U ocean su bacili 150.000 tona radioaktivnog otpada: Sada se otkrivaju posljedice

Nakon razaranja izazvanih atomskim bombama u Drugom svjetskom ratu svijet je pronašao nove i znatno manje pogubne načine korištenja radioaktivnog raspada. Nuklearne elektrane, medicinski tretmani, znanstvena istraživanja i industrija razvijali su se zahvaljujući novim mogućnostima nuklearne tehnologije.

No nuklearna revolucija donijela je i velik problem – što učiniti s tisućama tona radioaktivnog otpada koji je pritom nastajao.

Sadržaj istječe na morsko dno

Za Europu je rješenje bilo relativno jednostavno.

Na dnu Atlantskog oceana bilo je dovoljno prostora koji, barem prema tadašnjem stajalištu nadležnih tijela, nitko važan nije koristio. Tako je između 1949. i 1982. ondje završilo više od 200.000 bačvi niskoradioaktivnog otpada, ukupne mase veće od 150.000 tona. Većina je odbačena na dubinama između 3000 i 5000 metara.

Desetljećima nitko zapravo nije znao što se s njima dogodilo.

Sada su se znanstvenici u podmornici s ljudskom posadom spustili do odbačenih bačvi kako bi ih istražili. Otkrili su da su mnoge od njih korodirale i propale te da njihov sadržaj istječe na morsko dno.

Iznenađujuće, takvo stanje ne mora nužno značiti da se izvorni plan nije odvijao onako kako je zamišljeno.

Otpad kategoriziran kao niskoradioaktivni, odnosno LLW, nije bezopasan. Nastaje, među ostalim, medicinskom i industrijskom uporabom radioaktivnih materijala i obično sadrži niže koncentracije dugovječnih radionuklida.

Međunarodna agencija za atomsku energiju danas preporučuje da se niskoradioaktivni otpad odlaže u čvrste spremnike i drži izoliranim najmanje nekoliko stotina godina. No sredinom 20. stoljeća preporuke su bile drukčije.

Neke tvari opstaju tisućama godina

Tadašnje smjernice predviđale su da spremnici moraju stići neoštećeni do morskog dna i ostati zatvoreni samo dovoljno dugo da se raspadnu kratkoživući radionuklidi.

Nakon toga očekivalo se da će preostali otpad polako izlaziti iz spremnika i raspršivati se u okolnom oceanu.

Međutim, nije se sve što se nalazilo u bačvama moglo jednostavno raspasti. U njima se nalazila mješavina radioaktivnih tvari, uključujući cezij-137, izotope plutonija i tricij, od kojih neke mogu opstati tisućama godina.

Kada je odlaganje prestalo 1980-ih, tim se otpadom uglavnom prestalo baviti. Točne lokacije bačvi i njihovo stanje desetljećima su ostali slabo poznati.

Prije nekoliko godina nuklearni inženjer Patrick Chardon i morski geolog Javier Escartín iz francuskog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja počeli su se pitati što se dogodilo s odbačenim otpadom.

Iz tog je pitanja nastao NODSSUM, odnosno Nuclear Ocean Dump Site Survey Monitoring, interdisciplinarni projekt koji okuplja stručnjake iz nuklearne fizike, geologije, oceanografije, biologije i kemije mora. Cilj projekta je pronaći bačve i utvrditi utječu li, i na koji način, na okolni okoliš.

Prva ekspedicija krenula je u lipnju 2025. istraživačkim brodom L'Atalante. Tijekom te misije znanstvenici su poslali autonomno podvodno vozilo UlyX da pretražuje morsko dno, kartira i fotografira bačve. Istodobno su iz okolnog područja prikupljali uzorke vode, sedimenta, riba i rakova.

U samo mjesec dana pronašli su i kartirali 3355 bačvi.

Prva ekspedicija prvenstveno je služila za izviđanje i znanstvenicima je omogućila da prvi put dobiju konkretne lokacije za daljnje istraživanje. U svibnju 2026. vratili su se na isto područje.

