Roua Naboulsi je djevojka iz Libanona koja studira u Velikoj Britaniji na sveučilištu Sussex u Brightonu. Njezina objava na Facebooku, koju je napisala nakon terorističkih napada u Parizu, izazvala je mnogo pažnje i ponudila drukčiju sliku na napade u Parizu.
Dakle, moji osjećaji su me natjerali na pisanje do sada najdužeg Facebook statusa kojeg sam vidjela. Evo ga, sažetog onoliko koliko sam to bila u stanju. Oprostite.
PROČITAJTE JOŠ
Ono što se dogodilo u Parizu sinoć je grozno. Dugo sam bila budna prateći vijesti u nevjerici i žao mi je svake osobe koja je pogođena ovim napadima. Međunarodna zajednica odgovorila je, kako se i očekivalo, pokazujući veliku solidarnost s Parižanima.
Noć prije tog napada, bomba je eksplodirala u mojoj zemlji, Libanonu, ubivši 43 osobe. Nitko se za nas nije molio. Nitko na nas nije mislio. Niti jedan svjetski vođa nije usred noći dao izjavu novinarima zbog nas. Nitko nije mijenjao profilne slike. Nije bilo hashtaga. Facebook nije uveo opciju za traženje osoba.
Samo tišina.
Sirija je propatila više nego što se može opisati riječima i podijetliti u jednom statusu na Facebooku. Ni oni nisu dobili ništa osim tišine.
Izraelci su samo u listopadu ubili 73 Palestinca. Tišina.
Gotovo 100 ljudi je ubijeno u eksplozijama u Ankari. Samo tišina. najmanje 3.500 ljudi ubijeno je u Nigeriji, Kamerunu, Čadu i Nigeru tijekom sukoba ove godine. Tišina.
U ovom trenutku nisam ni ljuta, samo umorna. Iscrpljena. Iscrpljena jer napad na zatvor pod vedrim nebom u Gazi, u kojem pogine 2.300 ljudi dobije malo illi nimalo pažnje, ali čim se nešto dogodi u Europi ili se dogodi bijelcima, svi su slomljeni i potreseni.
Ne kažem da ne bi trebali biti. Ne kažem da za poginulima u Parizu ne treba tugovati i dati im počast. Bili su nevini i sad su mrtvi. Kao Arapkinja znam kako to boli i svi bismo trebali misliti na te žrtve.
Ali što je s nama? Zar mi ne zaslužujemo da nas se oplakuje? Zar mi nismo dovoljno ljudi? Jesmo li previše Arapi za vas? jesmo li previše crni? Jesmo li previše ”netko drugi”? Mislite li da je nemoguće suosjećati s nama jer nismo iste boje kože? Postoji riječ i za to.
I, na kraju svega ovoga, kada je sve rečeno. Kada shvatimo kako smo malo važni. Kako smo minorni i inferiorni kao ljudska bića. Tada dolazi najbolji dio. Moj najdraži dio. Isprika. Rečeno nam je da se ispričamo. To se od nas traži. Mi se moramo ispričati za djela barbara koji su nama nanosili najveće zlo dosad. Mi smo žrtve. Ono što su ekstremisti napravili vama, samo je djelić onoga što Sirija doživljava. Što doživljava Libanon. Što trpimo svakog dana. I sada, kao u nekoj čudnoj noćnoj mori, sada se od nas traži da se ispričamo. Nas se drži odgovornima. Najveće žrtve i izbjeglice moraju platiti. Kao da nismo platili dovoljno krvlju, zemljom i dostojanstvom.
Oprostite. Oprostite što ste okupirali našu zemlju, podijelili ju među sobom poput zlata. Ispričavamo se što ste nas opljačkali, naše bogatstvo, dostojanstvo i slobodu. Žao nam je što ste iza sebe ostavili samo ruševine i bijes. Žao nam je što su se ti razočarani i obespravljeni ljudi koji su to postali zahvaljujući vama, bacili u naručje ekstremizma. Žao nam je što imate koristi od njihovog barbarstva. Žao nam je što ste im omogućili da nam rade to što nam rade, što ih ohrabrujete u tome, što im osiguravate resurse potrebne da nam to čine. Ispričavamo se što su se oni na kraju okrenuli protiv vas. Žao nam je što su sad došli i po vas. Žao nam je. Nadamo se da ćete u sebi naći snage da nam oprostite.
Roua Naboulsi, University of Sussex, Brighton UK, Class 2015
