Yanis Varoufakis za N1: Glasovanje je dopušteno upravo zato što tako malo toga mijenja

Bivši grčki ministar financija odavno je prerastao političku epizodu koja ga je 2015. učinila globalno poznatim, kada je ušao u dramatičan sukob s europskim financijskim establišmentom. Ekonomist, političar i pisac, danas je jedan od najprepoznatljivijih glasova međunarodne ljevice i među rijetkim europskim intelektualcima koji pokušavaju ponuditi veliku teoriju svijeta nakon financijske krize, uspona Big Techa i slabljenja liberalne demokracije. Od Trumpa do Gaze, njegove intervencije gotovo nikada ne prolaze bez polemike.

U knjizi Tehnofeudalizam: Što je ubilo kapitalizam iznio je tezu da kapitalizam kakav smo poznavali više nije dominantan sustav. Zamjenjuje ga poredak "cloud kapitala", u kojem vlasnici platformi i algoritama više ne kontroliraju samo tržišta nego sve više i naše ponašanje. Upravo tu počinje razgovor za N1 BiH: tko danas zaista vlada ako građani još uvijek glasuju, dok se stvarna moć sve više seli tamo gdje njihov glas ne dopire?

N1 BiH: Nedavno ste u Guardianu, u razgovoru s Adityom Chakraborttyjem, rekli nešto što može zazvučati kao provokacija. Izjavili ste da "demokracija ne postoji". Govorili ste iz iskustva grčke dužničke krize i o pitanju tko zapravo ima moć, ljudi ili tržišta. Ali čini mi se da ta tvrdnja sve više djeluje blisko svakodnevnom iskustvu ljudi i njihovu osjećaju da mogu glasovati, mijenjati vlade, a ipak imati vrlo malo moći da utječu na neke suštinske promjene. Jeste li na to mislili?

Da, upravo sam na to mislio. Ali dopustite mi da budem precizan, jer ta izjava treba nešto opisati, a ne provocirati. Demokracija znači da vlada demos, narod. Umjesto toga, imamo ono što sam u razgovoru s Adityom nazvao zonama bez demosa. Imamo izbore, parlamente i čitav ritual narodne suverenosti, dok se stvarne odluke donose negdje drugdje, a donose ih ljudi koje nitko nije izabrao i koje nitko ne može smijeniti. To sam naučio na najbrutalniji mogući način. U srpnju 2015. godine 62 posto Grka na našem referendumu (op. a.: o uvjetima međunarodnih kreditora) glasovalo je „NE“. Učinili su to nakon što je Europska središnja banka zatvorila naše banke kako bi ih ucijenila da prihvate uvjete kapitulacije. Te noći premijer u čijoj sam vladi služio pogazio je njihovu odluku. Pouka nije bila da su Grci donijeli pogrešnu odluku. Pouka je bila da njihovoj odluci nikada nije ni bilo dopušteno da bude važna.

Grčka - univerzalno iskustvo

Ono što se od tada promijenilo jest da je grčko iskustvo postalo univerzalno. Mlada osoba u Manchesteru, Lyonu ili Ohiju može izglasovati odlazak jedne vlade i dolazak druge. Pa ipak, njezina stanarina, plaća i izloženost algoritmu koji odlučuje što će vidjeti i koliko će nešto platiti ostaju izvan dosega glasačkog listića. Moć uvijek pronađe način da kooptira dužnosnike koje biramo. Zarobljava ih preko donatora, tržišta obveznica, a sada i preko „cloud kapitala“ Big Techa. Zato ljudi osjećaju ono što sam ja iskusio 2015.: glasovanje je dopušteno upravo zato što tako malo toga mijenja. Taj osjećaj nije apatija. To je točno čitanje stvarnosti. A kada ljevica ne uspije to imenovati, krajnja desnica uskače da to učini umjesto nje.

N1 BiH: Godine 2025. Donald Trump vratio se u Bijelu kuću. Njegova politika, ponavljaju mnogi analitičari, spaja ekonomski nacionalizam, carine, napade na institucije i snažnu personalizaciju političke moći. Vidite li Trumpa prvenstveno kao posljedicu krize liberalne demokracije ili kao političara koji sada oblikuje novi model vlasti, model koji bi europska desnica mogla pokušati oponašati?

