Zašto je pokušaj Zelenskog da spoji ratove u Ukrajini i Iranu — opasan

Dok ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski stiže u Washington, sve više pokazatelja upućuje na to da više ne pokušava samo osigurati veću američku potporu u ratu protiv Rusije. Sve je izglednije da Kijev teži nečemu znatno ambicioznijem – povezivanju rata u Ukrajini i američkog rata protiv Irana u jedinstveno strateško bojište, piše Quincy institut.

Ta je razlika važna. Ako se ta dva rata spoje u jedan sukob, Ukrajina više neće biti tek primatelj američke vojne pomoći, nego izravni sudionik američkog rata protiv Teherana. Istodobno, Sjedinjene Države više ne bi bile samo glavni opskrbljivač Ukrajine oružjem, nego aktivni sudionik rata protiv Rusije u sukobu koji bi se protezao od Crnog do Kaspijskog mora.

Za Kijev bi to predstavljalo strateški proboj kojem teži još od početka ruske invazije 2022. godine.

Od samog početka rata ukrajinsko je vodstvo dosljedno pozivalo NATO da prijeđe granicu isporuke oružja i obavještajnih podataka. Zelenski je više puta tražio uspostavu zone zabrane leta pod okriljem NATO-a, upozoravajući da sve manje od toga znači dopuštanje Rusiji da nekažnjeno bombardira ukrajinske gradove.

Istodobno je vršio pritisak na zapadne vlade da isporuče sve naprednije sustave naoružanja mnogo prije nego što je to bilo politički prihvatljivo u Washingtonu te tvrdio da pobjeda zahtijeva od Zapada da odbaci ono što je smatrao samonametnutom suzdržanošću od eskalacije.

Bidenova politika izbjegavanja izravnog sukoba

Administracija predsjednika Joea Bidena imala je razumijevanja za položaj Ukrajine, ali je dosljedno odbijala prijeći nekoliko ključnih crvenih linija.

Biden je odbacio mogućnost slanja američkih kopnenih snaga, upozoravajući da bi izravni sukob američke i ruske vojske mogao dovesti do šireg rata između dviju nuklearnih sila.

Više je puta odbio uspostaviti zonu zabrane leta jer bi njezino provođenje zahtijevalo da američki piloti obaraju ruske zrakoplove.

Njegova administracija u početku nije željela isporučiti borbene zrakoplove F-16, projektile dugog dometa ATACMS i druge napredne sustave zbog straha od nekontrolirane eskalacije, da bi neka od tih ograničenja postupno ublažila tek nakon dugotrajnih unutarnjih rasprava.

Kroz sve te odluke Washington se držao istog načela: pomoći Ukrajini da se obrani, ali pritom ne dopustiti da Sjedinjene Države postanu izravna zaraćena strana u ratu protiv Rusije, istodobno odbacujući diplomaciju koja je mogla dovesti do okončanja sukoba.

Rat s Iranom promijenio je stratešku sliku

Autor smatra da se strateško okruženje u međuvremenu promijenilo.

Rat administracije Donalda Trumpa protiv Irana proizveo je upravo onu dilemu na koju su mnogi kritičari upozoravali. Premda Washington raspolaže golemom vojnom nadmoći, pretrpio je strateški poraz od Teherana.

Iran je, prema autoru, pokazao sposobnost horizontalnog širenja bojišta, nametanja troškova na više različitih područja i prisiljavanja Sjedinjenih Država da brane saveznike i vojne kapacitete daleko od izvorne bojišnice.

Autor tvrdi da Iran danas ima eskalacijsku prednost, dok Trump nema dobru vojnu opciju, ali ni dovoljno strpljenja za dosljedno vođenje diplomacije.

Kijev se želi predstaviti kao američki spasitelj

Autor smatra da upravo ta Trumpova ranjivost otvara povijesnu priliku za Ukrajinu.

Umjesto države koja ovisi o američkoj pomoći, Kijev se sada može predstaviti kao strateški partner sposoban pomoći Washingtonu da vojni neuspjeh pretvori u veliku pobjedu.

Ukrajinsko ratovanje bespilotnim letjelicama razvijalo se posljednje tri godine brže od gotovo svih drugih vojnih inovacija. Njezino iskustvo u integraciji jeftinih autonomnih sustava u konvencionalno ratovanje danas ima malo usporedivih primjera.

Još važnije, autor tvrdi da Ukrajina može ponuditi nešto što Washington trenutačno nema – mogućnost otvaranja potpuno novog geografskog bojišta, odnosno okretanja iranske strategije horizontalne eskalacije protiv samog Irana.

Kaspijsko more kao novo bojište

Prema toj logici, Kaspijsko more predstavlja potencijalnu novu frontu.

Otvaranje pritiska na Iran sa sjevera zakompliciralo bi vojno planiranje Teherana, prisililo ga na preraspodjelu ograničenih resursa i smanjilo njegovu sposobnost određivanja mjesta na kojem će se rat voditi.

Iz perspektive Kijeva, tvrdi autor, takva bi ponuda Ukrajinu pretvorila iz korisnika američke pomoći u njezina spasitelja.

No još važniji cilj bio bi potpuno povezivanje ukrajinskog i iranskog rata.

Takvo spajanje temeljito bi promijenilo političku logiku oba sukoba. Američko ljudstvo, obavještajne službe, logistika i operativno planiranje postali bi sve više isprepleteni na oba bojišta.

Istodobno bi vojna suradnja Rusije i Irana potaknula Washington da ih promatra kao dijelove jednog sukoba, a ne kao dvije odvojene krize.

Jednom kada bi ta granica bila prijeđena, smatra autor, razliku između pružanja potpore Ukrajini i izravnog ratovanja protiv Rusije bilo bi sve teže održati.

Takav razvoj događaja odgovarao bi i Izraelu

Autor procjenjuje da bi ovakav scenarij odgovarao i Izraelu iz nekoliko razloga.

Prvo, dao bi novi zamah ratu protiv Irana.

Drugo, dodatno bi internacionalizirao sukob uključivanjem europskih država u iransko bojište zbog njihove snažne potpore Ukrajini.

Treće, možda i najvažnije, promijenio bi politički narativ.

Poraz Irana više se ne bi predstavljao kao nužnost obrane Izraela, nego kao potreba obrane Ukrajine.

S obzirom na razinu potpore koju Ukrajina uživa među političkim elitama i javnošću Zapada kao žrtva nezakonite invazije, autor smatra da bi takvo obrazloženje bilo politički mnogo prihvatljivije od stavljanja Izraela u središte priče, osobito zbog njegova sve lošijeg ugleda na Zapadu uslijed genocida u Gazi i ključne uloge u pokretanju, kako autor navodi, nezakonitog rata protiv Irana.

Rizik od još šireg rata

Autor zaključuje da to ne znači kako će ukrajinska strategija nužno uspjeti.

Ipak, smatra da bi Trump mogao biti podložan takvoj ideji zbog situacije u kojoj se našao u Hormuškom tjesnacu.

Povijest pokazuje da su pokušaji rješavanja jednog strateškog problema širenjem postojećeg sukoba često dovodili do toga da oba problema postanu još teže rješiva.

Najveća opasnost danas, zaključuje autor, možda nije u tome što bi Trump mogao istodobno voditi dva rata, nego u mogućnosti da niz naizgled malih eskalacijskih koraka otvori put katastrofi koju su i Biden i Trump nastojali izbjeći.