Episkopija Pakračko-slavonska pozvala je vjernike i sve ljude dobre volje, da u ponedjeljak 13. rujna ove godine sudjeluju u liturgiji koju je služio patrijarh Porfirije.

Nakon liturgije patrijarh Porfirije i episkopi posvetit će ruski spomen-križ u porti manastira i položiti kamen temeljac Cetinjskog gumna, a zatim će posvetiti slavski kolač i žito na humku kod Kamenog cvijeta u spomen-području Jasenovca.

U Jasenovcu su i šef SDSS-a Milorad Pupovac, potpredsjednik Vlade, Boris Milošević i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.

Patrijarh Porfirije na liturgiji je rekao:

Nikada se ovdje nismo okupljali da bismo se bavili matematikom, brojkama, tko je više zla nanio. Ovo je za nas mjesto molitve. Dolazimo ovdje s pijetetom kao sto odlazimo na mjesta gdje su stradali drugi ljudi…. Ovo je mjesto Gospod odredio da bude mjesto s kojeg se 24 sata uznosi molitva za čitav ljudski rod, za mir u svijetu…

Ovo je mjesto na kojem se sjećamo, pamtimo one koje su stradali i mjesto na kojem Gospod urazumi srca da se više nikada nikome slično ne dogodi. Naš odgovor je molitva, jer prosvjećuje um… Ovdje su stradali nevini ljudi i mi znamo da svaka nevina žrtva jest mučenik. Svi oni nadilaze uske okvire pripadanja bilo kojem narodu, iako se zna tko su bili. Oni pripadaju svima. Treba li nama drugi poticaj i primjer? Naš odgovor ne treba biti zlopamćenje, osveta, spirala zla. Naš odgovor treba biti molitva. I da molimo za praštanje, iako to nekad ne razumijemo. A oni koji čine zlo, rekao sam to i u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, on se ispisao iz svakog naroda. Žrtve nevine i ove jasenovačke su univerzalne. Zločinci su se ispisali iz svakog naroda, ne pripadaju nikom…

Živimo u svijetu konfuzija, a to je cilj zlog svijeta. Crkva nije konstiuirana po bilo kojem političkom modelu. Ima svoje ustrojstvo. Nije bilo kakva politička organizacija. Ne poklapa se s političkim ni državnim ciljevima. Ona je iznad granica vremena i prostora. Crkva ima svoj unutarnji poredak. Mi u crkvu ne dolazimo da bismo bili veći Srbi, a siguran sam da nitko ne ide u crkvu da bude veći Hrvat. Ako ide, promašio je. Crkva postoji da mi egoistični, cinični, mrzitelji jedni drugih pokušamo dodirnuti tajnu smisla postojanja, tajnu Krista. U tom smislu Crkva nema ama baš nikakve veze s bilo kojom vrstom politike ovoga svijeta.

Srpska pravoslavna crkva jest autokefalna, koja ima svoju kanonsku jurisdikciju i priznata je od drugih. Ta naša jurisdikcija, koja ne ovisi o državnim i političkim granicama, ne može ni mijenjati svoje granice i svoju kanonsku jurisdikciju na osnovu bilo kakvih vanjskih pritisaka. Ti pritisci naročito ne ovise o pojedincima, što god da su umislili.

Naravno da nama ne smeta da se bilo koja grupa ljudi organizira kao molitvena zajednica. Mi na to ne želimo utjecati. Svakako pod uvjetom da ne ugrožava druge. Može pokušati oteti duhovni identitet od nas. To znamo da nije moguće i ne želimo se braniti od toga. Ostavljam, naravno, kao mogućnost pitanje svakom – jesu li tako neke organizirane grupe doista molitvene zajednice?

Da ne budem pretenciozan, želim reći Urbi et orbi, s pokušajem da se predstavi borba za Crkvu, neki su htjeli zamjenom tema, i zašto da ne kažem u Crnoj Gori, na silu spriječiti čisti vjerski čin. Taj ghandijevski mirni otpor je na silu, ispaljivanjem metaka i bacanjem kamenja, htio spriječiti ono što je Ustavom zagarantirano – pravo na vjersku slobodu. U toj kući, u kojoj je godinama stanovao mitropolit Joakinije, dakle zamjenom teza, na silu, netko nas je htio spriječiti da dođemo u svoju kuću.

