Hrvatska i otpad: Što je službena informacija, a što gruba realnost?

Službeno je na papiru čitav niz dobrih pokazatelja, recimo o recikliranju: dok se u javnosti često stvara dojam da u razvrstavanju otpada kasnimo za Europom, podaci pokazuju suprotno - s gotovo 45 posto recikliranja iznad smo prosjeka Europske unije. No, ovdje priča zapravo tek počinje jer je pravo pitanje - gdje Hrvatska reciklira?

Također, Hrvatska ima duboki strukturni problem: nema postrojenja za konačnu obradu i energetsku oporabu, brojke su tu bitno ispod prosjeka EU. Svake godine u inozemstvo izvezemo više od milijun tona potencijalno vrijednih sirovina - na kojima netko, naravno, dobro zarađuje - pri čemu 95 posto izvezenog otpada ide na recikliranje jer nemamo vlastitu prerađivačku infrastrukturu. A čak 13,2 posto domaćeg otpada i dalje propada u sivoj zoni neevidentiranog postupanja.

Naravno, uz izvoz tu je i otpad koji se uvozi u Hrvatsku - iako Hrvatska nema odgovarajuća postrojenja za reciklažu ili spaljivanje. Registrirani, legalni uvoz odvija se u strogo kontroliranim uvjetima i podijeljen je u dvije kategorije.

Uvoz takozvanog neopasnog otpada - poput starog željeza ili papira - doseže 725.000 tona i drži ga petnaestak tvrtki. S druge strane, uvoz opasnog otpada iznosi oko 11.000 tona godišnje, a gotovo cijelo to tržište kontroliraju tek tri domaće tvrtke. Neki će stručnjaci reći: tu razloga za alarm nema - kapaciteti za zbrinjavanje i skaladištenje opasnog otpada postoje. No, alarm se pali na drugom mjestu.

Sve legalne brojke i službena izvješća, naime, padaju u vodu onog trenutka kada zakoračite na teren u Lici. A kako sad stvari stoje, i ne samo u Lici. USKOK-ova istraga u Gospiću razotkrila je zastrašujuće razmjere potencijalnog ekološkog kriminala: čak 37.000 tona ilegalnog i potencijalno otrovnog otpada zakopano je u tlo ili razasuto u napuštenim pogonima.

Da stavimo stvar u perspektivu - samo na ovoj jednoj lokaciji zakopano je tri puta više opasnog otpada koji sadrži PFAS, teške metale i medicinski otpad nego što ga cijela Hrvatska legalno smije uvesti u samo godinu dana.

Pa se postavlja pitanje: kako je više od 30.000 tona toksičnih tvari uopće moglo neopaženo završiti u ličkom kršu? Europol i istražitelji upozoravaju na sofisticirani obrazac: opasni otpad se ne šverca u mraku, nego zapravo legalnim kamionima uz lažiranu dokumentaciju.

Ulazak u Schengen ukinuo je stalne kontrole na granicama, a zakonske izmjene olakšale su protok takozvanih neopasnih sirovina. Rezultat? Ogromna zarada za kriminalne mreže i sustav nadzora koji lovi tek promile prekršitelja. Prema službenim statistikama u dvije godine bilo je oko 150 zaustavljenih legalnih pošiljki, odnosno oko 3000 tona, zbog čega je došlo do 43 kaznene prijave i 206.000 eura izrečenih kazni. Uzmemo li u obzir potencijal zarade za počinitelje, ovakve su kazne kap u moru.

A ceh tog sistemskog nemara na kraju ne plaćaju akteri iz sivih ili crnih zona, nego građani. I to ne samo u cijeni vlastitog zdravlja, nego i novcem kojeg daju u državni proračun. Hrvatska već godinama ima obrazac reaktivnog ponašanja - reagira se tek kada iz Bruxellesa stignu financijske batine.

Slučaj troske u Biljanima Donjim stajao je proračun milijune eura dnevnih kazni Suda EU, a uzmite u obzir da je trebalo proći 12 godina od prve pritužbe do financijskih penala.

Vraćamo se opet na papir: iz EU fondova je bilo novca za sanaciju odlagališta otpada, sanirano ih je deset zbog povlačenja zadnje rate Europskih sredstava. Sada je u Bruxelles stigla i formalna pritužba za Gospić, a traži se i najavljuje uvođenje novog kaznenog djela - ekocida. Pitanje je samo: kasnimo li opet?