Prije devet godina sjedila sam na kauču u Centru za prekomorske socijalne i filozofske teorije u Pekingu. Gladala sam u kartu svijeta izvješenu na zidu. Nešto mi je bilo čudno.

“A, gledate kartu, neobična vam je, zar ne?”

Sa širokim osmijehom i šalicom mlake vode koju Kinezi svakodnevno piju, prišao mi je Hairong Lai, direktor Centra. Navikli smo na svoju, europsku perspektivu, gdje u središtu svih karata otprilike stoji Atlantski ocean, desno od njega Europa, pa dalje Azija, ispod Europe Afrika, a lijevo Amerike. Na ovoj je karti, pak, centar svijeta bio Pacifik. S lijeve strane Kina, Japan, Koreje, istočnoazijski dio Rusije, s desne strane Amerike i dolje Australija. “Da. Iz ove perspektive Kinezi gledaju na svijet”.

S Laijem sam se našla uoči partijskog kongresa na kojem je Xi Jinping – “izabran” za kineskog predsjednika. U ovih devet godina od izbora kineskog predsjednika, puno se stvari u svijetu promijenilo, no Xijeva vlast je učvršćena promjenom ovlasti prema kojima može biti na čelu države do smrti.

Covid koji je od svijeta napravio neviđen kaos, proširio se iz Kine, a danas drugo najjače svjetsko gospodarstvo, tvornica globaliziranog svijeta na Kongresu i opet podcrtava da je društvo kojeg ne bi bilo bez potpune kontrole, društvo koje gradi svoj kineski nacionalizam, jača vojsku, no suočava se i s demografskim i ekonomskim izazovima jer “Jedan pojas jedan put” sada je isprekidan i pod rizikom.

Jednom je na Boao Forumu, sinocentričnoj inačici Davosa izjavio upravo Xi: “Kina ne razmišlja u godinama, Kina razmišlja u stoljećima”. U zemlji iz koje je izronio TikTok i poharao svijet i dalje nema pristupa Googleu ili Facebooku. Svijet se kroji i gleda prema sebi. Kada je primio kormilo partije i države, Xi je najavio da će pokrenuti veliki marš naprijed, ostvariti kineski san, te suzbiti virus. Tada je virus bila korupcija koja je nagrizala partiju i društvo. Stalna pitanja sa zapada „što bi bilo kada bi se u Kini dogodio narod“, ostala su bez odgovora, jer se nije dogodio i teško je očekivati da hoće u skorije vrijeme.

Danas, u svijetu u kojem se teža odavno pomaknula na Pacifik, klatno ideološkog rascjepa koje je na temelju onoga što se valjalo na zapadu od Trumpa i brexita, gurnuo Vladimir Putin, i Kinu je izbacilo iz ravnoteže. No, sve je pitanje perspektive. Strateškim rivalom ili neprijateljem, proglasili su Kinu i Europa i Ujedinjeno Kraljevstvo, a ruski napad na Ukrajinu nakon covida, kaos u svjetskoj trgovini, transportu, sirovinama, energentima dobacio je do orbite u kojoj se lako ruše i društveni ugovori bogatog, demokratskog i slobodnog svijeta s ove strane Dnjepra, kako smo si voljeli tepati.

“Jeste li dobro, gospodine Borrell?”, pitao je visokog povjerenika za vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije uoči sastanka europskih ino-ministara u Luksemburgu ovog ponedjeljka Jack Parrock, dopisnik Deutsche Wellea iz Bruxellesa.

Španjolski diplomat, socijalist pomalo se iznenadio i blago osorno odgovorio novinaru da nikada nije bio bolje. Bit će da nije, jer se u posljednje vrijeme ponaša kao da nema sutra. U svijetu u kojem je Vladimir Putin, pripajajući ukrajinske regije Rusiji, već zakucao narativ o kolonijalizmu Zapada i sebe i svoje poteze pravdao maltene novokrižarskom borbom protiv sotone i pervertiranih vrijednosti, Josep Borrell odigrao je gem i set po savršenom kremaljskom scenariju. Meč je i dalje vrlo napet. Ali, sve je stvar perspektive.

