Guardian hvali Hrvatsku: Krajolici ljepši od onih u ToskanI

„Ideš u Samobor? Moraš probati kremšnitu“, rekli su mi prijatelji iz Dubrovnika prije nego što sam krenula na put prema sjeveru, piše kolumnistica Guardiana o Hrvatskoj.

„Ali već sam jela kremšnitu u Zagrebu“, odgovorila sam.

U Samoboru je bolja, inzistirali su.

Nisam se namjeravala uvući u raspravu o tome tko radi najbolju kremšnitu u regiji u kojoj Hrvati, Slovenci i Austrijanci svi vole isticati vlastite verzije te raskošne, debele kriške kreme između lisnatog tijesta, posute šećerom u prahu. Ali itekako sam bila spremna – čak i sretna – poslušati preporuke i probati kremšnitu u Kavani Livadić, u sklopu Hotela Livadić, na glavnom samoborskom Trgu kralja Tomislava, svega pola sata vožnje zapadno od Zagreba.

Vrijedila je svih pohvala – nježno bogata, kremasta i lagana.

Nakon nekoliko tjedana u suncem izblijedjeloj, venecijanskoj Dalmaciji, među krševitim vapnenačkim Dinaridima, zamijenila sam carstva i čvrsto zakoračila u habsburšku Hrvatsku.

Ovdje, u najljepšem gradu Zagrebačke županije, zgodne barokne kuće u pastelnim nijansama maslačasto žute, marelice i pistacije, ukrašene štukaturama, nižu se uz uski Trg kralja Tomislava, čije su terase kafića pod suncobranima bile pune Hrvata koji su uz jutarnju kavu tražili svoju dnevnu dozu razgovora.

Zelene Samoborske gorice nadvijaju se nad srednjovjekovnim gradom kroz koji Gradna – dijelom rijeka, dijelom potok – teče i žubori ispod drvenih mostova ukrašenih cvijećem.

Jedan od tih mostova vodi prema crkvi svete Anastazije s lukovičastim tornjem, a drugi, s bajkovitim drvenim krovom, do jedne od brojnih samoborskih zelenih površina na kojima su postavljene besplatne crvene ležaljke s bijelim natpisom „Volim Samobor“.

Ispred njih, nekadašnja reprezentativna kuća jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja 19. stoljeća, Ferde Livadića, danas gradski muzej, dodatno pojačava dojam nenametljive profinjenosti i kulture koja se ovdje nosi bez imalo ukočenosti.

Lako je zamisliti Livadića kako u tom dostojanstvenom ambijentu ugošćuje svoje umjetničke prijatelje, među kojima je bio i Franz Liszt.

Zgodne barokne kuće u pastelnim nijansama maslačasto žute, marelice i pistacije nižu se uz uski samoborski Trg kralja Tomislava.

Uz elegantno arhitektonsko nasljeđe Austro-Ugarske Monarhije, ovaj valoviti zeleni krajolik ispresijecan je šumskim stazama, osobito unutar Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje, oko 26 kilometara zapadno od Samobora.

Ondje vikendaši iz Zagreba dolaze planinariti i voziti bicikle kroz šume graba, hrasta i bukve, među žuborećim slapovima.

Budući da nisam imala vremena za ozbiljniji planinarski izlet, mogla sam se barem odvesti do Potočne doline Slapnica, nedaleko od slapova Vranjak, i popeti stazom uz niz kaskada, od kojih je svaka bila dojmljivija od prethodne.

Bliže Samoboru, ruševine srednjovjekovnoga grada Okića uzdižu se na gotovo 500 metara nadmorske visine i predstavljaju jednu od najbolje očuvanih romaničkih utvrda u zemlji.

Nisu ga uspjeli osvojiti ni Mongoli ni Osmanlije. Nažalost, mene je porazio kada sam pokušala doći do vrha.

Ne znajući da postoji novija i lakša staza, završila sam na putu koji se sastojao gotovo isključivo od okomitog korijenja drveća. S tek zacijeljenim gležnjem i bez signala na mobitelu zaključila sam da nije mudro nastaviti.

Ali Okić ostaje na popisu za sljedeći put.

Vinska cesta Plešivice

Mnogo lakši put vodio je vinskom cestom Plešivice, gdje je više od trideset vinarija razasuto duž rute u obliku srca između sela Plešivice, desetak milja jugozapadno od Samobora, i Jastrebarskog.

U skladnom krajoliku koji bi mogao nadmašiti i samu Toskanu, vinogradi se drže strmih padina između šumovitih brežuljaka, a mnogi od njih proizvode pjenušava vina po kojima je Plešivica poznata.

Upoznala sam Martinu i Krešimira Ivančića, čijim je precima austrijska carica Marija Terezija 1759. dodijelila plemićki naslov i grb.

Grifon s obiteljskog grba poslužio je kao nadahnuće za ime vinarije Griffin, koja vuče korijene iz 1773., kada im je jedan mađarski grof izdao dopuštenje za sadnju vinograda.

Martina me odvela na natkrivenu terasu drvene kućice iznad vinograda, savršeno idilično mjesto za kušanje elegantnog, lagano voćnog pjenušavog roséa od crnog portugisca.

Nastavili smo u izrazito elegantnoj kušaonici, gdje su se uz čaše punog chardonnaya posluživali tanjuri suhomesnatih proizvoda i sireva.

Ponudili su mi i copanjek, tanku slanu pitu punjenu sirom i zelenjem.

„Vrlo su praktični za nošenje pa su ih radnici nosili sa sobom u vinograde“, objasnila mi je Martina.

Izgledao je poput vinarske verzije rudarske greblice, koju sam tog jutra kušala u selu Rude, desetak minuta vožnje zapadno od Samobora, i toliko mi se svidjela da sam morala pojesti dvije.

Punjene sirom i orasima, mrkvom ili zelenjem, nekoć su ih pripremale supruge rudara iz Ruda, gdje rudnika odavno više nema.

Toliko su važan dio lokalne tradicije da svakog srpnja imaju vlastiti festival, a dobile su i zaštićeni status Europske unije.

U Pekarnici Nikl u Rudama upoznala sam Jelenu i Andrejasa Nikla, jedine ovlaštene proizvođače tog omiljenog specijaliteta.

Jelena je priznala da je odgovornost očuvanja tradicije rudarske greblice velika, osobito zbog administracije koju donosi pravna zaštita proizvoda – ali, kaže, sve se isplati.

Obitelji koje čuvaju baštinu

Posvuda po Samoborskom gorju ljudi čvrsto čuvaju svoju baštinu i istodobno joj udahnjuju novi život.

Obitelj Korak jedna je od najpoznatijih, sa svojom vinarijom i restoranom Korak u Plešivici, nagrađenim Michelinovom zvjezdicom.

Ondje nema ni traga ukočenosti ni pretencioznosti koja se ponekad povezuje s Michelinovim restoranima, nego samo četvrta i peta generacija obitelji koja proizvodi izvrsna vina i priprema prekrasnu hranu u mirnom ambijentu okrenutom prema vinogradima.

Brat Bernard je chef – radio je i s Massimom Botturom iz talijanske Osterije Francescane te Anom Roš iz slovenske Hiše Franko – sestra Vera vodi uslugu u restoranu, a roditelji Velimir i Mirjana brinu o vinogradima.

Čak i baka i djed još uvijek za restoran proizvode sir i pršut.