Reuters: Vrhovni vođa Irana više ne donosi ključne odluke, u tišini je uveden novi poredak

Od svog osnutka 1979., Islamska Republika temeljila se na vrhovnom vođi s konačnim autoritetom nad svim ključnim državnim pitanjima. No, ubojstvo ajatolaha Alija Hamneija prvog dana rata, kao i uzdizanje njegova ranjenog sina Mojtabe, doveli su do novog poretka kojim dominiraju zapovjednici Iranske revolucionarne garde (IRGC), uz izostanak odlučnog i autoritativnog arbitra, piše Reuters.

Mojtaba Hamnei i dalje formalno zauzima vrh sustava, ali prema riječima troje upućenih izvora njegova je uloga uglavnom potvrđivati odluke koje donose generali, a ne samostalno izdavati naredbe.

Ratni pritisak koncentrirao je moć u užem, tvrđem krugu unutar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost (SNSC), ureda vrhovnog vođe i IRGC-a, koji sada dominira i vojnom strategijom i ključnim političkim odlukama, tvrde iranski dužnosnici i analitičari.

“Iranci reagiraju bolno sporo,” rekao je visoki pakistanski dužnosnik upoznat s mirovnim pregovorima između Irana i SAD-a, koje Islamabad posreduje. “Očito ne postoji jedinstvena zapovjedna struktura. Ponekad im treba dva do tri dana da odgovore.”

Analitičari smatraju da prepreka dogovoru nije unutarnji sukob u Teheranu, već razlika između onoga što je Washington spreman ponuditi i onoga što tvrda linija unutar Garde želi prihvatiti.

Diplomatsko lice Irana u pregovorima sa SAD-om je ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi, kojem se nedavno pridružio predsjednik parlamenta Mohammed Baqer Qalibaf – bivši zapovjednik Garde – koji je tijekom rata postao ključna poveznica između političkih, sigurnosnih i klerikalnih elita.

Na terenu je, međutim, glavni sugovornik zapovjednik IRGC-a Ahmad Vahidi, prema izvorima iz Pakistana i Irana, koji ga smatraju ključnom figurom, uključujući i noć kada je proglašeno primirje.

Mojtaba, teško ranjen u početnim napadima SAD-a i Izraela u kojima su poginuli njegov otac i drugi članovi obitelji, nije se javno pojavljivao te komunicira putem IRGC-a ili ograničenih audio veza zbog sigurnosnih razloga.

Iran je u ponedjeljak Washingtonu podnio novi prijedlog koji predviđa fazne pregovore, pri čemu bi se nuklearno pitanje privremeno odgodilo dok rat ne završi i ne riješe sporovi oko plovidbe u Perzijskom zaljevu. Washington inzistira da se nuklearno pitanje razmatra od samog početka.

“Ni jedna strana zapravo ne želi pregovarati,” rekao je Alan Eyre, bivši američki diplomat i stručnjak za Iran, dodajući da obje strane vjeruju kako će vrijeme oslabiti protivnika.

Ta opreznost odražava ne samo trenutni pritisak, već i način na koji se vlast sada provodi unutar Irana. Iako je Mojtaba formalno vrhovni autoritet, on je više figura potvrde nego zapovijedanja, koja odobrava odluke donesene konsenzusom institucija.

“Važni dogovori vjerojatno prolaze kroz njega,” rekao je analitičar Arash Azizi, “ali ne vidim da bi mogao nadjačati Vijeće za nacionalnu sigurnost.”

Tvrde linije, uključujući bivšeg nuklearnog pregovarača Saeeda Jalilija i skupinu radikalnih zastupnika, dobile su na vidljivosti tijekom rata, ali nemaju institucionalnu snagu za oblikovanje odluka.

Mojtaba svoj položaj duguje Gardi, koja je marginalizirala pragmatičare i podržala ga kao pouzdanog čuvara svoje tvrde politike. Njihova sve veća dominacija upućuje na agresivniju vanjsku politiku i jaču unutarnju represiju.

Vođena revolucionarnim islamizmom i sigurnosnim pogledom na svijet, Garda vidi svoju misiju u očuvanju režima i projiciranju moći u inozemstvu, uz snažno protivljenje zapadnom pritisku, osobito po pitanju nuklearnog programa i regionalnog utjecaja.

U praksi, njihova ideologija oblikuje strategiju, a donošenje odluka čvrsto je u njihovim rukama. Nakon smrti Alija Hamneija, nijedan akter unutar sustava nema snagu suprotstaviti im se.

Promjena označava prijelaz s klerikalne na sigurnosnu dominaciju. “Prešli smo s božanske moći na tvrdu moć,” rekao je bivši američki pregovarač Aaron David Miller.

Unatoč pritisku SAD-a i Izraela, Iran ne pokazuje znakove raspada ni popuštanja. Nema ni značajnih podjela unutar sustava niti vidljivog otpora na ulicama.

To sugerira da sada zapovjedništvo drže Garda i sigurnosne službe, koje ne samo da provode rat, nego ga i oblikuju. Strateški konsenzus je jasan: izbjeći potpuni rat, zadržati utjecaj – posebno nad Hormuškim tjesnacem – i izaći iz sukoba politički, ekonomski i vojno jači.