“Europa je vrt. Sagradili smo vrt. Sve radi. To je najbolja kombinacija političke slobode, ekonomskog prosperiteta i društvene kohezije koju je čovječanstvo uspjelo izgraditi (…) Veliki dio ostatka svijeta je džungla, a džungla bi mogla napasti vrt”, rekao je Borrell 10. listopada u Bruggeu na inauguraciji Europske diplomatske akademije otvorene s ciljem da se stvori “pravi europski diplomatski kor”. U publici su bili polaznici različitih EU institucija, država, bilo je onih sa Zapadnog Balkana i iz Ukrajine, a ovih dana u Bruggeu su i gosti iz Afrike.

Stojeći uz bok svojoj prethodnici Federici Mogherini, koja sada vodi Europski koledž u Bruggeu, najugledniju školu za europske politike i pravo kroz koju su prošli brojni ugledni europski političari i birokrati, tog 10. listopada Borrell je nastavio: “Lijepi mali vrt okružen visokim zidovima koji sprečavaju prodor džungle neće biti rješenje, jer džungla brzo raste, a zid nikad neće biti dovoljno visok da zaštiti vrt. Vrtlari stoga moraju ići u džunglu. (…) Inače će nas ostatak svijeta napadati na razne načine i raznim sredstvima”.

Vjerojatno šef europske diplomacije nije na platnoj listi Moskve, kao što se pokazalo da je bio šef njemačke tajne službe ostao na dužnosti još iz vremena plinske kancelarke Angele Merkel, međutim Kremlj je odmah nakon Borrellovih izjava pohitao na sva zvona ponoviti kako je upravo taj europski vrt izgrađen pljačkom džungle. Borrell se i jučer sam zakopavao dalje, a umjesto da iz raja i džungle dođe do barem nekog citata iz Alighijerijevog Pakla, šef europske diplomacije objavio je blog u kojem je i objavio da se njega nije razumjelo i upitao nas sve – želimo li međunarodni poredak baziran na pravu ili na pravilima džungle.

Izgleda da nema pomoći. Bruxelles u kojem sjedi rezultat je pljačke džungle. To je činjenica, nikako ne igranje Putinovih narativa. I taj će fon vječno biti tu kada bivše kolonijalne europske sile budu razgovarale sa sadašnjim partnerima s juga. Zažalio je belgijski kralj, no nije se ispričao, vraćaju se pokradeni artefakti raspoređeni stoljećima po europskim muzejima. Je li međunarodni poredak baziran na pravu i onaj europski, rajski? Onaj Orbanov, onaj iz francuskih predgrađa i džungle u Calaisu. Za senegalskog redatelja Ousmanea Sembenea, Europa je uvijek bila periferija.

U recidivima kognitivnog aparata moje generacije na ovim našim skučenim prostorima onkraj stare Europe, ostalo je historijsko sjećanje na vrijeme dekolonijalizacije. U tom sjećanju nema velike uloge Rusije koju si danas, u prekrajanju povijesti i luđačkom pohodu retrogradnog posrnulog carstva, želi pripisati Vladimir Vladimirovič. Iz lokaliteta koji se stereotipno znao nazivati “buretom baruta”, dolazile su u povijesti ideje koje, s promiješanim povijesnim kartama, slobodom i željom za njom, mogu biti samo “asset” ovih prostora za budućnost, za neku drugu vrstu komunikacije, za humaniju vanjsku politiku prema svijetu. Koji nije džungla prema vrtu, nego razumije kako veliki dio onoga oko njega uzgaja drugačije biljke u svojim vrtovima pod drugačijom temperaturom, i s drugačijim plodovima. Naš narativ nekako prirodno i razvojno ne bi trebao biti Borrellov. Jer iako smo svi Europa, nismo ista Europa. Taj kognitivni aparat nestajao je i nestaje. Povijest i okolnosti se mijenjaju. Danas imamo rat. Raj i džunglu. Sve je stvar perspektive.

