Šok za šokom u svijetu i Europi nacija.

Pandemija, Trump odlazi, Biden dolazi, Xi zauvijek ostaje, Merkel odlazi, Olaf dolazi, Rusija napada, Ukrajina krvari, Macron ostaje, Le Pen nikad jača, NATO se brzo širi, pozivi za članstvo u Europskoj uniji frcaju. Traži se promjena temeljnog ugovora Unije, iz Pariza se predlaže Europska politička zajednica, iz Bruxellesa Europska geopolitička zajednica.

„Čekaonica s privilegijama“, „konvergencija i duboka operativna suradnja“, tako se kiti i opet izmišljeni novi model suradnje onih u Europskoj uniji, s onima u njenom jugoistočnom i istočnom susjedstvu, model za još jedno novo doba, model koji i nije toliko novi, ali s obzirom na novonastale okolnosti šoka prikazuje se kao da jest. Kako će i gdje zajedno ili odvojeno sad dugotrajni zapadnobalkanski čekaoničari s ubrzano pozvanim ratno ugroženim dosadašnjim istočnim partnerima? Rječnik i modus operandi europskog proširenja nakon „big banga“ 2004. , pa ulaska Bugarske i Rumunjske i posljednje Hrvatske, bivao je sve dosadniji, samodostatniji i dovodio je u pitanje jednu od realno ključnih europskih politika.

Modificirane metodologije nisu tjerale na fundamentalnu vrijednosnu promjenu. Vladavina prava, borba protiv korupcije u srcu traženih reformi. Model toliko drugačiji od onog s druge strane rova. S druge strane ograde. Onog koji geopolitički grabi neopterećen demokracijom i pravilima igre koja se traže i putem stalno modificiraju jer igrači stalno ispadaju iz tračnica, slučajno ili namjerno, a sam kreator pravila igre u svom se komandnom centru sve više guši od dima koji u njega prodire kroz ključanicu. Dima koji se šulja iz samih njegovih centara i periferija, dima, koji šiklja s druge strane rovova i ulazi kroz ekrane i mozgove, agresivno kreirajući javno mnijenje. Nacionalne politike država članica sebično su čuvale svoje izborne cikluse i argumentirale svoje rezervirane politike prema proširenju protivljenjem njihovih domaćih javnosti.

I što ćemo sad?

Akceleracija i multiplikacija šokova muti horizont i često dovodi do dugotrajnih kroničnih bolesti. Tada bi kormilo morali preuzeti hrabri. Oni koji mogu trezveno ubrizgati adrenalin u srce, oni koji mogu stisnuti šamar za osvještavanje, ali prije svega oni koji mogu iskreno primiti za ruku, pogledati u oči i povesti. Oni koji vraćaju vjeru onima koji ne participiraju u demokratskim procesima, oni koji iz šoka vraćaju u život, a ne tjeraju u smrt ili vječnu apatiju.

Oni koji će znati inspirirati. Kako ćemo takve naći?

Vjerujemo li ideji Emmanuela Macrona ili Charlesa Michela? Kako ćemo do toga doći? Hoće li nas to zbližiti, omogućiti da se čujemo ili ćemo i dalje gledati sebično, skeptično, voziti u više brzina. Nejednaki juga, sjevera, zapada i istoka iste zajednice. Političke, geopolitičke, ekonomske, vrijednosne. Kako vam drago.

U doba tako velike prijetnje i potrebe za novim idejama, možda je vrijeme da popričamo iskreno, novim rječnikom, kao ljudi pred svadbu ili pred razvod, kao kućni savjet kada treba ugraditi lift ili obiteljska zajednica kada se odlučuje za kupnju novog stana. Let’s punch within limits, kako reče prije koji dan jedan političar. Budimo iskreni, raščistimo prije nego što počnemo graditi. Svi zajedno u toj još nestvorenoj geopolitičkoj uniji, bez temeljnog ugovora. Budućnosti koja je sada, ali koje nema. Popišimo inventar prije likvidacije starog.

Kada je prema Harkivu krenuo prvi ruski tenk, vratila su se sjećanja u našoj regiji. Svjetski mediji promptno su zaključili da je ovo prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog. Obrve su se dizale od Ljubljane i Zagreba, Sarajeva i Prištine. Narativ je korigiran sintagmom – prvi rat u Europi u 21. stoljeću. To 21. stoljeće traje evo dvadeset i drugu godinu, a u njemu je već bila i 2008., godina Olimpijskih igara u Pekingu, kada je Rusija napala Gruziju, kada je Putin dobio zeleno svjetlo za ono što je slijedilo, s Abhazijom i Južnom Osetijom, a šest godina kasnije s Krimom, a zatim i s dijelovima Luhanske i Donječke oblasti u Ukrajini. Dosadašnja nekažnjivost, aktualna situacija nemogućnosti procesuiranja najtežih kršenja međunarodnog prava i ratnih zločina, važna su tema za novu stranicu, novih pravila novog poretka i zajednica. A kapitala za tranzicijsku pravdu u zapadnobalkanskoj čekaonici na izvoz.

