipuće rijeke postoje samo u blizini aktivnih vulkana. Geotermalna toplina koja ih održava dolazi iz magmatskih komora smještenih nekoliko kilometara ispod površine. Yellowstone, Island te geotermalna područja Novog Zelanda, Japana i Čilea nalaze se izravno iznad aktivnih vulkanskih sustava. Peruanska Amazonija nije među njima.

Najbliže aktivno vulkansko područje rijeci Shanay-timpishka udaljeno je više od 700 kilometara. Unutrašnjost amazonskog bazena, geološki gledano, jedno je od tektonski najmirnijih područja na Zemlji. Nema magme blizu površine. Nema očitog izvora topline. Prema svim dotadašnjim modelima koji objašnjavaju nastanak geotermalnih voda temperatura kakve postiže Shanay-timpishka, ta rijeka ne bi trebala postojati ondje gdje se nalazi.

Ruzo, koji je odrastao u Peruu, a obrazovao se za geotermalnog znanstvenika na Sveučilištu Southern Methodist u Teksasu, prvi je put za rijeku čuo od svojeg djeda još kao dijete. Sljedećih dvanaest godina smatrao je da je riječ o legendi. Kada je tijekom rada na termalnoj karti Perua tu mogućnost spomenuo kolegama, odgovor je bio jednoglasan. Kipuće rijeke postoje, rekli su mu, ali uvijek u blizini vulkana. U središnjoj peruanskoj Amazoniji nema vulkana. Dakle, kipuća rijeka ne postoji.

U studenome 2011. godine Ruzo je sa svojom tetom kao vodičem otputovao u Mayantuyacu, postao prvi geoznanstvenik kojem je dano šamansko dopuštenje za proučavanje rijeke te izradio znanstveni izvještaj koji je kasnije postao temelj njegova TED govora iz 2014. i knjige objavljene 2016. godine.

Do tada je rijeka bila poznata lokalnom stanovništvu i nekolicini znatiželjnih putnika, ali nije bila predmet sustavnog znanstvenog istraživanja. U njezino postojanje sumnjali su peruanska vlada, međunarodne akademske institucije i industrija fosilnih goriva. Svi su imali razloga željeti saznati je li tvrdnja o geotermalnom fenomenu istinita, ali nitko nije uložio potrebne resurse kako bi to potvrdio.