Gospić je naš dom: "Osamnaest mjeseci nečinjenja mora imati odgovornost"

Osamnaest mjeseci upozoravamo da je stanje na lokaciji Silosa hitno i da se ne može rješavati uobičajenim tempom, a odgovor nadležnih institucija svaki je put bio isti, da građani (konkretno, Incicijativa), pretjeruju, da se širi bespotrebna panika i da se treba čekati dovršetak procedur. Danas javnost ima treći stručni nalaz koji potvrđuje upravo ono što govorimo od početka.

Institut za vode „Josip Juraj Strossmayer" izradio je po nalogu USKOK-a analizu podzemne vode s naše lokacije, dovršenu 9. kolovoza 2026. godine. Iz iste bušotine, smještene nizvodno od odlagališta, uzeta su dva uzorka, pri čemu su u prvome utvrđene dvije krupnije čestice plastike, a u drugome njih 130, znatno sitnijih. Vještaci navode da takva dinamika upućuje na povremeno, pulsirajuće ispiranje kroz preferencijalne putove strujanja, uključujući podzemne krške kanale. Prevedeno na jezik običnog građanina, to znači da nije riječ o tragu nečega što se dogodilo prije nekoliko godina pa se u međuvremenu smirilo, nego o procesu koji se odvija u valovima i koji će trajati sve dok otpad leži ondje gdje leži, zbog čega je svaki dan odgode zapravo još jedan takav val.

Ono što je pritom najvažnije, plastika se u tlu i vodi ne razgrađuje, pa su vještaci još u ožujku napisali da je riječ o trajnoj promjeni za koju ne postoji postupak sanacije koji je vraća u prijašnje stanje. Isto vrijedi i za PFAS spojeve, koje je dopuna vještačenja utvrdila u srpnju i koje upravo zbog te osobine i nazivaju vječnim kemikalijama. Znači li to da se više ništa ne može učiniti? Ne znači. Znači da se ne može popraviti ono što je već prošlo u podzemlje, ali se može zaustaviti ono što tek dolazi, a jedini način da se to postigne jest da otpad ode s lokacije.

37.000 tona otpada

Podsjećamo i na put kojim smo do ovih spoznaja došli. Nakon što smo mjesecima tražili analize i nakon što je pritisak građana konačno nešto pomaknuo, vještačenje Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu utvrdilo je oko 37.000 tona otpada s opasnim svojstvima, koncentracije bakra do sto puta iznad dopuštene vrijednosti u tlu te onečišćenje dokazano najmanje pedeset metara izvan odlagališta. U tom nalazu podzemna voda još nije bila onečišćena, ali je jasno opisan put kojim onečišćenje do nje može doći, a to su pukotine u stijeni kroz koje voda putuje brzo i zaštitni glineni sloj koji je na jednom mjestu pretanak.

Dopuna vještačenja potom je pokazala da je onečišćenje tim putem i prošlo, jer su u vodi nizvodno od odlagališta utvrđeni PFAS spojevi u koncentraciji od 200,5 nanograma po litri, uz dopuštenih 100 prema direktivi Europske unije, dok ih uzvodno nema. Tada smo rekli da je

vrijeme isteklo, a odgovoreno nam je da je voda iz vodovoda zdravstveno ispravna, kao da je riječ o istome pitanju.

Institut za vode sada je, drugom metodom, drugim parametrom i u drugom laboratoriju, dobio isti prostorni raspored, dakle čisto uzvodno i opterećeno nizvodno, i to najviše upravo ondje gdje je u ožujku bilo predviđeno da voda teče. Time smo došli do situacije u kojoj su tri neovisne ustanove, nijedna od njih naša, triput napisale isto, pa ovo više nije rasprava između građana i Vlade o tome tko pretjeruje.

Zbog svega navedenog moramo se osvrnuti i na najavljeno privremeno prekrivanje otpada geomembranom, koje se predstavlja kao prvi korak i brani argumentom da će zaustaviti oborinske vode. Problem je u tome što ovo odavno nije pitanje kiše. Otpad je zakopan u zemlju, prosječno tri metra duboko, i to u kršu, a nalazi pokazuju da materijal već putuje kroz vodonosnik, i to u valovima, na što su prije mikroplastike upozorili PFAS spojevi.

