Kako se Trumpova "kratka operacija" u Iranu pretvorila u još jedan vječni rat

U posljednja četiri tjedna Amerikanci su gledali kako njihova vlada pokušava ostvariti ekonomsku pobjedu nad Iranom operacijom Economic Outcast, dodatno pooštravajući režim sankcija koji već desetljećima guši iransko gospodarstvo, a da pritom nije riješio temeljni spor, piše Responsible Statecraft.

Sada, dok ta strategija posustaje, Trumpova administracija vratila se svojoj starijoj strategiji izravnih vojnih udara na Iran. Ni ti udari nisu uspjeli ostvariti željene ciljeve.

Suočen s mogućnošću poraza koji si je sam prouzročio, SAD je sada predložio dva nova moguća puta.

Prvi, o kojem je prošle srijede izvijestio Wall Street Journal, jest mogućnost produljenja i formaliziranja trenutačne serije povremenih udara. Američki dužnosnici taj pristup nazivaju „košenjem trave“ – strategijom povremene uporabe nerazmjerne sile, kakvu je Izrael primjenjivao u Gazi prije nego što je nakon napada 7. listopada 2023. pokrenuo svoju sveobuhvatnu kampanju kojoj se, čini se, ne nazire kraj. Kako bi podupro tu opciju, Pentagon je produljio raspoređivanje američkih snaga na Bliskom istoku do 2027.

Druga opcija koju Bijela kuća navodno razmatra jest da SAD proglasi pobjedu i povuče se, pri čemu Wall Street Journal izvještava da je Trump sklon toj ideji. Među zagovornicima druge opcije je Joe Kent, bivši ravnatelj Nacionalnog protuterorističkog centra, koji je podnio ostavku u znak prosvjeda protiv rata s Iranom. Kent je na X-u ustvrdio da bi SAD trebao „ponovno postaviti uvjete dogovora“ s Iranom „povlačenjem naših vojnika i brodova iz regije“. Argument da bi se SAD trebao povući i „proglasiti pobjedu“ postaje sve popularniji čak i u krugovima političkog establišmenta.

No s obzirom na povijesno ograničenu sposobnost sankcija da ostvare političke ciljeve, kao i na trenutačne iranske zahtjeve, malo je vjerojatno da bi i ta strategija ponovno otvorila Hormuški tjesnac i spriječila gospodarske posljedice koje će iranska poluga nad tim plovnim putem imati na svjetsko gospodarstvo.

Politolozi već dugo sumnjaju u sposobnost američkog ekonomskog pritiska i sankcija da oblikuju političke ishode, osobito kada država koja je njihova meta nema mnogo razloga vjerovati da će te mjere biti ukinute u zamjenu za poželjno ponašanje. Istraživači poput Davida Siegela otvoreno priznaju da sankcije „ne djeluju“, dok su isto priznali i američki dužnosnici poput Janet Yellen, koja je istaknula da su sankcije Iranu izazvale „stvarnu gospodarsku krizu“, ali da su politički rezultati bili „mnogo slabiji nego što bismo u idealnom slučaju željeli“.

Kako objašnjava Siegel – koji je nedavno proučavao neuspjeh američkih sankcija Rusiji da preusmjere ponašanje ruske države prema interesima SAD-a i NATO-a – „države koje su meta sankcija imaju snažne poticaje da ne popuste, a katkad čak imaju koristi od povećane političke potpore kod kuće jer sada za svoje gospodarske probleme mogu vjerodostojno okriviti stranu imperijalnu silu“. Siegel tvrdi da je to „danas vjerojatno istinitije nego ikada prije zbog činjenice da se sankcionirane države mogu okrenuti Kini“.

Vjerojatnost da će gospodarski pritisak dovesti do otvaranja Hormuškog tjesnaca dodatno smanjuje činjenica da je jedan od iranskih preduvjeta za njegovo otvaranje ukidanje sankcija, za što bi bilo potrebno glasanje u Kongresu, gdje bi takav prijedlog naišao na ozbiljne prepreke.

No možda je glavni razlog zbog kojeg povlačenje i proglašenje pobjede ne bi doveli do ponovnog otvaranja tjesnaca i ublažavanja nadolazeće gospodarske katastrofe taj što je Iran slobodu plovidbe tim plovnim putem povezao s američkim obuzdavanjem Izraela, a SAD je već dugo pokazivao da to nije spreman učiniti.

Sporazum između SAD-a i Irana od 17. lipnja zahtijevao je samo da SAD prisili Izrael na povlačenje iz Libanona, no Washington to nije proveo. Naknadne provokacije SAD-a i Izraela navele su Iran da proširi svoje zahtjeve za prekid vatre i na druge sukobe: u Iraku, Jemenu i Palestini.

Postizanje sporazuma o ponovnom otvaranju tjesnaca i okončanju rata dodatno otežava sve raširenije stajalište u svijetu da autor knjige The Art of the Deal jednostavno nije sposoban sklapati dogovore. Rezultati Politicova istraživanja iz 2025., provedenog među diplomatima iz 15 zemalja, pokazuju da strani dužnosnici Trumpov proces pregovaranja opisuju kao „reaktivan, bez jasnog smjera“. Trump dosad također nije uspio okončati posrednički rat u Ukrajini, za koji je obećao da će ga završiti „u roku od 24 sata“ od preuzimanja dužnosti. Bijela kuća isto tako nije uspjela postići mirovni sporazum u Gazi.

U takvim okolnostima širi rat protiv Irana, čini se, brzo se približava onome što je direktor jedne danske brodarske kompanije za Financial Times opisao kao „zastoj nalik onome u Ukrajini“. Govoreći za taj list u kolovozu, direktor Torna objasnio je da je „vodstvo zemalja Zaljeva shva