Podmićivanje ima dugu povijest u američkoj politici – nastavlja li Donald Trump tu tradiciju?

Republikancima pada potpora u anketama uoči izbora u studenome, a američki predsjednik očito se nada da bi gotovina mogla biti rješenje. No ponuda je odmah izazvala i optužbe da pokušava podmititi birače kako bi podržali njegovu stranku, piše The Conversation.

Čini li doista to? Odgovor nije jednostavan. S jedne strane, kandidati često obećavaju promjene porezne i proračunske politike koje će biračima donijeti financijsku korist. Trump je pritom obećao dividendu svakom punoljetnom državljaninu – ne samo onima koji glasaju za njega.

S druge strane, Trumpova je retorika isplatu predstavljala kao svojevrsnu nagradu koju bi zemlji dao ako birači glasaju na pravi način. Obećanje nije povezao ni s jednim konkretnim političkim ciljem osim pobjede vlastite stranke. Njegova administracija također nema realističan plan za financiranje takve isplate niti zakonske ovlasti da ga provede bez odobrenja Kongresa.

Moglo bi se tvrditi da svi ti čimbenici zajedno čine da ponuda manje nalikuje uobičajenom predizbornom obećanju, a više nečemu što bismo mogli nazvati „mitom“.

Alkohol i glasački listići

Podmićivanje ima dugu povijest u američkoj politici, a nekada je bilo mnogo otvorenije.

U kolonijalno doba, a zatim i tijekom ranih godina republike, izbori su bili jedna od rijetkih prilika kada bi se punoljetni muškarci neke zajednice – nitko drugi nije imao pravo glasa – okupili na jednom mjestu.

Ta su se okupljanja često pretvarala u pijane pučke proslave, što je poduzetnim kandidatima dalo ideju: možda bi mogli napiti ljude, a zatim ih zamoliti da glasaju za njih. Živjeli!

I sam George Washington poslužio se tom taktikom kada se 1758. kandidirao za mjesto u kolonijalnoj zakonodavnoj skupštini Virginije. Zapisi pokazuju da je biračima osigurao 35 galona vina, 43 galona jakog piva i jabukovače te nevjerojatnih 95 galona alkoholnog punča. Premda je svojem voditelju kampanje napisao da vjerojatno nisu poslužili dovoljno pića, nije se trebao brinuti – uvjerljivo je pobijedio, možda ne baš sasvim trijezno.

Odbijanje sudjelovanja u takvoj praksi moglo je značiti izborni poraz. Kada se 1777. kandidirao za mjesto u istoj zakonodavnoj skupštini Virginije, James Madison izjavio je da bi izborno natjecanje trebalo odražavati „čistoću moralnih i republikanskih načela“, umjesto da se pretvori u alkoholom potaknuto besplatno čašćenje.

Na kraju je izgubio izbore – od gostioničara koji je svima otvorio bačve.

Novac i korupcija

Kandidati birače nisu častili samo alkoholom. Nudili su im i novac.

Takve je transakcije olakšavala činjenica da glasanje tijekom velikog dijela američke povijesti nije bilo privatna stvar kakva je danas. Birači su dugo svoje političke preferencije iznosili usmeno ili tako što bi u posudu ubacili listić jarke boje koji je predstavljao određenu stranku.

Sve se to odvijalo pred očima javnosti, što je kupcima glasova omogućavalo da provjere jesu li dobili ono što su platili.

U nekim se mjestima ta praksa institucionalizirala u velikim razmjerima. Istraga provedena u okrugu Adams u Ohiju tijekom 1910-ih utvrdila je da je na nekim mjestima prodavanje glasova bilo gotovo univerzalno.

Jedan posebno domišljat birač uspio je na istim izborima prodati svoj glas trojici različitih kandidata. Kada je istraga završila i kada je krivcima privremeno oduzeto pravo glasa, u nekim općinama nije ostao nijedan registrirani birač.

Tijekom 19. stoljeća zagovornici izborne reforme zalagali su se za uvođenje tajnog glasanja, koje se danas smatra jednim od temelja američke demokracije.

No napredak je bio spor. Iako je većina saveznih država do 1900. prešla na tajno glasanje, posljednja među njima – Južna Karolina – učinila je to tek 1950.

Političke mjere u zamjenu za glasove?

Tajno glasanje znatno je otežalo pouzdanu kupnju glasova pa je ta praksa postupno nestala.

No kako je preraspodjela bogatstva postajala sve važnija politička tema, a Sjedinjene Države uspostavljale socijalnu državu i složeniji porezni sustav, političari su svoje protivnike često optuživali da pokušavaju podmititi biračko tijelo neodgovornim dijeljenjem novca.

Primjerice, republikanski predsjednički kandidat Mitt Romney svoj je poraz od Baracka Obame 2012. pripisao „darovima“ koje je Obama obećao manjinskim skupinama.

Ali obećanje promjene državnih mirovina ili stopa poreza na dohodak bitno se razlikuje od toga da biraču date galon ruma ili novčanicu od deset dolara kako bi glasao na željeni način. Nuđenje promjena javnih politika u zamjenu za glasove sama je bit demokratske politike.

Kao i drugi instrumenti demokratske politike, i to se može iskvariti i zloupotrijebiti. No događa li se to u određenom slučaju uvelike ovisi o perspektivi promatrača, osobito u zemlji politički podijeljenoj poput Sjedinjenih Država. Bilo bi vrlo teško uspostaviti pravna pravila kojima bi se takve situacije regulirale.

To znači da je Trump još jednom zakoračio u sivu zonu demokratske politike i, čini se, namjerava je iskoristiti do krajnjih granica.