Elina Hirvonen: "Čitanje je u srži demokracije"

Finska spisateljica Elina Hirvonen gostovala je u Točki na tjedan kod Ivane Dragičević gdje je govorila o važnosti knjiga i čitanja među mladima.

Knjigu “Kada ponestane vremena” finski srednjoškolci proglasili su najboljom. Što su vam rekli kad su vam uručili tu nagradu i tijekom razgovora s njima?

Rekli su da su uživali u knjizi iz niza razloga. Jedan je, dakako, kontekst klimatskih promjena koji je vrlo važan u knjizi, a učenici doista mnogo razmišljaju o tome. Vjerojatno razmišljaju o vlastitu životu i budućnosti na vrlo osoban način, u smislu vlastita preživljavanja. Dakle, to je jedan od razloga. Nadalje, uživali su u načinu na koji knjiga prikazuje mentalne probleme jednog od glavnih likova o kojem svi drugi u knjizi govore. Uživali su u načinu prikaza nekoga tko se osjeća kao izopćenik.

Ova je knjiga vrlo slojevita. Pročitala sam mnogo knjiga, ova nije samo za srednjoškolce, ovo je knjiga koja govori o našoj sadašnjosti i upozorava nas o našoj budućnosti opisujući tu sadašnjost. Spomenuli ste klimatske promjene, probleme s mentalnim zdravljem kod djece, vratit ćemo se na taj kontekst, no želim vas upitati sljedeće… Finska je poznata po najboljem obrazovnom sustavu na svijetu, mi nismo. Imamo i velik problem s čitanjem. Provodi se projekt “Čitanje u fokusu”, a vaša je knjiga predstavljena srednjoškolcima u Hrvatskoj. Imamo golem problem mladih koji ne čitaju, ne mogu se poistovjetiti s knjigama koje su dio lektire, što stvara društveni i u nekim slučajevima vjerojatno i politički jaz, jer govorimo o kritičkom razmišljanju, kognitivnom shvaćanju svijeta oko nas… Kako i osjećate li uopće trenutačno ovaj problem u Finskoj zbog statusa vašeg obrazovnog sustava?

I mi to osjećamo u Finskoj, situacija o kojoj govorite u Hrvatskoj zvuči mi veoma poznato. U Finskoj vlada uzbuna zbog toga što mladi ne čitaju i jer ne mogu čitati dovoljno dobro da budu građani u demokratskom društvu. Kad u Finskoj govorimo o našim problemima, imam i osjećaj da vrlo lako nastane uzbuna u usporedbi s drugim državama. Dakako, mnogo je toga u Finskoj i dalje dobro, ali svakako govorimo o istim temama. Naravno da je čitanje u samoj srži demokracije. Sposobnost čitanja ključna je za kritičko razmišljanje, kao što ste i rekli, te za naše sudjelovanje u društvu kao demokratskih građana. A tu je i druga razina i voljela bih biti ambasadorica čitanja u smislu toga da doista smatram kako je to najbolji način da se povežete s drugim ljudskim bićima. Čitajući možemo stvoriti određenu povezanost i ne osjećati se izoliranima u ovom svijetu, osjećati da postoji netko tko razumije naše najskrivenije i najneugodnije misli. Mislim da u tom smislu čitanje ima golem potencijal ne samo u smislu sudjelovanja u demokratskim procesima nego i toga da osjećamo kako nismo sami kao ljudska bića.

Spomenuli ste dvije vrlo važne riječi u današnje vrijeme dok smo suočeni s političkim cirkusom koji nazivaju polikrizom, jedna je “izolacija”, a druga “povezanost”. Kad odrastate kao ljudsko biće i kad ste u formativnim godinama kao mlada osoba, ove se dvije stvari najviše artikuliraju. U književnosti od Goethea do danas imamo opisan taj “Weltschmerz” i tu ideju da je osoba sama na ovom svijetu. Kako se vaš glavni lik razlikuje od toga ili kako opisuje svijet u kojem živimo? Dotaknuli ste se toga na početku, ali kako biste opisali svoga glavnog lika?

Moj glavni lik u knjizi netko je tko traži povezanost s drugim ljudskim bićima, prirodom i cijelim planetom, no ne može pronaći povezanost koju traži. U njegovu je životu najbolnije to što treba nešto što nikad ne dobije. U knjizi ga opisuju dvije njemu najbliže osobe: majka i sestra. Poanta je u tome da predstavlja zagonetku, zagonetku za majku, sestru, ali i mene, kao što je i svako ljudsko biće zagonetka. I zato sam ga željela opisati na način da na kraju za njega nema objašnjenja, puni smo pitanja, kao i u životu kad smo suočeni s drugim ljudskim bićem, uvijek imamo posla sa zagonetkom. Ali u samoj srži ovog lika njegova je potreba za povezivanjem koja ostaje neispunjena.

