Velike ideje i male nužde ili kratka povijest hrvatskog državotvornog pišanja

"Ako si zastao, daleki neznani druže,/ i pogled ti slučajno na ovo mjesto pao,/ i kamen i zemlja šaptat će poruku:/ za tvoje proljeće - život svoj sam dao."

Te riječi uklesane su na kamenoj ploči u spomen parku Šubićevac, na mjestu gdje su 1941. i 1942. godine talijanski fašisti strijeljali četrdeset dvojicu splitskih i šibenskih partizana na čelu s narodnim herojem Radom Končarom, koji je prkosno odbijao da ga vežu leđima okrenutog streljačkom vodu, uzviknuvši one znamenite riječi: "Pucajte u prsa, kukavice!" Baš tu, eto, tik ispred zlokobnih betonskih stupova za koje su fašisti vezali Končara i drugove, šupački im onda sprašivši plotun u leđa, druga jedna vrsta šupaka - ona iz tvrtke Infinite Show, organizatora skorašnjeg velikog koncerta slavnog Marka Perkovića rečenog Thompsona na susjednom stadionu Šubićevac - našla je zgodno mjesto za dvadesetak plastičnih kemijskih zahoda, postrojivši ih pred stupove baš poput streljačkog voda.

Bilo je to obredno obilježavanje teritorija, svojstveno državotvornom instinktu pjegavih hijena ili kojih li već beštija iz Hadžiselimovićevih dokumentaraca, koje ispuštanjem mokraće po suhoj zemlji označavaju prirodne i povijesne granice svoga malog nezavisnog krda. Taj obrazac star je koliko i Republika Hrvatska, svaki šupak ovdje pišao je po neželjenim historijski naslijeđenim antifašističkim spomenicima. Riječ je o zanimljivom i slabo istraženom fenomenu kod ustaša i ustašoida, među kojima - protivno boljim metaboličkim običajima - pišaju zapravo šupci.

Taj neobični metabolički narodni običaj prvi put je zabilježen i dokumentiran još 6. svibnja 2000. godine u kordunskom Veljunu, gdje su lokalni Srbi obilježavali godišnjicu pokolja kojega su u tom selu na Đurđevdan 1941. počinili ustaše Maksa Luburića: stanovita Biserka Legradić iz obližnjeg Hrvatskog Blagaja, predstavivši se kao majka poginulog hrvatskog branitelja, hrabro je tada spustila svoje crne hrvatske hlače, čučnula pod spomenik pet stotina dvadeset pet žrtava veljunskog masakra i na položeni vijenac ispustila dugačak, precizan žuti mlaz, pa podigla gaće i izgovorila danas znamenite riječi: "Skinula sam gaće i pišala po njihovu spomeniku! Ovo je Hrvatska, i ako ja hoću pišati po bilo kojem dijelu Hrvatske, pišat ću!"

U zanimljivom zapletu izbio je tada mali skandalčić, a organizatori "protuprosvjeda" i predsjednik Mjesnog odbora javno su se u programu Hrvatske televizije zapitali moraju li tamošnji Srbi godišnjicu ustaškog pokolja obilježavati baš na dan kad se dogodio. U još zanimljivijem raspletu otkrilo se onda kako rečena, nazovimo je za ovu priliku gospođom, uopće nije majka poginulog branitelja i da joj je sin zapravo poginuo u eksploziji plinske boce, a u najzanimljivijem epilogu prošla je - danas razumljivo, ali govorim o prvom posttuđmanovskom proljeću i vremenu Račanove i Budišine vlasti - potpuno nekažnjeno.

Teritorij je tako obilježen. Garašaninovo Načertanije, "Srbija je tamo gde su srpski grobovi", dobilo je hrvatsko Popišanije: "Hrvatska je tamo gdje se Hrvat popiša". A Hrvat, "ako hoće pišati po bilo kojem dijelu Hrvatske, pišat će". Pa i po srpskom grobu. Ili naročito po srpskom grobu. Jer riječ je, podsjećam, o obilježavanju teritorija. "Ovo je Hrvatska!"

Sve otada, više od četvrt stoljeća ustaški šupci radosno pišaju po antifašističkim spomenicima. Sustavno u međuvremenu devastiran, spomenik u Veljunu svakako je najpopularniji ustaški javni zahod - uoči Dana pobjede 2011., recimo, tu se ispišao cijeli autobus HSP-a iz Čakovca na ekskurziji za Knin - ali nije jedini. Prije sedam godina, na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2019., jedan je takav šupak u Sinju stao pred spomen-kosturnicu poginulim antifašistima u gradskom parku Đardin i ponosno se - lijevom rukom junački otkopčavši šlic, a desnom držeći mobitel - predstavio imenom, prezimenom i ustaškim kurcem: "Ja Branimir Sablić stara ustaša evo ja ću in se na ovi partizanski dan sa ovin svojin ustaškin kurcon lipo ovde popišat na ovi jugoslavenski partizanski spomenik evo samo malo da dođe pišaka sad će ona samo šta nije evo vidiš tu su ti partizani ja in jeben mater neka me privedu na policiju jeben in mamu u pičku zalit ćemo in ovo partizansko cviće da bolje nikne jerbo ustaška pišaka je ekstra gnjojivo ja in mamu jeben u pičku."

