Vrijeme laži

Ivana Dragičević 07. srp 202209:34 > 10:11 0 komentara
N1

Britanski Trump zabarikadirao se u svoju Bijelu kuću, londonski Downing Street broj 10. i grčevito se drži za stolicu. Očajnički čin nekadašnjeg novinara koji je tijekom svog dopisničkog mandata u Bruxellesu bio poznat kao jedan od najboljih konfabulatora, pokrenuo je lavinu ljutih komentara, kataklizmičnih naslovnica, kalkulacija o opcijama koje Boris Johnson ima pred sobom nakon nikad viđenog dana u britanskoj, ali i svjetskoj modernoj politici.

Iako je put prema premijerskoj fotelji gradio na arhitekturi izvrtanja istine, pomno aranžiranom i režiranom konceptu populizma koji se proučava na fakultetima, nakon niza skandala za koje se dan za danom otkrivalo da su zataškivani i da se o njima lagalo, kapetana Borisa počeli su napuštati ministri u neviđenom razmjeru i neviđenom brzinom, da bi na koncu cijela grupa njih stigla u Downing Street zahtijevajući premijerov hitni odlazak. No, Boris ne odustaje. Traži zamjene za preko 40 suradnika koji su mu okrenuli leđa. Narod me birao, narod će me i smijeniti, navodno je lajtmotiv njegove borbe do posljednje kapi krvi. Iako je prije samo koji tjedan preživio glasanje o povjerenju u parlamentu, novo će vjerojatno – teško.

Poetska pravda, kraj ciklusa, britanski šesti siječnja? Nešto je trulo u Britaniji i ne samo u Britaniji, već duže vrijeme. Je li ovo vjesnik novog vremena nakon vremena laži? Said Javid, Johnsonov ministar zdravstva, podnosivši ostavku u parlamentu rekao je da mu je vlastito dostojanstvo važnije od lojalnosti. Dostojanstvo otkriveno naknadno, putem.

Boris Johnson pobijedio je na izborima nikad viđenom potporom glasača. Više od njega dobila je jedino Margharet Thatcher. Pobjeda je stigla nakon nekoliko očajnih godina u kojima se vukla trakavica o sporazumu nakon brexita, Theresu May se čerečilo gdjegod se stiglo. Boris je napokon od ključnog protagonista brexita postao stranački vođa i premijer koji će grand finale – zaključivanje sporazuma i izlazak, ponijeti na svojim leđima.

Bok uz bok sa svojim spin guruom, virtuoznim Dominicom Cummingsom, Johnson je koračao kroz vrijeme i prostor koje su zajedno dizajnirali za neko novo Ujedinjeno Kraljevstvo. Neovisno od Europske unije.

Pred crvenim autobusom, na početku kampanje za referendum o brexitu, Johnson je kliktao Cummingsovu pomno smišljenu parolu – da će Britanci ponovno preuzeti kontrolu, te dobiti milijune za nacionalni sustav zdravstva koje im je do tada „uzimao Bruxelles“. Vrištile su parole o izbjeglicama s istoka koje stižu u Britaniju, napadani su radnici iz istočnoeuropskih zemalja. Atmosfera je bila toksična, a gradila se na dubokom nezadovoljstvu onih zanemarenih, gurnutih u stranu, onih kojima nitko od političara nikada nije zakucao na vrata. Cummings je bio lukav, igrao je na izvlačenje iz kuća onih koji su razočarani u politiku i kojih je, ne samo u Britaniji, bilo sve više. Dogodilo se te 2016. na valu bijesne i ružne atmosfere koja je stvarana na fiktivnim osnovama, ali radeći sa stvarnim ljudskim emocijama i bijesom, i prvo političko ubojstvo u Britaniji nakon sjevernoirskog konflikta. Laburističku zastupnicu Jo Cox, koja je radila na integraciji sirijskih izbjeglica, svirepo je ubio čovjek koji je po društvenim mrežama pisao – „Britanija Britancima“.

Stvarnost se istodobno i planski iskrivljavala s obje strane Atlantika, a Boris i Donald postali su najbolji prijatelji. Kada se odradi brexit, Britanija će postati globalna, a Amerika će s njom sklopiti u povijesti čovječanstva nikada viđeni trgovinski sporazum. Bio je to novi pakt za novo doba. Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.

