Desetljećima živjele bez ljudi: Ovce na pustom otoku razvile neobične sposobnosti

Uzgoj ovaca na subantarktičkom otoku Campbell počeo je 1895. godine, no zbog teških uvjeta, problema s prijevozom i ekonomskih poteškoća farma je napuštena 1931. godine. Kada su posljednji stanovnici otišli, ondje je ostalo oko 4000 ovaca i tridesetak goveda.

Broj ovaca u sljedećim je desetljećima znatno oscilirao. Do 1961. godine ostalo ih je oko tisuću, ali se njihova populacija potom ponovno povećala. Istraživanje objavljeno 1986. u časopisu New Zealand Journal of Ecology bilježi da je do 1969. godine na otoku bilo približno 3000 ovaca.

Prilagodile se životu bez šišanja

Bez ljudi koji bi ih šišali, ovce su nastavile razvijati vunu. Kod dijela životinja runo je postalo toliko gusto da je sezalo do tla. Međutim, s vremenom se pojavila osobina koja im je olakšavala preživljavanje – sposobnost samostalnog odbacivanja vune.

Istraživač M. R. Rudge zabilježio je i promjene u razmnožavanju. Ovce su se počele razmnožavati već s navršenih godinu dana, a broj janjadi povećao se u odnosu na razdoblje organiziranog uzgoja. Dok je ranije na 100 ženki dolazilo između 30 i 40 janjadi, do 1970. taj se broj povećao na 60 do 80.

Kasnije istraživanje objavljeno 2017. godine pokazalo je i da su ovce s Campbellova otoka imale znatno manju količinu vune od pojedinih uzgojenih pasmina. U prosjeku su davale 1,5 kilograma vune po životinji, dok je kod uspoređene pasmine Saxon Merino taj prosjek iznosio 3,26 kilograma.

Ovce na kraju uklonjene s otoka

Unatoč prilagodbama, ovce su predstavljale prijetnju autohtonoj vegetaciji otoka. Zato su vlasti 1970. godine podijelile otok ogradom i počele uklanjati životinje kako bi se omogućio oporavak biljaka.

Znanstvenici su 1975. i 1976. godine izdvojili deset ovaca i prevezli ih na novozelandsko kopno radi očuvanja njihove populacije. Preostale ovce postupno su uklonjene, a posljednje su s otoka nestale 1992. godine.