Prije točno pet godina, sjetit ćete se i njih, slavni ustaše Dražena Keleminca danima su tako iz šatora podignutog neposredno uz spomenik u Srbu ometali obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske, pišajući po cijelom spomen-području, a početkom ove godine jedan se Keleminčev zemljak iz Koprivnice, baš poput one sinjske legende, za društvene mreže snimio kako svojim ustaškim kurcem piša po spomeniku palim partizanima u Slatini. Za što je u Plenkovićevoj NDH izveden pred Prekršajni sud, gdje ga je sudac kaznio za obično mokrenje na javnoj površini, sa simboličnih pedeset eura, duboko ispod zakonskog minimuma, opravši tako ruke baš poput Poncija Pilata nakon pišanja.

Nešto o takvim čistim rukama zna, recimo, drugi jedan hrvatski heroj - Anđelko Brajković, koji je prije pedeset i pet godina, zajedno s mnogo poznatijim Mirom Barešićem, upao u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu i ubio Aleksandra Rolovića, veleposlanika SFRJ u Švedskoj, uguravši mu pištolj u usta i raznijevši mu glavu. Jedan detalj iz njegovoga svjedočenja pred švedskim sudom posebno je zanimljiv za ovu priču: "Ruke su mi bile okrvavljene, jer je njemu svuda tekla krv, pa sam prišao prozoru, popišao se na krvave ruke i obrisao ih o zavjesu."

Za potrebe ovog ogleda zanemarimo ostale detalje - poput onoga da je Anđelko Brajković kasnije živio mirnim obiteljskim životom u svojoj domovini, koja mu je dala stan i posao u Hrvatskoj vojsci - i zadržimo se kod prozora zgrade jugoslavenske ambasade, gdje narodni heroj Anđelko otkopčava hlače i piša na vlastite ruke uprljane krvlju iz Rolovićeve glave, pa ih pedantno briše zavjesom. Isti je to, naime - i vi ste ga prepoznali - ritualni mlaz kojim će šupci kasnije obilježavati teritorij za koji je Brajković prolio srpsku krv i hrvatsku mokraću: isti, na koncu, ritualni mlaz kojom će pilatski - dobro, brajkovićevski - svoje ruke prati i hrvatska vlast, jednako ona koja je ubojicama dijelila stanove, ordene, činove i spomenike, kao i ona koja bi ih kažnjavala zbog mokrenja pod zavjesama.

Teritorij je tako obilježen, a ruke su ostale čiste.

Najzad, javno pišanje nekog ustaškog šupka - koliko pamtimo suvremena hrvatska povijest i ja - primjereno je zakonski sankcionirano samo jednom, ima tome bogami i tridesetak godina, kad je ono narodni heroj Tomislav Merčep 10. ožujka 1997. pred zaprepaštenim prolaznicima u Splitu nabio slamnati šešir na glavu i spustio hlače, bekrijski se podbočio lijevom rukom i desnom dohvatio svoj ustaški kurac, pa stao žutim mlazom šarati po gredicama cvijeća. Splitski Prekršajni sud njegovo je pišanje tada kaznio s drakonskih pedesetak tisuća kuna, uz obrazloženje kako, citiram, "pripadnici hrvatskog naroda vjekovno pripadaju ne samo prostorno, nego i civilizacijski i kulturno srednjoeuropskim zemljama, a glede etičnosti, morala i naukovanja katoličkoj vjeri, pa je stoga uvjerljiv i logičan zaključak da je opisana radnja pobudila kod većine građana osjećaj gađenja i revolta".

Toliko o ritualnom obilježavanju teritorija, odnosno, kako ono, "vjekovnom prostornom, civilizacijskom i kulturnom pripadanju srednjoeuropskim zemljama, a glede etičnosti, morala i naukovanja katoličkoj vjeri": za razliku od ostalih junaka ove priče, Tomislav Merčep javno se, naime, popišao na - fotomontaži objavljenoj na naslovnoj stranici Feral Tribunea! A kaznu od pedeset hiljada kuna platila je, hvala na pitanju, redakcija.

Za izazivanje "osjećaja gađenja i revolta" - mala poučna fusnota - prijavio nas je tadašnji predstojnik Vladinog Ureda za priopćavanje, danas nepravedno zaboravljeni HDZ-ov veteran Neven Jurica, koji je našu kaznu za javno pišanje i novac uplaćen u državni proračun pametno potrošio: kao ambasador Hrvatske u Ujedinjenim narodima u New Yorku tim je budžetskim novcem kasnije plaćao večere, kozmetiku, manžete za kravate i avionske karte za Sanaderovu kćerku.

"Osjećaj gađenja i revolta"? Danas, tridesetak godina kasnije, šupci pomno paze da ne izazovu taj osjećaj, pa teritorij srednjoeuropske kulture i katoličke vjere obilježavaju, kako vidimo, zaštićeni u mobilnim kemijskim zahodima po svojoj mjeri. Rekao bi pjesnik: "Ako si zastao, daleki neznani druže,/ i pogled ti slučajno na ovo mjesto pao,/ i kamen i zemlja šaptat će poruku:/ za tvoje proljeće - pišao sam i srao."

U vrelim plastičnim kabinama, postrojeni u pišački vod, između dvije Thompsonove pjesme čut će tako samo svoj tanki žuti plotun i prkosni neki glas izvana: "Pišajte u prsa, šupci!"