U doba prvih Putinovih disruptivnih osvajanja i aneksija, još nije bilo zajedničke politike klimatske neutralnosti, pa otimanje teritorija, kršenja ljudskih prava, masovna preseljenja nisu valjda bila dovoljna i važna za odustajanje od ruske nafte i plina. I to je bila politika i geopolitika. I to je bila vladavina prava i tu su bile vrijednosti. Ubijani novinari, zatvarani aktivisti, protjerivani ljudi. Sada smo se napokon skroz šokirali. Gerhard Schroeder punih džepova, postao je europski Pedro, dok su drugi jahači plinovoda i cjevovoda, (za)ostali u prašini koja se uzdigla za simboličnom žrtvom bivšeg kancelara.

Nasljednica Pedra Schroedera koja je s političke scene otišla netom prije početka rata u Ukrajini bila je, kažu, omiljena na Balkanu, zalagala se Mutti Merkel za isti plinovod za koji je novac u džep stavljao Gerhard.

U Njemačkoj je došlo do smjene vlasti, a nova semaforska vlast imenovala je i posebnog izaslanika za Zapadni Balkan koji kao i ministrica Baerbock stiže iz stranke Zelenih.

Osim šetnje po regiji, gromoglasnu hrabrost nove političke energije Berlina za regiju još nismo čuli. Predanost proširenju je tu, poznata je rečenica.

Nije samo Njemačka imenovala posebnog izaslanika za Balkan. Uz onog europskog, stigli su i onaj iz Velike Britanije i iz SAD-a.

Puno je velikih slonova kapitalaca ostalo za riješiti u staklani Balkan. Dok su posrednici i specijalni izaslanici pokušavali zavrtjeti neke priče niskog intenziteta kroz uglavnom sigurnosni kišobran, mali europski Putin, čovjek imena Pobjednik koji grabi svoj utjecaj na Balkanu i kroz biznis i kroz kanal europskog povjerenika za proširenje iz Mađarske, ostvario je usred ruske agresije izbornu pobjedu koja se „čula do Mjeseca“.

„Ove pobjede sjećat ćemo se do kraja naših života jer toliko je ljudi bilo protiv nas, uključujući našu domaću ljevicu, međunarodnu ljevicu, birokrate u Bruxellesu, sve fondove i organizacije vladajućeg imperija, strane medije, čak i ukrajinskog predsjednika“, grmio je Viktor Orban s pozornice u noći travanjske pobjede koja je među ostalim ležala na novcu iz europskih fondova i nemogućnosti brzog i učinkovitog unutarnjeg mehanizma vezanog za poštivanje vladavine prava.

A onda su puni mjesec dana kasnije s prisegom nove vlasti i promijenjenih okolnosti sa sankcioniranjem ruskih energenata, stigle sladunjave čestitke s Twittera Ursule von Der Leyen i Charlesa Michela. U obje čestitke, mađarski je premijer bio tituliran kao “dragi Viktor”. Dragi Viktor, borac protiv briselskih birokrata i ukrajinskog predsjednika. Dragog Volodimira.

Kurtoazija je vraški prevarant, suvišna ako nema sadržaja koji slijedi, bolna ako je usporediva. Kažu da su Balkanci surovi, brutalni, stereotipizacija je potpuno ugušila politički rezon, umjesto da ga izvrne i prebaci na tolike globalno kreativne i relevantne ljude s Balkana. Stvarne generatore promjene, koji se mogu u koštac uloviti kako sa sadašnjošću, tako i s generacijama Z koje stižu u balkanskom topotu hranjene na YouTubeu i TikToku današnjeg algoritamskog ludila. Oni koji će uskoro u izborni ciklus.

Stereotipi su zeznuta stvar. Kao i dojam, koji se može stvoriti potpuno lažno bez ikakvih osnova i bez utemeljenja na činjenicama. Rasprava o budućnosti mora se voditi bez figa u džepu. Jer ako znamo da na Zapadnom Balkanu postoji korupcija, ako je pravosuđe rak rana, ako se krše medijske slobode, ako se ne ide prema standardima zelene i digitalne tranzicije i zajedničke vanjske i sigurnosne politike, i to kažemo, onda se i ono što je odrađeno i dogovoreno da se honorira sljedećim levelom u igrici europskog preživljavanja, mora ispoštovati i ispuniti.

