Prije koju večer u Zagrebu se dogodio koncert Lemonheadsa. Za mnoge malo važna referenca i vjerojatno nepoznati bend, ali za generaciju X, pogotovo njezin ženski dio, frontmen benda Evan Dando, bio je, kako se na engleskom prikladno kaže poster-boy mladosti, "prihvatljiviji" Kurt Cobain i, na koncu, onaj koji je preživio.

Kultni album “It’s a shame about Ray” svirali su na njegovu tridesetu obljetnicu, a malobrojne fanove u poodmaklim godinama koje je u zagrebački klub dovela nostalgija, hvatali su naizmjence i tuga i suosjećanje prema nekadašnjem lomitelju ženskih srdaca Dandu. Gledali smo te večeri, ustvari, jednu filmsku scenu, flashback koji uz gromoglasni udar pada u sadašnjost, izgubljenu mladost, ideale, nepovratno nestalo.

Kako se uopće definira generacija? Njezini zajednički nazivnici, sidrišta, točke prepoznavanja? Koji su to ideali za koje se bori, koji se gube, nestaju ili ih se ostvaruje? Temom se bave znanstvenici, imenuju ere, generacije, njihove dileme i značajke.

Svaka generacija ima neko ime, kao i kulturni i društveni kontekst koji je opisuju i uz koji se vežu njezine karakteristike. Sociolozi objašnjavaju da se generacija X, rođena negdje između 1965. i 1980. zove tako jer slovo X označava nešto nepoznato ili izgubljeno. Slovo X zaradila je jer je i sama odbijala biti definirana. Stiješnjena na crti povijesti između baby boomera i milenijalaca, ujedno i brojčano, kažu, puno manja od njih, generacija X bila je ona koja je poznavala i analogno i digitalno doba, u čije su se formativno vrijeme događale velike društvene promjene, generacija neovisnih, djece s ključem oko vrata, fleksibilna generacija sklona kritičkom razmišljanju, otporna generacija, koja je prevalila preko pada Berlinskog zida, doživjela prvi kompjuter, mobilni telefon, uvođenje interneta, razvoj obrazovanja, tehnologije nikada viđenom brzinom.

Doživjela je novi skok u radnim i ljudskim pravima, doživjela je ratove i razočaranja. Moja spoznaja pripadnosti generaciji označenoj slovom X dogodila se 1991. s početkom rata. U istoj je godini, naime, izašla knjiga Douglasa Couplanda istog imena – Generacija X. S bombama i skloništima, te 1991. pojavio se i Kurt Cobain u čijoj je četverolisnoj poruci „nevermind-nirvana-litij-samoubojstvo“ opisano dosta toga iza slova X.

Generacija koja je u formativno doba odlazila na koncerte, u kazalište, koja je puno čitala, danas odgaja generaciju Z. U vihoru rata u Ukrajini, ne miješajte to Z s onim Putinovim, iako generacija tzv. zoomera, putem TikToka ili Snapchata, preko panbalkanskog milijunskog pokreta na YouTubeu dobiva dosta solidnu količinu propagande kojom se u stvarnom svijetu nitko pretjerano ne bavi, iako u politički proces stižu horde glasača Z.

U presjeku, generacijom Z, kao i milenijalcima koji su joj prethodili, puno se više bavi marketinška mašinerija. Iako su X-eri ustvari oni koji bi po svojim godinama trebali vladati svijetom, netko je, valjda zbog brojnosti, karakteristika, a tješim se, možda i zbog razvijenog kritičkog mišljenja, odredio da su puno bolji marketinški „target“ ovi sa slovom Z. Kako bilo. Zoomeri su digitalni, kaže se i manje regresivni od milenijalaca. Z-evci čitaju 10 posto manje knjiga nego prije deset godina, a 57 posto ih spava s mobilnim telefonima. Prvi dio generacije Z već polako završava fakultete, a repovi generacije su u višim razredima osnovne škole.

Nisam našla nijedno relevantno istraživanje o tome koliko i kako Z i nova, generacija Alfa, koja dolazi iza njih, odlazi u kazalište. Ali kazalište je za nas, X-ere, bila važna stvar. Artikulacija današnjice, prostor u kojem se zaista događalo to nešto „katarzično“, kao i na koncertima. Kada je, naravno, kliknulo. Koji dan prije tužnog, nostalgičnog nastupa Danda i benda, put me naveo u zagrebački HNK.

Nacionalni teatar ugostio je svog inače dragog gosta, njemačkog redatelja i ravnatelja kultnog berlinskog Schaubühnea, Thomasa Ostermeiera. Gledalište puno kao u najboljim danima. Pandemija ne stanuje više ni u teatru. Stigli su gosti iz Njemačke u kojoj se promijenila vlast, zapuhali su neki novi vjetrovi, s ratom u Ukrajini tradicionalne pozicije su se promijenile, a desetljećima zabetonirane politike mijenjaju preko noći. Njemačku vladu čini miks boomera na izdisaju, generacije X i milenijalaca. U takvoj konstelaciji zaintrigirao me Ostermeier, jer taj, kako ga zovu „enfant terrible“ njemačkog teatra i to vrlo političkog i utjecajnog teatra ima valjda puno toga za reći. Generacija je X. Razgovarali smo dan prije predstave.