I jedno i drugo, a to dvoje ne može se razdvojiti. Trump je dijete 2008. godine i potomak Obaminih neispunjenih obećanja. Gubici bankara prebačeni su na pleća najslabijih. Dobili smo mjere štednje za mnoge i socijalizam za nekolicinu. Taj novac financirao je eksploziju cloud kapitala Big Techa, a rezultat je trajna stagnacija. Rastuće nezadovoljstvo i povratak ultradesnice bili su neizbježni, baš kao što su bili nakon 1929. Dakle, da, Trump je simptom neuspjeha liberalne demokracije. Kao okorjeli ljevičar dodat ću da je on i naš neuspjeh. Ako je Trump u Bijeloj kući, to je zato što ljevica nije zaštitila većinu kada je za to imala priliku.

Trump oblikuje nešto novo

Ali zaustaviti se na riječi „simptom“ bilo bi samozadovoljno. Trump istodobno oblikuje nešto novo. Opisao sam to kao „fašizam po udžbeniku“. On plagira ljevičarsku kritiku ortačkog kapitalizma i „jednostranačkog sustava“ u kojem su nominalno različite stranke zapravo dio istog establišmenta. Ujedinjuje žrtve neoliberalizma s nostalgičnim tačeristima i reganistima (op. a.: ljudima koji i dalje vjeruju u političko nasljeđe Margaret Thatcher i Ronalda Reagana). Obećava Velikog Vođu koji će očistiti društvo od „nečistih“. A onda završi u krevetu upravo s onim financijskim i tehnološkim oligarsima protiv kojih je prethodno grmio.

Ispod svega toga nalazi se nova vladajuća ideologija koju nazivam tehnolordizmom – ideologija koju utjelovljuju ljudi poput Elona Muska i Petera Thiela te kompanije poput Palantira. Tehnolordizam je „cloud kapitalu“ ono što je neoliberalizam bio financijskom kapitalu. On kolonizira državu, privatizira javne podatke i demokraciju tretira kao prepreku.

N1 BiH: Hoće li ga europska desnica kopirati?

Već ga kopira. Pogledajte kako europski centristi, koji se više boje ljevice nego krajnje desnice, neprestano uvode krajnju desnicu u vlast. Španjolska će, po svemu sudeći, uskoro krenuti tim putem nakon vjerojatne pobjede neofrankista.

U međuvremenu se Trumpova vlastita koalicija raspada duž jedine linije podjele koja je ikada zaista bila važna, a to je klasa. Tijekom rata s Iranom MAGA glasač plaća skuplje gorivo na crpki, dok donator iz Permskog bazena kupuje treću kuću za odmor. Baza krvari; vrh se gosti.

N1 BiH: S druge strane, slika europske ljevice možda nije tako jednostavna. Rezultat Die Linke u Berlinu, predvođene Elif Eralp, pokazao je da ljevica može ostvariti veoma snažan rezultat govoreći o stanovanju, troškovima života i ekonomskoj sigurnosti, a istodobno ostati snažno angažirana oko pitanja identiteta, migracija i društvene jednakosti. Mislite li da je europska ljevica konačno počela shvaćati da klasa i identitet nisu nužno suprotstavljeni, da pitanje kako živimo i pitanje tko smo mogu biti dio iste političke borbe?

Nikada nisam prihvaćao ideju da su klasa i identitet suprotstavljeni. Prije nekoliko godina napisao sam da bih, kada bih bio transrodna osoba i kada bi mi grupa ljevičara držala predavanje o tome kako je eksploatacija radnika u tvornicama važnija od moje svakodnevne borbe, rekao da se nose. Nitko nema pravo rangirati tuđu bol. Stara teza da „prvo gradimo socijalizam, a onda će svi ostali oblici ugnjetavanja sami od sebe nestati“ nije samo glupa. Ona je represivna.

