Prošli tjedan internet je brujio o pingvinima i vidrama iz jednog akvarija u Japanu. Zbog inflacije i porasta cijena šaruna kojima su hranjeni, životinjama su kao novi, zamjenski, pristupačniji i jeftiniji obrok ponuđene skuše.

No, pingvini su okretali kljunove, vidre glave. Nikako nisu pristajali na novu hranu. Novinski naslovi kitili su životinje nazivima – razmaženi, izbirljivi, obijesni, snobovski. Snimke iz akvarija je prenijela japanska TV postaja ANN.

Ne znam je li u međuvremenu od objave vijesti došlo do adaptacije životinja na novu prehranu ili nekog drugog scenarija, no ne znam također mogu li sa sigurnošću tvrditi da je prisilna adaptacija na gore zbog eksternih okolnosti razmaženost i snobizam kod životinja koje svojim ponašanjem tako jasno pokazuju ono što se kod ljudi izučava vrlo duboko upravo zbog dalekosežnih posljedica za pojedince i društvo.

Jedno od vrlo važnih područja ekonomskih istraživanja jest, dakle, utjecaj promjene cijena i prihoda na ljudsku prehranu. Naime, kalorijski unos i kvaliteta prehrane imaju izniman utjecaj na zdravlje, smrtnost i ekonomsku produktivnost. Od krize 2008. i njenih posljedica rasla je nejednakost. Kad čitate da toliko i toliko ljudi na Zemlji živi s dolarom ili dva dnevno, koliko je to i kojih malih riba, koliko je to i kakvih mogućnosti, koliko prilika, koliko bolesti, koliko frustracija, koliko migracija, koliko minuta života manje?

Posljedica aktualne globalne krize na našu prehranu osjeća se od Europe do Afrike, od Japana do Amerike. Ljudima se savjetuje da štede, sistem povezanih posuda globalizacije neke opet dovodi do ruba siromaštva, druge do ekstra profita, kako je kome pao sudbinski grah. Te male ili velike ribe, pokazuje nam vrijeme u kojem živimo, sve ipak na koncu plivaju u velikom moru koje se zagrijava, kao i planet. Stupanj, stupanj i pol, dva. Je li uopće jasno koliko je to nekih novih riba ili nestanka starih, koliko je to promjena u navikama života, prehrane, koliko je to i kakve adaptacije ili izumiranja?

Dok ovo pišem, bjesni požar u okolici Šibenika, jednog od najljepših gradova Hrvatske, na mikrolokaciji koja po svojim predispozicijama ima sve karakteristike važne za dobar život. Mediteransku klimu, podneblje za zdravu hranu, zaleđe nacionalnog parka punog vode, arhipelag neviđene ljepote, prirodnu zaštitu. No, sve se jako brzo mijenja. Tko bi gori sad je doli. Različite međunarodne organizacije i stručnjaci, međuvladin panel o klimi godinama upozoravaju na to što nam dolazi. No, adaptacija danas za budućnost išla je kod nas dosta slabo. Pandemija je bila globalni šok koji je, kažu, pokazao Europi da mora što brže krenuti prema strategiji klimatske neutralnosti 2050., putem oporavka i otpornosti. Pa je došla ruska agresija na Ukrajinu, paralelni kolosijeci energetske krize, krize cijena hrane, opskrbe, nestašica. Vremena su teška, a bit će još teža.

Obilazeći požarište hrvatski premijer je izjavio da ne možemo utjecati na dinamiku klimatskih promjena. Možda bi Greta Thunberg, koju je jednom lijepo ugostio jedan u nizu naših bivših ministara, noćas na ovo samo zavapila riječima: How dare you? No, u omjeru velikih meduza kojih je svake godine sve više u plitkom moru na obodu Sredozemlja, naspram godinama podivljale zimmer frei ekonomije septičkih jama puštanih u more, mora da je, osim Božje, stajala i stoji i neka ljudska ruka.