Ljudi vole osjećati samopouzdanje, vole laskanje, vole i laži. Slatke za uši. One koje im naoko bude nadu. Ljudi se lako povinuju i autoritetu, strukturi, sustavu. Ako im obeća da će njih štititi nauštrb drugih. Ljudi povjeruju da će im migranti uzeti poslove, koje oni neće raditi, ali da će im referendum i neka neovisna Britanija donijeti nikada bolji život. Paralelni svjetovi, paralelne stvarnosti, paralelne istine. Mogu li postojati i paralelne činjenice?

Jedna komentatorica opisala je današnje stanje u Britaniji kao potpuno šizofreno. Život pod Borisom Johnsonom znači da ti jedno kažu danas, a sutra nešto potpuno drugo uvjeravajući te da se ništa od onoga čega se sjećaš nije dogodilo tako kakvim ga se sjećaš. Kaže druga komentatorica da su stvarne laži samo dio problema, da je veće pitanje zamagljivanje istine iza svih tih, kako kaže, gov**a.

Šest je godina nakon brexita, Britanija i dalje nije ni snažnija ni globalnija. Nekako odaje dojam tuge u svojoj samoći. Noćas, dok sam gledala britanske TV kanale, vratila sam se opet mislima u 2016. i svoj dolazak u London na referendum, koji sam opisala u knjizi Nejednaki. Evo kratkog isječka:

Stiglo je „jutro odluke“. Stereotipno, dan je počeo kišom. Južna obala Temze i prostor oko parlamenta izgledali su kao mjesto masovnoga piknika. Tisuće medijskih kuća iz cijeloga svijeta rasklopile su šatore za javljanja uživo. Uokolo su se vrzmali radoznali Britanci i turisti.

„Glasam za izlazak!“, zaurlao je sredovječni muškarac dok je prolazio pokraj moje kamere.

„Sjajno“, pogledala sam ga i pristupila mu, „upravo trebam nekoga tko će mi reći zašto će glasati za Brexit.“ Prišao je. Predstavio se kao vlasnik autoprijevozničke tvrtke iz Londona i navijač West Hama. Nasmijala sam se: „Onda ćete vjerojatno znati odakle sam kad kažem da sam iz Hrvatske.“

„Aaaaa, Slaven. Slaven Bilić. Najveći od najvećih. Čuda je napravio za naš klub, čuda!“ U to vrijeme Bilića se kao trenera slavilo na tribinama londonskih „Čekićara“, kluba koji su početkom 20. stoljeća osnovali radnici željezara. Još smo malo neobavezno razgovarali, rekao je da mu je žena Francuskinja, da je on pokušao živjeti u Francuskoj, ali nije išlo i da su u Londonu već trideset godina.

„I, dakle, glasat ćete za izlazak Velike Britanije iz Europske unije. Zašto?“ Uvijek me čudilo kako se ljudi, ma o kojoj se temi razgovaralo, muče kada im se postavi pitanje – zašto.

„Kako zašto? Pa dosta nam je terora te Europe!“

„Kakvog terora?“ pitala sam ga.

„Pa svakakvog terora“, zastao je na trenutak i nastavio: „Stalno nam govore što trebamo raditi. Evo, sad bismo morali primati i izbjeglice. Ne možemo mi više primati nikakve izbjeglice. Nitko se više ovamo ne može useliti. Moramo se baviti sobom, svojom državom.“

„Pa niste otok, mislim, jeste otok, ali ne možete se, ni da se dogodi brexit, baš izolirati od svijeta“, čekala sam njegovu reakciju.

„Mi se želimo izolirati od Europe i njezinih promašenih politika.“

„Što vam žena kaže?“

„I ona je isto za izlazak.“

„Pa i ona je imigrantica, s obzirom na to da je Francuskinja? Mislim, Francuska je članica Europske unije, ali jeste li upoznati sa svim mogućim posljedicama izlaska za građane: od ponovnih uvođenja carina, poreza, pitanja prava radnika do državljanstava. Puno je tema koje se tiču i nje i vas“, očigledno sam ga zbunila.

„Dajte, molim vas, pa ne mogu oni tako!“, gledao me razrogačenim očima.

