Što nam njegovi slabo poznati krimići govore o Anthonyju Bourdainu?

Upravo je u tome neobičan užitak čitanja knjige Three Crime Novels, nove zbirke romana Bone in the Throat (1995.), Gone Bamboo (1997.) i The Bobby Gold Stories (2002.), ponovno objavljene ovog ljeta usporedno s biografskim filmom TONY. Nisam pogledao film i ne zanima me osobito pisati njegovu recenziju. Mene je zainteresirao povratak tim knjigama i spoznaja koliko je Anthonyja Bourdaina kakvog smo poslije upoznali već bilo u njima, piše kolumnist Salona.

Bourdain je oduvijek bio pisac i vrlo je rano shvatio da je hrana jedan od najboljih načina da se razotkriju ljudi.

Zločini u tim knjigama često su tek mehanizam koji pokreće radnju. No čini se da Bourdaina njegovi likovi najviše zanimaju upravo u restoranima, kuhinjama i za stolom. Hrana postaje način pisanja o ambiciji, klasi, muškosti, ovisnosti, ogorčenosti i nježnosti, a da pritom nikada ne mora izravno reći kako upravo o tome piše.

Tommy Pagano, kuhar u središtu romana Bone in the Throat, možda je najjasniji primjer. Tommy je dobar dečko koji se našao u gadnoj situaciji: okružen kriminalcima, s manjom kokainskom navikom, sposoban donositi spektakularno loše odluke i nesposoban reći ne vlastitoj obitelji. Ali istinski mu je stalo i do kuhanja.

Prvi posao u restoranu dobiva u osrednjem ribljem lokalu u kojem se gotovo sve prži, sve dok ne stigne novi chef i nauči ga da hrana može biti nešto što vrijedi shvatiti ozbiljno. Tommy tu lekciju ne zaboravlja. Počinje vjerovati da kuhar od tanjura mora zahtijevati nešto bolje, čak i kada je takav idealizam financijski poguban.

Zbog toga je Tommyjev kasniji san o otvaranju vlastitog restorana u Gone Bamboo istodobno smiješan i neobično dirljiv. Uvjeren je da će Tommy’s Tropical uspjeti. Henry Denard, plaćeni ubojica svjetske klase, zna da neće. Kada mu Henry slaže da će restoran postići golem uspjeh, Tommy se ozari. Nije stvar samo u tome što je Tommy lakovjeran. Njemu je potrebno vjerovati u ono što je izgradio.

Ako je Tommy Bourdainov vjernik, Henry je gotovo njegova suprotnost: fantazija o tome kako izgleda kada ti ni do čega nije stalo. Henry je sav od cigareta, seksa, piva, brodova i opasnosti – svojevrsni James Dean u tropima, čovjek koji može jednostavno ostaviti sve iza sebe. Bourdain je Gone Bamboo opisao kao „pijani romantizam“ koji se rađa kada ste opečeni suncem, pripiti i bosi na Karibima, a rekao je i da je želio da junak i junakinja budu jednako „lijeni, plaćenički nastrojeni i pohotni“ kao dijelovi vlastite osobnosti koje je u njima prepoznavao.

A onda je tu Bobby Gold, protagonist knjige The Bobby Gold Stories, koji djeluje poput sudara te dvojice. Bobby glumi grubijana jer mu je grubost posao. No užasno mu loše ide kada doista treba biti bezosjećajan. Slomi starcu ruku, a zatim ga odmah poželi utješiti, ponuditi mu prijevoz do bolnice i zabrinuto razmišljati o kiši. Starac naposljetku prepoznaje Bobbyjev temeljni problem: „Tebi je žao.“

A Bobbyja odaje još nešto. Sam jede koštanu srž na prepečencu s morskom soli u Blue Ribbon Bakeryju, tretirajući je kao tajni užitak. Kada ga prekine policajac, Bobby jednostavno kaže: „Predivno je.“

Možda je upravo to Bourdainov lik u malom: žestoki tip kojem je do nečega duboko stalo, ali bi radije umro nego priznao koliko.

Ta je napetost poslije postala središnjim dijelom Bourdainove javne persone. Njegovao je imidž ciničnog putnika s cigaretom, čovjeka koji živi punim plućima i već je sve vidio. Ali njegova su ga djela neprestano odavala. Ispod sve te razmetljivosti krila se osoba koju su drugi ljudi intenzivno zanimali – što jedu, kako žive, što cijene i što hrana može otkriti o svemu tome.

Upravo zato rasprave oko filma TONY smatram neobično osvježavajućima. Neki su ga obožavali; drugi su mislili da je pretjeran, nedorađen, preuzak, preširok ili da se nedovoljno bavi hranom. Odlično. Nedostaje mi vrijeme kada su ljudi mogli pogledati isto umjetničko djelo i doista se oko njega ne slagati.

Čak i ako ta rasprava poprima oblik dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka koji na internetu ozbiljno tipkaju „Tony bi ovo mrzio“ u komentarima, premda će najbliže tome da budu Bourdain doći na automobilskom izletu iz okruga Bergen do Catskillsa.

Bourdainova su djela oduvijek bila zamišljena tako da potiču razgovor. Njegovi se romani koriste kriminalom kako bi govorili o hrani; njegovi tekstovi o hrani služe mu da bi govorio o ljudima. A sada, godinama nakon njegove smrti, film o njemu čini isto.