"Moć ujedinjuje moćne"

Ono što ljevica mora razumjeti jest kako moć funkcionira. Moć ujedinjuje moćne. U Davosu crni i bijeli, muškarci i žene na izvršnim pozicijama govore jednim glasom. Nemoćni se, u međuvremenu, cijepaju u grupe, a svaka njeguje vlastitu posebnu ranu. Zbog toga politika identiteta, onako kako se prakticira, tako često postaje suprotnost solidarnosti i pravi dar ljudima iz Davosa.

Odgovor nije odbaciti identitet u korist klase. Potrebno je izgraditi solidarnost preko onoga što nazivam arhipelagom obespravljenosti. Stanovanje, stanarine i ekonomska sigurnost teren su na kojem se veoma različiti ljudi mogu međusobno pronaći.

Zato pozdravljam rezultat u Berlinu. On pokazuje da se može pobijediti ako konkretno govorite o tome kako ljudi žive, a istodobno odbijate žrtvovati migrante ili manjine. Ali iz iskustva bih dodao i jedno upozorenje: odgovor establišmenta na pobjedu ljevice uvijek je kooptacija. U Berlinu već vidimo kako establišment pokušava pridobiti cionističko krilo Die Linke i uvući ga u kampanju koja tolerira genocid. Pravi test toga je li ljevica nešto naučila bit će hoće li ostati čvrsta kada joj se moć počne udvarati. Mi 2015. nismo.

N1 BiH: Ako ovo pogledamo iz američke perspektive, situacija djeluje još ozbiljnije. Ekonomska i tehnološka moć sve je koncentriranija u rukama velikih korporacija i najbogatijih pojedinaca, dok se pod Trumpom politička moć sve više personalizira oko predsjedničke funkcije. Možemo li zaista govoriti o demokraciji ako građani mogu izabrati vladu, ali gotovo da nemaju nikakvu kontrolu nad ekonomskim i tehnološkim strukturama koje oblikuju njihove živote?

Ne. I upravo je to srž mog argumenta u Tehnofeudalizmu. Kapitalizam kakav smo poznavali potisnulo je nešto gore. Novi oblik kapitala, cloud kapital, uopće ne proizvodi robu. To je mreža strojeva i algoritama koje mi treniramo kako bi oni trenirali nas. Svojim vlasnicima daje moć da izravno mijenjaju naše ponašanje i izvlače rentu iz svakog tržišta kojim upravljaju. Tehnološki lordovi više se ne natječu samo na tržištima. Oni posjeduju tržišta, a sve više i naše umove.

Protiv takve moći instrumentarij liberalne demokracije beskoristan je. Big Tech se ne može regulirati. Antimonopolski zakoni, porezi na bogatstvo i regulatorne agencije osmišljeni su za kapitaliste, a ne za cloudaliste. Pod Trumpom je spajanje političke i tehnološko-ekonomske moći postalo sasvim otvoreno. Jedan tehnološki lord poslan je u državne institucije da otpušta državne službenike i izvlači podatke građana. Palantir i njemu slične kompanije uvezani su s Pentagonom i poreznom upravom. Peter Thiel otvoreno slavi kraj demokracije čak i kao ideala.

Demokracija - prazna ljuštura

Demokracija koja se zaustavlja kod glasačke kutije i nikada ne dopire do radnog mjesta, monetarnog sustava ili digitalnih zajedničkih dobara samo je prazna ljuštura. Zato stalno ponavljam da jedini put natrag prema demokraciji vodi kroz vlasnička prava: jedan zaposleni, jedna dionica, jedan glas u našim korporacijama; monetarna zajednička dobra; podruštvljeno zemljište.

To nisu nacionalizacije. To su demokratizacije. Sve dok ne demokratiziramo pitanje tko posjeduje strojeve, glasovanje će ostati ono što je postalo: ritual kojim pristajemo na vlastito razvlašćivanje.

N1 BiH: Postoji još jedno mjesto na kojem se pitanje moći više ne može odvojiti od pitanja moralnog poretka: Izrael i Gaza. Bili ste jedan od najglasnijih europskih kritičara izraelske politike prema Palestincima. Što je rat u Gazi, prema Vašem mišljenju, razotkrio o stvarnim granicama europske privrženosti međunarodnom pravu i univerzalnim ljudskim pravima?