Ulogu prolongiranja procesa proširenja na sebe je preuzeo Macron, nudeći paralelno „inovacije“. Prvo unutarnja reforma Unije, onda proširenje. Fair enough, rekao bi Boris Johnson, ali čin otvaranja pregovora s dvije zemlje koje su odradile domaću zadaću od kojih i neke dijelove s velikim rizicima, nije valjda toliki stres. Na nekom neinspirativnom ručku s jednim francuskim diplomatom uoči hrvatskog predsjedanja Unijom tako sam slušala da je javno mnijenje u Francuskoj jako osjetljivo na ulazak „muslimanskih“ zemalja u Uniju, te zbog činjenice da neki komad oružja korišten u mahnitom terorističkom napadu u Parizu 2015. ima porijeklo s balkanske rute. U tom razgovoru, u doba stravičnih dekapitacija po francuskim ulicama, ta muslimanska zemlja bila bi sekularna Albanija.

Neki dan je šefica odbora za obranu Bundestaga, liberalka, Marie-Agnes Strack-Zimmermann, u mikrofon kolegi Srećku Matiću s Deutsche Wellea rekla da je apsurdno to da neke zemlje povezuju članstvo Finske i Švedske u NATO-u, kako bi se izborile za svoje stvari. Puno je ilustracija sebičnog ponašanja mnogih šokiranih nacija na putu do danas. Do šokiranih nacija koje mogu brzo do opcije za svoju sigurnost, bez obzira na nečije tuđe sigurnosne strahove na koje se u istom klubu ne sluša ozbiljno.

Na jednom zatvorenom forumu čuo se nedavno nakon cijele rasprave o aktualnoj situaciji, prijedlog da bi se proširenje Europske Unije na Zapadni Balkan, obzirom na okolnosti, možda trebalo natoizirati. Povelik je u svakom slučaju popis za raspravu na prvom okupljanju oko ideje Europske geopolitičke zajednice, koje je Charles Michel najavio nedugo nakon summita Europskog vijeća koncem lipnja, na koji će pak doći i lideri Zapadnog Balkana. Ne znam hoće li se međusobno poklanjati ovi iz čekaonice i ovi stari članovi koji raspravljaju o promjenama ugovora i odlučivanju kvalificiranom većinom. Dugo se nisu vidjeli.

Jasno je da dolazi vrijeme adrenalinskih injekcija. Od šokantnih razbijanja mitova do šokantnih istjerivanja zeca iz šume, ne bi li se pozicije dotjeralo na čistac.

Proširenje Europske Unije jest i geopolitička i sigurnosna i ekonomska i stabilizacijska i energetska i svaka druga politika. Proširenje jest pitanje širenja i očuvanja vrijednosti.

Hoće li rat u Ukrajini akcelerirati procese na Zapadnom Balkanu nije pitanje, niti dilema. To se događa ili se nužno mora dogoditi brzo. Povrh svega, paralelno sa svime, zelena tranzicija i klimatska neutralnost, idu ruku pod ruku s demokratizacijom, pravednošću, vladavinom prava, fundamentalnom ekonomskom i energetskom transformacijom. Zelena tranzicija otklanja predrasude, potiče lokalnu akciju, sigurnost hrane, energetsku samoodrživost, daje kreditnu karticu za dugovječnost i duboku starost bez obzira na crni trend izumiranja i malih, ali i većih europskih šokiranih nacija.

Uz klimatske promjene, energiju, hranu, digitalni prostor, pitanja pozitivne afirmacije identiteta i kulture važno je za humanije suodnose svih nas. Što su sličnosti, a što razlike zbog kojih se ne kolje i ne siluje? Zbog kojih nisi jači jer si velik i zbog kojih te se čuje kao jednakog jer si mali. Je li napokon moguće determinirati naš zajednički europski identitet, pa i zajednički politički prostor, a da svakom paralelno bude toplo na svom ognjištu. Teško, ako ne pustimo i puno novih na naša prazna ognjišta. Po cijelom kontinentu.

U jeku Velike Depresije prije nešto manje od stotinu godina, Horace McCoy napisao je roman „I konje ubijaju, zar ne“. Globalno poznat postao je ekranizacijom 60-ih. Film Sydneyja Pollacka po mnogima je jedna od najbolje prispodobljenih literarnih metafora o nemilosrdnosti borbe za temeljnu egzistenciju u brutalnom kompetitivnom sustavu koja ljude okreće jedne protiv drugih. Oni plešu i plešu i plešu i plešu i padaju i padaju i padaju i padaju. I je li uopće bitno koliko je tih krugova, tko ostane na tom kraju beskrajnog plesnog natjecanja, beskrajnog reality showa današnjice. Svi gube.

Moramo se preizmisliti. Šok kao putokaz prema idejama i rješenju, a ne infarktu ili nastavku šokantno licemjernog statusa quo sa svih strana koji vodi u smrt. Ionako je preteško gledati sve te teške ranjenike u čekaonici.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.