„Mogu, mislim, ako sutra rezultat bude u korist vaše ideje.“

„Pa moramo se riješiti i ove najezde iz Istočne Europe, to je neizdrživo, ne može se kontrolirati.“

„Što onda mislite, da samo oni moraju otići?“

„Pa da, neka odu svi, neka naši mladi nađu posao. Oni nam uzimaju i naše socijalne stanove. Zdravstveni sustav to više ne može izdržati“, govorio je ubrzano.

„Dakle, hoćete da odu svi?“

„Da.“

„I Slaven Bilić?“

„E pa, on – ne!“

Dan je bio predug. Izmoreni od cjelodnevnih javljanja u televizijski program, svaki put slična sadržaja, sa zaključkom „još nitko ništa ne može prognozirati“, dočekali smo zatvaranje birališta. Nebo se u tom trenutku spojilo sa zemljom. Pljuštalo je nemilosrdno. Kroz prometni kaos, lokve, razmotane kabele i svjetla improviziranih studijskih pozicija s kojih se opasno cijedila voda i prijetila strujnim udarom i globalnim medijskim „kuršlusom“ u javljanjima iz Londona, do moje pozicije uspio se probiti Tim Judah, kolega novinar The Economista. Stajali smo ispod bijedna kišobrana. Vidno uzbuđen, rekao mi je: „Šokantno je koliko su ljudi spremni vjerovati lažima i zamišljati tu nekakvu budućnost koja je potpuno pogrešna. Neki ljudi smatraju da Britanija s ovim referendumom sada radi nešto drukčije, ali događa se jedan širi fenomen koji smo vidjeli u drugim zemljama. Rast populizma i nacionalizma: Poljska, Francuska, Mađarska i kampanja Donalda Trumpa u SAD-u. Važno je naglasiti da je ovo čisti engleski nacionalizam koji nije prisutan u cijeloj Velikoj Britaniji. Ovo je jedna tipično engleska stvar. Ali to buđenje nacionalizma opasno je i za Englesku i za Veliku Britaniju, ali i za cijelu Europsku uniju.“

Počelo je prebrojavanje glasova. Od gradske vijećnice do gradske vijećnice. Engleska, Wales, Škotska, Sjeverna Irska… Podijeljeno Kraljevstvo. Rezultat će biti tijesan, kakav god bio. Noć je bila duga. Pozdravila sam se s recepcionarom iz noćne smjene. Bio je Bugarin. Navila sam budilicu na pet ujutro. Televizor je ostao uključen cijelu noć.

U jednom trenutku čula sam glas Nigela Farragea. Brexit se dogodio. Nakon prvoga jutarnjeg javljanja u program, sjeli smo na kavu. Vlasnik lokala, ustanovit će se, bio je iz Prištine, pa smo popili i drugu kavu gratis. Vidjevši kameru kraj stola, prišao nam je jedan mladić i tiho nam se obratio: „Dobar dan, oprostite što smetam. Malo sam zbunjen.“ Upitala sam ga zašto. „Vidim da ste s televizije, volio bih to nekome reći. Stvarno sam zbunjen. Znate, ja sam glasao jučer za izlazak. I sad ne znam što da mislim, pitam se što sam to napravio, za što sam ja to odgovoran. Jutros gledam televiziju. Gledam Borisa Johnsona, pa ova priča koju su nam prodavali da će sustav javnoga zdravstva u Britaniji, ako izađemo iz Unije, na tjednoj bazi imati 350 milijuna funti viška čista je laž! I oni to jutros priznaju! Javno! Na televiziji!”, pričao je potpuno izgubljeno, kao da od nas traži utjehu.

Stručnjaci za političke kampanje nazvali su akciju brexit „projektom straha“. Bio je to dio post-truth trenda, koji je apelirao na emocije, a ne na činjenice ili politike. U Velikoj Britaniji, u nekoliko se navrata zbog brexita ispitivalo javno mnijenje oko britanskih socijalnih stavova. Svako od istraživanja, i uoči referenduma i odmah nakon referenduma, pa čak i godinu nakon njega, dalo je manje-više isti rezultat. Prema podacima Nacionalnoga centra za socijalna istraživanja, 73 posto ljudi glasalo je za izlazak Britanije iz Europske unije isključivo zbog „imigracije i njezinih socijalnih posljedica“.