Gaza je skinula masku. Međunarodno pravo ili vrijedi za sve ili ne vrijedi ni za koga. Dopustivši mu da umre u Palestini, europski lideri ubili su ga svugdje, uključujući i samu Europu. Međunarodni kazneni sud izdao je naloge za uhićenje, a Međunarodni sud pravde saslušao je slučaj Južne Afrike. Unatoč tome, Europa je nastavila slati oružje, projicirati izraelsku zastavu na svoje parlamente i kažnjavati vlastite građane zbog izgovaranja riječi genocid. O ovom posljednjem govorim iz vlastitog iskustva: njemačka policija ušla je u dvoranu kako bi spriječila moj govor, nakon čega mi je zabranjen ulazak u Njemačku. Pokazalo se da europski univerzalizam nije princip, nego privilegija rezervirana za neke.

"Genocid se isplati"

Postoji i ekonomska dimenzija koju liberali radije ne žele vidjeti. Genocid se isplati. Izraelska burza porasla je za više od 160 posto dok je Gaza sravnjivana sa zemljom. A sada je uključen i Big Tech: sustavi za prepoznavanje lica, algoritmi za odabir meta i lanci ubijanja potpomognuti umjetnom inteligencijom testiraju se na Palestincima u realnom vremenu. Sustavi za odabir meta koji se danas usavršavaju u Gazi sutra će pokretati algoritme koji će upravljati nama ostalima.

N1 BiH: Zašto je ljevici, uključujući i njezine najprogresivnije dijelove, bilo tako teško pronaći zajednički jezik o Izraelu i Palestini?

Djelomično zbog straha. Straha od optužbe za antisemitizam, koja je pretvorena u oružje za discipliniranje svakoga tko želi zadržati respektabilnost unutar sustava. Djelomično zato što su pojedini dijelovi ljevice odavno zamijenili principe prihvatljivošću. Ali postoji i dublja konfuzija.

Previše progresivaca Palestinu promatra kao vanjskopolitičko pitanje o kojem razumni ljudi mogu imati različita mišljenja. Nije tako. Da je ovo jutro nakon Kristalne noći, naša jedina dužnost bila bi braniti Židove od pogroma. Danas je naša dužnost braniti Palestince od genocida. Ta dužnost oslobađa i Izraelce, koji ne mogu izgraditi dobar život na ruševinama drugog naroda. I oslobađa nas Europljane od vlastitog klizanja prema autoritarizmu. Slobodna Palestina preduvjet je slobodne Europe.

N1 BiH: Susan Neiman upravo je objavila knjigu Call It Evil: Understanding the Trump Era, u kojoj tvrdi da smo postali toliko oprezni s riječju „zlo“ da smo izgubili sposobnost moralno imenovati ono što se događa pred našim očima. Dovoljno dugo pratim Vaš rad da znam koliko dosljedno povezujete ekonomiju s pitanjima moći, slobode i ljudskog dostojanstva, pa mi je zanimljivo što filozofkinja poput Neiman sličnom problemu prilazi iz drugog smjera. Mislite li da je današnja kriza ljevice, barem djelomično, i kriza moralnog jezika; da više nije dovoljno objasniti ljudima kako sustav funkcionira, nego da im ponovno moramo reći zašto je jedan oblik društva pravedniji od drugog?

Drago mi je što Susan Neiman ide u tom smjeru i, da, mislim da dotiče nešto stvarno. Ljevica je desetljećima vjerovala da će ljudi ustati samo ako im objasnimo kako sustav funkcionira. To je zabluda ekonomista, a i ja sam za nju kriv. Samo objašnjavanje proizvodi ili očaj ili cinizam. Ljudi koji savršeno dobro razumiju kako ih pljačkaju često glasuju upravo za one koji ih pljačkaju, jer im nitko nije ponudio razlog vjerovati da je nešto bolje istodobno i moguće i ispravno.