Rado bih da ljudi pročitaju ovu knjigu jer mislim da je vrlo važna. Kad govorite o literaturi koju daju djeci u školama i o onome o čemu pišete, vi ste i majka te poznata novinarka, dobili ste brojne nagrade za svoj rad… Koliko je važno povezati se s ovom generacijom kroz jezik i teme koje ih zanimaju? Jer vidimo mnoge mlade na ulicama, od klimatskog pokreta, ali i s druge strane, one koje privlači krajnja desnica i taj drugi radikalizam u našim društvima. Koliko je važno imati ovakve knjige u školama?

Mislim da je najvažnije povezati se s njima na razini koja je njima važna. Iako podržavam koncept poučavanja književnosti, oduvijek sam nekako protiv poučavanja određene vrste visoko cijenjene književnosti. Kad poučavate književnost i učite ljude da uživaju u čitanju, treba im pomoći da pronađu knjige koje im najviše odgovaraju. Smatram da za sve nas postoje knjige u koje se možemo zaljubiti, koje nam mogu značiti sve na svijetu i zbog kojih se možemo osjećati manje izoliranima u svijetu. Mislim da je najvažnije ne nametati im ono što trebaju čitati ili što je izuzetno cijenjeno kao takvo, nego ih treba usmjeriti i pomoći im da nađu odgovarajuće knjige za sebe. Isto tako, u nastavnom im procesu ne treba govoriti što da rade, nego ih pitati što je njima važno. Mislim da je najvažnije slušati ih.

Koliko je u Finskoj velik problem mentalno zdravlje?

Trenutačno se mnogo govori o krizi vezanoj za mentalno zdravlje, osobito među mladima. Vidim dvije strane u ovome. Dobra je što ljudi sada govore o tome, jer to je nekoć bio tabu u većini zemalja. Nakon naših ratova u Finskoj su svi mentalni problemi dugo bili tabu tema. Morali ste biti čvrsti i fokusirani na svakodnevno preživljavanje. Mislim da nam šteti ako je mentalno zdravlje tabu tema. Krhka smo bića, naš je um krhak pa mislim da nam šteti kada ne možemo pokazati tu svoju stranu. Stoga mislim da je pozitivno što ljudima sad nije neugodno govoriti o tome. Dakako, s druge strane zabrinjavaju razmjeri mentalnih problema i to jesmo li kao društvo sposobni suočiti se s tim razmjerima i zapravo pomoći ljudima. Dakako, treba biti i daljnjih koraka, pružanja potrebne podrške tim ljudima. Dakle, to je ono što zabrinjava, ali dobro je što to više nije tabu tema.

Nisam upoznata s konstrukcijama finskog jezika jer ga ne govorim, ali ovaj je prijevod fantastičan. Moram spomenuti prevoditelja, g. Borisa Vidovića. Čini se kao da ste knjigu napisali na hrvatskom i u tom me pogledu fascinira kako opisujete obiteljske odnose, koji su i dalje u srži našeg društva, različito ih opisujete iz svake perspektive. Majka gaji vlastite sumnje o svojim životnim odlukama, isto vrijedi za njegovu sestru i njega samoga, a zatim dobivamo određenu objektivnu sliku. Moram reći, taj dečko odluči izvesti teroristički čin. Imali smo, a i dalje imamo golem problem s pucnjavama u školama, ovo nije takav slučaj. Zapisala sam jer mislim da je važno, u Finskoj ste imali jedan slučaj prije 15-16 godina kada je ubojica u školi u Tuusuli na svojoj majici napisao “čovječanstvo je precijenjeno”. Naslov je vaše knjige “Kad ponestane vremena”… Kad gledate to individualno samotno ljudsko biće u ovom svijetu u kojem njemu ponestane vremena, a i nama ponestaje vremena na nekoliko načina, kako biste kontekstualizirali ovaj čin na koji se odluči u knjizi? Zašto je baš terorizam njegovo sredstvo djelovanja?

To je nešto… Kada sam počela pisati knjigu, u glavi sam samo imala sliku te mlade osobe…

Kad to izgovaram, počnem drhtati jer je knjiga doista dirljiva.

Hvala vam što ste je pročitali, moram zahvaliti i prevoditelju jer sam veoma zahvalna što je prevedena, a imati dobroga prevoditelja pravi je privilegij. Što se tiče terorističkoga čina… Samo sam imala tu sliku u glavi, nisam znala što čini, ali kad se priča počela razvijati, bilo mi je važno da svoj grozan teroristički čin provede iz razloga koje sam mogla shvatiti, on misli da to čini kako bi spasio svijet, planet. Htjela sam lika koji ima ljudsku dubinu, sve slojeve ljudskog bića. Htjela sam spojiti nešto što nikako ne podržavam – nasilje i nešto što mogu razumjeti.