Nepuna tri tjedna prije ruskog napada na Ukrajinu, predsjedanje Afričkom unijom preuzeo je senegalski predsjednik Macky Sall. Nedugo zatim stigao je s ostalim afričkim liderima u Bruxelles na summit Afričke i Europske unije.

Europa svoje alternative začepljenom istočnom energetskom koridoru i sporoj tranziciji traži na jugu. Afrika traži poštovanje, Europa nudi ugovore. Dobiti radne vize za Europu i dalje je nemoguća misija, a brodovi puni migranata i dalje se utapaju u Sredozemlju. Afrika danas ima svoju perspektivu. Svoje interese. Svoje stavove u međunarodnim organizacijama. Potentni, mladi kontinent ogromnih razlika, koji s jedne strane puca od razvoja i kreativne energije, a s druge se guši u konfliktima te posljedicama klimatskih promjena, korupcije i zaduživanja.

Kada sam prije devet godina bila na Svekineskom kongresu koji je potvrdio Xija Jinpinga za predsjednika, jedna od priča koje sam radila bila je i ona o Afrikancima u Kini. Prvo mjesto na koje je Xi otputovao kada je preuzeo vlast bila je Afrika. Kina je već u to vrijeme bila novi najvažniji ekonomski partner na kontinentu koji je godinama bio postkolonijalno hladnoratovsko bojno polje. Sirovine su ono što Afrika ima, a najbrže rastuće gospodarstvo treba. Dok su sa Zapada, ali i iz same Afrike, pljuštale kritike da su Kina i ostale zemlje članice BRICS-a, Indija, Rusija i Brazil, postale novi kolonizatori, drugi se nisu bunili.

Prvi afrički restoran u Pekingu otvorio je Thuraya iz Sijera Leonea. Za nijansiranu i raznoliku kulinarsku tradiciju sa svih dijelova kontinenta obučio je kineske kuhare. Rekao mi je tada da se, osim jezične barijere, u Kini dobro živi. Sijera Leone zemlja je koja je prošla jedan od najkrvavijih sukoba na afričkom kontinentu. “Ne možemo danas razgovarati ako ne mjerimo kineski utjecaj na razvoj Afrike. To je napokon nešto vidljivo, a ne ono što nam je ostavio Zapad. Evo, prošle godine otvorili smo najveću bolnicu u zemlji. Znate kako se zove? Bolnica prijateljstva Kine i Sijera Leonea”, tako je zborio Thuraya u Pekingu 2013. godine.

Bila je tada izmišljena nova kovanica – Sinoafrika. No, afrički glasovi nove emancipacije govorili su da se napokon na kontinentu koji će u sljedećih pedeset godina imati najmlađu populaciju na svijetu mora stvoriti afrocentrična ekonomija jer Kina je sposobna za iste oblike eksploatacije kao i Zapad, pa čak i gore, jer se ne brine o pitanjima demokracije i ljudskih prava. Ali sve je stvar perspektive.

Jučer je europsku novinarsku nagradu nazvanu po istraživačkoj novinarki Daphne Caurani Galiziji, čije su ubojstvo prošlog tjedna priznala dvojica počinitelja nakon silnih godina sudskih procesa, dobila dvojica francuskih slobodnih novinara koji su radili priču o novom utjecaju Rusije i zloglasnih Wagnerovih plaćenika u Centralnoafričkoj Republici. U tjednu uoči početka rata u Ukrajini, Francuzi su se, pod pritiskom prosvjeda, povukli iz Malija, gdje su šapu stavili Rusi. Nedavni puč u Burkini Faso scenarij je iz novog ruskog imperijalnog udžbenika. Još je libijski slučaj pokazao na koji način Moskva gura svoje geostrateške ciljeve u Africi, ali se isto vidjelo i u Siriji. Plaćenici stižu u krizna područja, strateška grla koja bi mogla ugroziti NATO, poput istočnog Sredozemlja. Asimetrična taktika koristi zatim svaki mogući polarizirajući učinak. Od manipulacije izbjegličke priče s Europom 2015. na dalje. Ta je strategija u stvari eskalirala od 2014. i međunarodne jače izolacije nakon aneksije Krima.