Kako bi društvo napredovalo i borilo se s izazovima budućnosti bitno je obrazovanje. No, tko će i kako nakon ubijenih generacija oživjeti ključ za opstanak države, pitanje naše sigurnosti i opstojnosti u ovom trenutku i važnije od višenamjenskih borbenih zrakoplova, ne zna se. Objavit će se nacrt novopredloženog predmeta koji bi se trebao zvati „kritičko mišljenje“. Dobro je to da se malim pandemijskim ribicama, nakon online akvarija u kojem su na level-pro stadiju čekali da im se profesor nauči Zoomu, nudi svašta novo. Što je to kritičko mišljenje, pitat ćete se. Kritičko je mišljenje, po nekoj svojoj temeljnoj definiciji, vrsta mišljenja kojim se propituje, interpretira, procjenjuje i prosuđuje o onome što se pročita, čuje, napiše ili kaže. Na grčkom, riječ kritikos značila bi nešto kao mogućnost da se prosuđuje. Pa čekajte, reći ćete, nije li to i takvo kritičko mišljenje baza svega, temeljni alat koji nam je potreban za učenje i razumijevanje? I matematike i fizike i biologije i umjetnosti i jezika i svega onoga što se naziva „predmetima“ i „gradivom“.

Svjetska banka ispituje kako zemlje svijeta stoje s kritičkim mišljenjem u obrazovanju. To je jedan od važnih faktora, reklo bi se – konkurentnosti neke zemlje. Svjetski prosjek je oko 3,5. Pogledajte na karti kako stoji Hrvatska.

Nakon pandemije, jasno nam je svima još jednom, nije baš sve u redu s obrazovanjem. O budućnosti često pričaju oni koji ne razumiju ni sadašnjost.

Američki predsjednik Joe Biden pozvao je ovoga tjedna sve škole da iskoriste sredstva Američkog plana spašavanja kako bi učenicima omogućili nadoknadu zaostataka.

– Zbog pandemije, djeca su zaostala u matematici i čitanju. Znamo kako pomoći premostiti ovaj jaz. Pozivam škole da iskoriste sredstva Američkog plana spašavanja za proširenje podučavanja, nastave preko ljeta i izvanškolskih programa te da osiguraju 250.000 dodatnih učitelja i mentora za našu djecu, napisao je Biden na Twitteru.

Još u travnju, McKinsey je objavio veliku studiju o tome koliku je globalnu krizu u obrazovanju izazvala pandemija. U prosjeku, sva djeca svijeta su u osam mjeseci zaostatka od razine na kojoj bi bila da su imala redovno obrazovanje. No, razlike su, naravno, još veće kada se uzmu u obzir globalne nejednakosti vezane uz obrazovne sustave u državama s niskim, srednjim ili visokim dohotkom te se to veže na već ranije postojeće nejednakosti. Svjetska banka procjenjuje da su učenici u zemljama s visokim dohotkom imali u prosjeku 50 bodova prema ljestvici usklađenih ishoda učenja (Harmonized Learning Outcomes ‒ HLO) u godini prije pandemije, u usporedbi s učenicima u zemljama s niskim dohotkom, koji su imali tek 20 bodova, zbog čega za njima u znanju i vještinama zaostaju čak nekoliko godina.

Ne znam ima li Hrvatska što slično programirano u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, no jasno je da naš požar tinja. Ljudskih žrtava je sve više.

Mentalno zdravlje još je jedna tema o kojoj se malo priča, a važna je s obzirom na sve slojeve onoga što smo prošli, prolazimo ili ćemo prolaziti kao društva, prema budućnosti, za djecu koju će netko učiti kritički misliti. Tko? I kako uopće misliti gladan ili na nekoj jeftinijoj ribi? Mogu li djeca okretati glavu kao pingvini? Možemo li mi? Što ćemo jesti, kako ćemo živjeti, kako ćemo organizirati svoje zajednice u svijetu višestrukih prijetnji? Kako ćemo zaista postati otporni i hoćemo li se ikada moći oporaviti?

Ljudi, zbog kritičkog mišljenja i s njim, kažu, povezanog razuma, trebali bi biti u stanju tražiti rješenja za probleme za svoju i dobrobit svog okoliša.

Ponekad duboko u to sumnjam, možda mi je mišljenje postalo kao i temperature, ekstremno kritično. No, gledajući u zvjezdano nebo nad nama kroz snimke Webbovog teleskopa, jasno je da moramo biti svjesni da smo zaista male, vrlo male ribe. Osposobimo za život onda barem svoj akvarij.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.