U želji da uđemo u svoju kuću mirnim putem, proglašeni smo za nasilnike. Odrekli smo se svega, narodu rekli da ne dolazi. Tko je to pratio, vidio je da je to miran kršćanski skup. Nitko od gosta iz cijelog svijeta, svećenika, mitropolita nije došao, jer smo htjeli pokazati dobru volju i samo moliti da nas puste u našu kuću.

Ali nekome odgovara da prave polarizacije. Znam ja to dobro i odavde. Molimo se i za tog i za sve koji su bili zavedeni s namjerom da nas spriječe da budemo ono što jesmo, da postojimo. Možete prosvjedovati, to je vaše pravo. Ali nas ne sprečavajte da postojimo, da se odreknemo svoje duše. To naprosto nije moguće.

I onda ono što je najbolnije i najveća prevara. Netko zamjenom teza neprestano nas proglašava izazivačima svakog zla i svakog konflikta. Oni kažu da je Srpska pravoslavna crkva izvor svakog zla. Bojim se, a sjetit ću se na ovom mjestu, da je to dobro poznata stara metoda. Proglasite nekoga da je apsolutno zlo, dali ste pravo svakome da kako želi i kad želi eliminira to zlo. Mjesto na kojem smo ilustrira takvu metodu.

I zato se želim s ovog mjesta obratiti prijateljima iz Hrvatske, da me nije mnogo iznenadilo što se kod nekih ova zamjena teza iz jedne zemlje prelila na ove prostore i što su neki ovdje ponovno počeli prozivati SPC izvorom svakoga zla. Ali mi je žao da ljudi koji su me upoznali i imaju priliku pronaći zapisane desetine tisuća mojih riječi, imaju priliku uvjeriti se ima li diskontinuiteta u onome što sam govorio i djelovao. Tko uzme te riječi, vidjet će da nikad nije bila u pitanju zla namjera.

Jedan moj prijatelj, ne znam je li posumnjao ili je morao tako postupiti, rekao je – ima više Porfirija. Tri su mu najmanje poznata. Ali postoje zapisane riječi i učinjena djela pa neka ocijeni svatko koliko je Porfirija. Nemojte zamjerati što ću to reći, uvijek i na svakom mjestu, i u velikim i važnim institucijama, kao i u malim, uvijek sam govorio samo afirmativno o Hrvatskoj. A jesam li ponekad imao razloga to ne činiti? Vjerujte mi da ih je bilo. Neću ih navoditi. Prešutio sam svaki put. Pretrpio. Nisam htio dolijevati ulje na vatru kad se malo voda uzburka. Mi poštujemo svaku državu, bez obzira bio Srbin, Crnogorac, Bošnjak, Albanac, Hrvat. Apsolutno poštujemo svakoga i podržavamo da svatko bez straha bude ono što jest i ne treba to ni od koga skrivati.

A još ću jedno reći – Bog vidi moje srce ovog momenta i on zna je li to tako kao što kažem. Rekao sam i ponovit ću – Zagreb i ja se volimo javno. A sada ću dodati, Hrvatska i ja se volimo javno, ma koliko to nekome smetalo. Volim sve ljude Hrvatske, bez obzira kojem narodu pripadaju. I to iz dubine svoje duše. Ne očekujem zauzvrat apsolutno ništa.

To ni u kojem slučaju neće značiti da čitavim svojim bićem ne volim svoj narod. Od te ljubavi neću odustati ni pod koju cijenu. A ove situacije prijatelja koji su posumnjali u moju ljubav samo me još više motiviraju da ostanem vjeran Kristovu pozivu na ljubav. Nikakvo izvrtanje činjenica neće pokolebati ni mene ni moju braću episkope.

Za one koji iz neznanja njeguju takve emocije prema nama, mi se molimo, a oni koji to čine sa znanjem tri se puta više molimo.

Ja znam da hrvatska država, zajedno s njenim vlastima i ogromnom većinom naroda, ima demokratski kapacitet koji ostavlja svakome prostor da živi u individualnoj i etničkoj slobodi. I da se osjeća i izjasni ono što zaista jeste, bez obzira kojem Bogu se moli, rekao je Porfirije.