Od jutra nakon referenduma krenula je salva i dalje neodgovorenih pitanja. Što će biti s pravima radnika Britanaca u Europskoj uniji, a što s pravima radnika iz EU-a u Britaniji? Kako će se riješiti pitanje trgovine? Kako će se regulirati granica između Republike Irske i Sjeverne Irske? Što će biti sa Škotskom? Kako će se Europska unija konsolidirati nakon izlaska Britanije? Pregovori o brexitu počeli su tek godinu nakon referenduma.”

Tako sam, dakle, pisala u svojoj knjizi koja je izašla 2018. Pregovori o brexitu tada jedva da su počeli, a Johnson još nije bio premijer. Iza projekta straha, saznavalo se i u mjesecima i godinama nakon referenduma, stajala je neviđena mašina manipulacije predvođena umom Dominica Cummingsa i lutkom Borisa Johnsona. Cilj je bio brexit. No, dan poslije – iza parola o preuzimanju kontrole, izgleda se nije najbolje osmislio. Cummings je u Downing Street ušao kao specijalni savjetnik, iz njega je izašao s kutijom nakon što je pritisak javnosti za vrijeme pandemije postao opipljiv i bolan. Naime, dok je isti taj narod sjedio u karanteni, bez mogućnosti kretanja, Cummings je radio što ga je volja. Otkrilo se kasnije, u Downing Streetu su neki drugi partijali. Jer Downing Street nije Britanija. Preuzeli smo kontrolu za našu Britaniju, no Britanija u sebi i unutar sebe nije i neće skoro biti nejednaka.

Je li dečko iz Etona i njegova svita koja je radila na emociji nejednakih i nezadovoljnih, objektivno frustriranih i zanemarenih, nakon pronađenog u algoritmima zaista shvaćala što je u dubini te frurstracije ili je sve bio čisti l’art pour l’art. Manipulacija zbog dolaska na vlast. Svi oni dijelovi Britanije koji su desetljećima glasali za Laburiste, stali su iza Borisa Johnsona. Je li on poveo Britaniju na bolji put? Ekonomski pokazatelji za tako veliku globalnu ekonomiju nisu loši, no, it’s not the economy stupid. Vrijeme je pokazalo da mantra s kraja 20. stoljeća ne igra u vremenu nesigurnosti. Politika je važna, politika se mijenja.

Kada je bio mlad, Johnson je, kaže, htio biti kralj svijeta. Mašta može svašta. Vremena u kojima živimo pokazala su nam da je u stvarnosti nekad moguće vidjeti i gore stvari nego u mašti.

Johnson je, kaže, dobio podršku naroda, samo narod ga može izbaciti iz ureda. Puč u samoj stranci traje, a to što Velika Britanija funkcionira na nekom principu džentlmenskog dogovora, bez pisanih zakona i ustava, mjesecima otežava stvar.

Kako god završio nesuđeni kralj svijeta, kao i njegov najbolji politički prijatelj s druge strane Atlantika koji je pokrenuo društvenu mrežu nazvanu “Istina”, vremena su se promijenila.

Činjenica više nije činjenica, u kakofoniji biznis modela globalnih društvenih mreža dozvoljeno je sve bez obzira na nemušte dogovore o regulaciji. Politika je postala ili možda samo ostala zamagljivanje stvarnosti, ali se stvarnost, koja je za mnoge nevidljiva, promijenila. Hoće li se ona sama, stvarnost, uspjeti izdići iznad stroja koji je zataškava i stvoriti na koncu i novi model politike? Možda. A možda će oko nas ostati samo zaluđene atomizirane čestice s koncentracijom ameba, kojima zaista neće biti bitno što je bilo jučer, jer danas već postoje nove i nove iskreirane priče. Nije bitno tko je ministar, ako nema prostora za suštinsku analizu neke politike, nije bitna javnost, ako postoje premijeri koji je kroje na svoj način.

Ogledalo ponekad pukne, no od šoka se i opet lakše sakriti u ugodni bazen laži.

Boris Johnson, inteligentni đak iz Etona i student iz Oxforda, možda okonča karijeru, no ono što ju je stvorilo, bez obzira na naknadno pronađenu savjest najbližih suradnika premijera iz Downing Streeta, neće nestati.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!