Kroz kremaljsku prizmu otada se gura vizija tzv. post-liberalnog svjetskog poretka kojim ruski vožd, kako je istaknuo i u govoru nakon pripajanja ukrajinskih regija, želi upravo baciti rukavicu, a možda i nuklearnu bombu, u lice tom i takvom svijetu koji se bazira na pravilima, o kojima nemušto na volej Putinovim postavkama govori Borrell. Dezinformacijama stalno muti sliku i kreira narativ kako postoje alternativni modeli puno učinkovitiji od demokratskih formi vladanja. To je ta njegova Rusija, to je i Xijeva Kina. Primjena takvog narativa, piše to i u analizama Centra za Afriku, za taj je kontinent duboko destabilizirajuća, jer u i dalje fragilnim državama razara socijalno tkivo. Pogledajmo ponovno slučajeve Malija i Burkine Faso.

Uz to, Rusija radi na pridobijanju afričkih glasova u Općoj skupštini UN-a što se vidjelo kod glasanja oko rezolucija o Ukrajini. Osjetljiva na zapadni kolonijalizam determinirajući u kolektivnoj memoriji, Afrika je također, i zbog sigurnosti hrane, s utjecajem Rusije u odnosu na Europu, u vrlo osjetljivom položaju. Ne treba se putovati duboko u džunglu da od zlatnih listića na zdanjima u centru Bruxellesa zastane dah, nekome od ljepote, a nekome od užasa pri pomisli na sve što su Belgijanci radili u Kongu. Sve je stvar perspektive.

Sredina se već odavno više ne drži, ali u borbi za opstanak ili raj, nikako kao distinkciju ne bi trebali imati džunglu. Džungla je bogato mjesto, puno kisika, sa svojim jasnim pravilima i ulogom u ekosustavu. Džungla je stvarna, u njoj je puno biljnih i životinjskih vrsta, u raj se samo vjeruje. Sve je stvar perspektive.

Sjedila sam na galeriji Velikog doma naroda na Trgu nebeskog mira u Pekingu, svirala je tiha glazba, dok je spikerica ugodnog glasa pozivala delegate kongresa da ubace svoje listiće u kutije. Fingiranje demokracije trajalo je satima, a glazba me nakon dugog dana navela da zatvorim oči. Kada sam se prenula, pogledala sam oko sebe, uzela komad papira i flomasterom na njega napisala: PIPL MAST TRAST AS. Držeći natpis u rukama, slikala sam se s pozadinom kineskog partijskog kongresa iza sebe. Razmišljala sam kako nikada ne bih mogla živjeti u sustavu u kojem ne možeš reći što misliš. Razgovarajući kroz godine s mojim prijateljima, sada svima redom ruskim disidentima, shvatila sam da nikada ne bih mogla živjeti u sustavu u kojem bih bila zatvorena zbog onog što mislim. Putujući Afrikom uvijek sam gledala u kontinent pun života, ljepote, snage, ljubavi i tuge. U kontinent našeg postanka i naše budućnosti. Držeći u rukama, tada mi se činilo natips s dobrom forom, tom mitskom zezancijom – PIPL MAST TRAST AS, shvatila sam dok su delegati ubacivali papiriće sa samo jednim imenom na njima, da nikakvo povjerenje nikada neće doći iz straha. I tu onda može postojati ta vjera u naš zajednički raj. Sve je stvar perspektive.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.