Oprostite što prekidam, kad razgovara s imaginarnom djevojkom na internetu, kaže da su oni koji izvršavaju masovna ubojstva u školama sebični gadovi i da to čine zbog nekog višeg cilja, pružaju izliku za svoj nasilni čin.

Da, kontekst ima više slojeva. Pitanje isteka vremena u smislu života pojedinca, života ovih likova, ali i globalne situacije zbog klimatskih promjena, za čovječanstvo. Željela sam povezati to dvoje, koncept odgovornosti na individualnoj, ali i globalnoj razini. Kontekst se svodi na sljedeće pitanje: što ćemo ostaviti sljedećim naraštajima, u kakvom svijetu živimo i što ćemo u nasljeđe ostaviti u psihološkom i mentalnom smislu te kako ćemo se nositi s odgovornošću koju imamo? To je bio kontekst. Dakako, knjiga ne pruža odgovore, čitatelja ostavlja s neodgovorenim pitanjima. Nisam htjela pružati odgovore, osim nekih naznaka nade za koje se nadam da će ljudi pronaći u knjizi. Ali to je bio kontekst – pitanje individualne i globalne odgovornosti.

A i rekli ste jednu fantastičnu stvar, da svatko treba naći knjigu koja mu znači sve na svijetu. Lijepo je vidjeti da srednjoškolcima koji su ovu knjigu proglasili najboljom ova knjiga nešto znači. Na početku ste govorili o demokraciji, sudjelovanju i da su čitanje i kritičko razmišljanje od ključne važnosti za naša društva. Neki pokreti i ljudi pozivaju na zabranjivanje knjiga. Zabranjivanje i spaljivanje knjiga podsjećaju nas na neka ne tako lijepa vremena u povijesti. Kako se odnosite prema takvim stvarima kojima danas svjedočimo u svim društvima?

Iz principa sam protiv zabranjivanja knjiga. Sloboda govora i razmišljanja izuzetno su važne temeljne vrijednosti demokracije, kao i shvaćanje povijesti te različitih slojeva našeg društva. Mislim da je izuzetno važno na raspolaganju imati sve dostupno znanje. Dakako, postoje mnogi razlozi za zabranjivanje knjiga, neke mogu razumjeti više nego druge. Recimo, mogu razumjeti da ljudi osjećaju potrebu da se neke knjige zabrane jer su uvredljive, diskriminirajuće i slično. Ali ipak ih ne bih zabranjivala, vjerujem u kontekstualizaciju, pokušaj shvaćanja konteksta i naglašavanje povijesnog trenutka. I mislim da je to također nešto što doprinosi raspravi. Što se knjige više stavljaju u kontekst, to rasprava može biti slojevitija. Ali iz principa ne bih zabranila nijednu knjigu.

Mislite li da podcjenjujemo svoju djecu?

Teško pitanje… Doista se nadam da ih ne podcjenjujemo. Mislim da sva djeca u sebi imaju velik potencijal. Mislim da mnogo više trebamo slušati djecu na svim razinama, držim da je izuzetno važno slušati ih te pokušati shvatiti što misle, što ih zabrinjava i što im je važno. Dijete ne možete slušati ili cijeniti, a da to bude previše. Mislim da sva djeca trebaju osjećati da ih se voli i cijeni. Znam, zvuči patetično, ali tako mislim.

Razgovarale smo o klimatskim promjenama i mentalnom zdravlju, ali dotičete ste se Breivikova terorističkog napada u Norveškoj i migracija, o kojima ste snimili nagrađivani dokumentarac. Kako gledate na današnje vrijeme? Ovo snimamo mjesec dana od početka rata na Bliskom istoku, rat u Ukrajini traje već godinu i pol, svjedočimo trvenjima diljem svijeta i na našem kontinentu… Što mislite o našem vremenu i našem satu? Ponestaje li nam vremena ili ne?

U određenom sam smislu nepopravljivi optimist pa mislim da dok ima života, ima i nade. Uz aktualna razaranja i ratove teško je vjerovati u čovječanstvo. U posljednje vrijeme mnogo razmišljam o tome da je danas silno važno biti zainteresiran za druga ljudska bića, za priče drugih ljudi i pokušati shvatiti bol i njihove različite životne okolnosti. Spomenuli ste natpis na majici “čovječanstvo je precijenjeno”, mislim da je sasvim podcijenjeno i da je ovo vrijeme kada doista treba cijeniti čovječanstvo bez obzira na podrijetlo i naše razlike, ovo je vrijeme kada moramo cijeniti jedni druge i čovječanstvo te pokušati raditi na tome da čovječanstvo preživi na ovom planetu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.