Osim analize političke situacije u Njemačkoj i Europi, ono što me iznenadilo jest njegov entuzijazam za opstanak kazališta kakvo znamo. Ovako ga tumači: „ Kazalište je iskustvo koje je veoma važno. Postoji novi naraštaj digitalnih domorodaca, koji u pitanje dovode same digitalne stvarnosti. Znam mnoge mlade u 20-ima koji su napustili Facebook, Instagram i više ne žele biti na društvenim mrežama. Shvaćaju koliko vam lažnih vijesti algoritmi pružaju, drže vas u vlastitom balonu. Oni su osviješteni, obrazovani i napredni, mnogo više nego mi kad je u pitanju digitalno jer su odrasli s time. I osjećam velik val mladih, veoma politički osviještenih ljudi koji imaju želju vratiti se kompleksnijem razmišljanju, dužim oblicima pripovijedanja, gdje možete promijeniti perspektivu, gdje vaš pogled ne određuje kamera ili osoba koja sjedi u montaži, nego postoji demokratski pogled, jer vi odlučujete kamo ćete gledati (…) Gajim velike nade i zato što kazalište, u konačnici, ne laže, jer se događa vama pred očima, tu ne može biti trikova s kamerom i postprodukcije, ne možete montirati ni izrezati ono što ne želite da se vidi, kazalište se događa sada i pred vašim očima. A onima koji cijeli dan provode pred računalom ovo može biti svojevrsno olakšanje.“

Kao netko tko je odrastao u kazalištu, na prvu mi se objašnjenje svidjelo iako nisam imala nikakvih podataka o tome tko danas čini kazališnu publiku u Europi, Njemačkoj ili Hrvatskoj.

S iščezavanjem knjiga iz ruku novih generacija i gledajući sastav publike zagrebačke izvedbe, entuzijazam je splasnuo. Oni koje znamo, dominantno generacija X, s nestrpljenjem je čekala Ostermeirovu prispodobu kultnog romana francuske autorice Virginie Despentes. Njena serija romana govori o Vernonu Suboteksu, ustvari izgubljenom pripadniku upravo generacije X, koji spletom okolnosti prepoznatljivih u suvremenoj Europi, ostaje bez posla, stana, luta od kauča do kauča prijatelja i poznanika u valu nostalgije i seksualne frustracije generacije rastavljenih i razočaranih. Kroz klizanje po životu nekadašnjeg prodavača kultnih vinila, prolazimo kroz panoptikum sadašnjice, pokušaj portreta suvremenog zapadnog nesigurnog svijeta.

Ugasila su se svjetla, publika se utišala, a na sceni smo vidjeli bend. Tribute bend, punk i post-punk, soundtrack Vernona Subuteksa, iako na vrhunskoj profesionalnoj razini, bio je dio slike i pozornice na kojoj je koji dan kasnije u Zagrebu stajao Evan Dando. U preko četiri sata dugoj eksplikaciji romana na sceni, slušali smo priče koje generacija X priča u birtijama, memljivim klubovima, na kaučima psihijatara, u komentarima na Facebooku. Sredovječni izgubljeni ljudi koji se uvlače u kožne hlače i „rokaju“ vikendima retro-opijatima i seksom sa srednjoškolskim simpatijama, kroz albume mladosti, klize velike riječi i reference na sadašnjost. Jedan moj dobar poznanik, inače dramaturg, duhovito mi je dobacio da više nema snage gledati predstave s bendovima na sceni oko kojih se, kako je napisao koji dan kasnije na Facebooku, „manifestira društvena drama isprane ljevice, populističkog bijesa rastuće desnice i identitarne queer politike kao jedinog proplamsaja političke afirmacije“.

U pauzi je iz kazališta izašlo dosta ljudi. No, je li im to uprizoreno na sceni bilo odiozno samo zbog ekstenzivne i nezanimljive inscenacije ili i zato što je sadržaj generacije X postao nezanimljiv i samoj generaciji koja je valjda i jedina i zadnja koja bi ga trebala razumjeti.

Ipak, ne mora se nekritički i dalje gledati na zapad u propadanju kako bi se generirala inspiracija ili ideje. Generacija X koja misli u kazalištu i umjetnosti daje vrlo velike i važne proplamsaje suvremenosti. I to upravo u našem kontekstu. U ovoj je godini Oliver Frljić s Karamazovima vjerojatno napravio najvažniju europsku predstavu. Razvalio je veliko rusko imperijalno, epsko i mistično, u dijelove i reference u kojima malo koji zapadni um može razmišljati. Na istom tragu šake u trbuh današnjici bio je i Borut Šeparović s Mladeži bez boga, predstavi o onome što nam visi nad glavama u najradikalnijem obliku, upravo u generaciji Z i milenijalcima, koje (ne)razumijemo u digitalnom i radikalno desnom koje nas iznenađuje u pucnjavi u školi ili terorističkom napadu. Šaku kroz ekran svima je Montažstroj opet poslao i kroz novo pandemijsko „digitalno“ kazalište s Radničkom cestom.

Generacija X ona je koja danas uglavnom daje ili dobiva otkaze. Koja vodi korporaciju kako bi kasnije sa šanka likovala nad propalim Evanom Dandom, vjerujući i dalje da će sam održati svoju mladost. Generacija X današnjicu još može razumjeti u svom filigranskom kaosu nebrojenih konteksta i različitih iskustava. To nedefinirano X, uz sva razočaranja, bolesti i komplekse još ima snage za pobjedu. Ne mora pričati o sebi. Bitno je što može još dati, izdržati ili pokrenuti. Barem za svoj sanjani prostor slobode. Bez straha od kraja. Imajući razumijevanja za svijet Z ili bježeći od njega u nagonu samoodržanja ili spasa. X i dalje vodi proces, s nostalgijom ili bez nje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.