Privremeno prekrivanje nije sanacija

Podzemna voda u kršu nije mirna ploha, nego razina koja raste i pada, pa kada raste, ona ne dolazi odozgo, nego odozdo i sa strane, kroz iste one pukotine koje je vještak opisao još u ožujku, i pritom prolazi kroz materijal koji ondje leži godinama. Folija razapeta po površini ne stoji ni na jednom od tih putova. Uz to, onečišćenje je dokazano i izvan tijela odlagališta, u okolnom tlu, najmanje pedeset metara od ruba, a to tlo nitko ne prekriva i ono ostaje izloženo ispiranju.

Prekrivanjem se, dakle, dobiva uredniji prizor s ceste i nijedna tona manje otrova u zemlji, dok otpad ostaje na mjestu, u kršu, u kontaktu s vodom.

Privremeno prekrivanje nije sanacija, jer sanacija počinje onoga dana kada otpad napusti lokaciju.

U subotu smo na Trgu bana Jelačića, pred desecima tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, Vladi Republike Hrvatske uputili zahtjeve, koji nisu bili pregovaračka pozicija nego minimum ispod kojega ne idemo. Nakon ovog nalaza taj je minimum ostao isti, ali hitnost više nitko ne može osporavati.

Prvi nalaz dovršen je u ožujku 2026. i utvrdio je da onečišćenje još nije doseglo podzemnu vodu, ali je opisao put kojim do nje može doći. Dopuna u srpnju utvrdila je PFAS spojeve u vodi nizvodno od odlagališta. Nalaz Instituta za vode iz kolovoza utvrdio je polimerne čestice u istoj vodi i ispiranje koje traje. Između prvog i trećeg nalaza prošlo je pet mjeseci, a otpad je i dalje na lokaciji.

Zahtjevi Vladi

Zahtjeve koje smo uputili u subotu ponavljamo u cijelosti. Rok od 20 dana za predstavljanje plana teče, a rok od tri mjeseca za uklanjanje otpada tražimo od dana objave tog plana.

1. Cjelovit plan sanacije s obvezujućim rokovima, javno predstavljen u roku od 20 dana.
2. Hitno uklanjanje 33.000 tona zakopanog opasnog otpada, u roku od tri mjeseca.
3. Uvrštavanje gradskog komunalnog odlagališta „Rakitovac" u Plan gospodarenja otpadom.
4. Dugoročni i sveobuhvatni monitoring, uz angažiranje neovisnih stručnjaka i neovisnu procjenu rizika.
5. Uvođenje kolektivne zaštite u Zakon o zaštiti okoliša.
6. Uvrštavanje svih poznatih crnih točaka u Plan gospodarenja otpadom, s jasnim rokovima i financijskim okvirom.
7. Privremena zabrana uvoza otpada do daljnjega, sa stupanjem na snagu odmah.

"18 mjeseci bez odgovora"

Ostaje pitanje na koje osamnaest mjeseci nismo dobili odgovor, a to je kako je 37.000 tona otpada uopće završilo zakopano na toj lokaciji, tko je taj otpad dovezao, tko ga je preuzeo i tko je za to bio plaćen. Kazneni postupak vodi USKOK i u njegov rad ne ulazimo, niti ćemo prejudicirati njegov ishod. Očekujemo, međutim, da se taj postupak dovede do kraja što prije.

Uz kaznenu odgovornost, koja se utvrđuje na sudu, postoji i institucionalna odgovornost i ona se ne odnosi na odlaganje otpada nego na postupanje nakon što se za njega saznalo. Tražimo da se utvrdi koja su tijela u kojem trenutku raspolagala kojim saznanjima o ovoj lokaciji, tko je i na temelju čega ocijenio da situacija nije hitna i tko je odlučivao o uskraćivanju prvih analiza.

Osamnaest mjeseci nečinjenja mora imati odgovornost.