"Slobodu smo poklonili liberalima"

Ali ja bih to postavio drugačije od jezika zla. Mislim da se najdublji moralni neuspjeh ljevice dogodio u vrijeme Velikog rata. I komunisti i socijaldemokrati odbacili su slobodu u korist nečega neodređenog i loše definiranog – jednakosti, koju je i sam Marx s pravom odbacivao. Slobodu smo poklonili liberalima, kojima je oduvijek bila važna samo njihova vlastita sloboda, a ne sloboda većine. I tako smo otklizali u autoritarizam i izgubili ugled. Danas desnica govori o slobodi, suverenitetu i dostojanstvu, dok ljevica govori o „pravičnosti“ i zvuči poput centra za socijalni rad.

Dakle, da, ponovno nam je potreban moralni jezik. U njegovoj srži mora biti sloboda: univerzalna sloboda od eksploatacijske moći drugih. U svijetu u kojem cloud kapital prodire u naše misli, naš rad, pa čak i naša lica, mi više ne pripadamo sami sebi. To je moralni skandal, a ne samo ekonomski problem.

Kada ono što se događa u Gazi nazivamo genocidom ili kada san tehnolordizma o hijerarhiji između čovjeka i umjetne inteligencije nazivamo onim što on zaista jest, nismo histerični. Odbijamo dopustiti da jezik neutralne analize postane suučesnik. Ekonomija bez etike oduvijek je bila prijevara. To govorim otkako sam počeo predavati.

N1 BiH: Razliku između demokratskog mandata i stvarne političke moći iskusili ste na najizravniji mogući način. Nakon Grčke, Trumpa, promjena koje se događaju na europskoj ljevici i desnici i svega što se dogodilo u Gazi, gdje danas pronalazite razlog za nadu? Ne pitam Vas kao političara što treba učiniti, nego kao intelektualca: što Vas još uvjerava da ljudi mogu zamisliti drugačiji društveni poredak i da nisu izgubili vjeru u mogućnost da ga izgrade?

Bit ću iskren: 2024. bila je najmračnija godina mog života. Doživio sam tri izborna poraza u jednoj godini. Tu su bila polja smrti u Ukrajini i genocid koji je iz Palestine dopirao preko Mediterana. Tu su bili i nasilnici koji su mi pred suprugom razbili lice. Prvi put sam osjetio svoje godine.

Nije me podigla teorija. Okrenuo sam se prema pet žena koje su me oblikovale, prije svega svojoj majci. I zapisao sam njihove priče u ono što je, gotovo krišom, postalo moja najnovija knjiga. Nijedna od tih žena nije imala nikakvog razumnog razloga nadati se pobjedi. Ipak su pružale otpor i na kraju ustrajale. Pisanje o njima vratilo me u zemlju nade.

Tvrdoglavo ljudsko odbijanje da dominaciju prihvati kao nešto prirodno

Tu se, barem za mene, nalazi nada. Ne u prognozi, nego u tvrdoglavom ljudskom odbijanju da dominaciju prihvati kao nešto prirodno. Vidim je podjednako u mladim i starijim ljudima koji nastavljaju činiti dobro naprosto zato što žele činiti dobro. Vidim je u Palestincima koji nas uče da je otpor postojanje. Vidim je u vladama Globalnog juga koje su osnovale Hašku grupu kada Europa to nije htjela učiniti. Vidim je u ljudima koji tvrdoglavo nastavljaju zamišljati hipermoderan svijet bez banaka, milijardera i tehnoloških lordova. I vidim je u MAGA zavarivaču koji će prije ili kasnije shvatiti da je barel nafte od 100 dolara politička odluka, a ne zakon prirode.

Ljudi nisu izgubili sposobnost da zamišljaju drugačiji poredak. Ono što su izgubili jest uvjerenje da im je dopušteno da ga zamišljaju.

Naš zadatak kao intelektualaca jest da im vratimo tu dozvolu. Ne činimo to obećanjima o pobjedi, nego jednostavnom, tvrdoglavom nadom da ćemo ponovno ustati.