Stanje nekih bačvi bilo je zabrinjavajuće

Ovoga puta stigli su brodom Pourquoi Pas? i sa sobom doveli Nautile, podmornicu za tri osobe koja može zaroniti do dubine od 6000 metara. Tijekom 20 zarona znanstvenici su se spuštali na više od 4700 metara kako bi izravno pregledali bačve i uzeli uzorke iz njihove neposredne blizine. Na prvi pogled stanje nekih bačvi bilo je zabrinjavajuće.

Bile su snažno korodirane i oštećene, a iz njih je na okolni pijesak vidljivo istjecao materijal.

No tada su znanstvenici naišli na nešto neočekivano. Pokazalo se da bačve istodobno funkcioniraju kao svojevrsne male oaze na inače slabo naseljenom pješčanom morskom dnu.

Na njih su se pričvrstile moruzgve, dok su se oko njih nastanile spužve, trpovi, ribe i rakovi. Čini se da su rakovima posebno odgovarala umjetna skloništa koja su bačve stvorile.

To je pred istraživače postavilo neočekivan problem. Bačve više nisu bile samo spremnici iz kojih radioaktivne tvari polako izlaze u gotovo prazan morski ponor. Postale su dio ekosustava.

Nakuplja li se ta radioaktivnost u životinjama?

Time se otvorilo znatno složenije pitanje – dospijeva li dio radioaktivnih tvari i u organizme životinja koje ondje žive?

Nije bilo dvojbe da su radioaktivne tvari izašle iz spremnika. Instrumenti na istraživačkom brodu zabilježili su značajne količine kobalta-60 i niobija-94, koje su istraživači mogli izravno povezati s odbačenim otpadom, prenosi Science Alert.

Cezij-137 i americij-241 također su pronađeni u koncentracijama znatno višima od pozadinskih razina koje bi se očekivale kao posljedica atmosferskih nuklearnih pokusa i nuklearnih nesreća.

Drugo je pitanje nakuplja li se ta radioaktivnost u životinjama koje žive na bačvama i oko njih.

Na pet lokacija Nautile je prikupio uzorke sedimenta, vode, organizama i mikrobnih zajednica iz neposredne blizine bačvi, uključujući i uzorke koji su bili u izravnom kontaktu s njima. Znanstvenici su uzeli uzorke i sa susjednih stjenovitih područja kako bi mogli usporediti tamošnje zajednice s onima koje su se razvile oko bačvi.

Ti se uzorci sada analiziraju kako bi se utvrdilo utječu li ta neobična staništa na organizme koji su se ondje nastanili i, ako utječu, na koji način.

Postoje, međutim, ranija istraživanja koja pokazuju da se čak ni vrlo visoke razine radioaktivnosti u neposrednoj blizini izvora ne moraju proširiti na veće područje.

Nedavno istraživanje potonule sovjetske podmornice Komsomolets pokazalo je da su razine radionuklida neposredno oko reaktora koji propušta bile stotinama tisuća puta više od pozadinskih vrijednosti. Međutim, koncentracije su naglo padale već nekoliko metara dalje jer su se radioaktivne tvari raspršivale u morskoj vodi.

Nisu pronađeni znakovi kontaminacije

Tim NODSSUM-a također je utvrdio da, unatoč značajnim signalima radioaktivnosti oko bačvi, izmjerene razine nisu bile toliko visoke da bi predstavljale veći problem u pogledu zaštite od zračenja za znanstvenike koji su rukovali uzorcima.

Ni na Nautileu ni na instrumentima koje je podmornica nosila nisu pronađeni znakovi kontaminacije. Ništa od toga ne znači da je odbačeni otpad bezopasan, ali ni da će oceane preplaviti radioaktivni rakovi.

Znanstvenici, međutim, sada prvi put imaju detaljnu kartu tisuća odbačenih bačvi i uzorke koji bi mogli pokazati što se doista događa u njihovoj neposrednoj okolini.