"Warp pogon": Znanstvenici uvjereni da su pronašli način za putovanje brzinom svjetlosti

Istraživanje predlaže novi način oblikovanja tzv. warp mjehura - zakrivljenog područja prostor-vremena koje bi moglo nositi svemirski brod, bez potrebe da sam brod prekorači brzinu svjetlosti.

No problem ostaje isti kao i desetljećima: iako matematika može funkcionirati, stvarni svemir zahtijeva stvari koje još ne znamo stvoriti — posebno velike količine "negativne energije“. Pitanje je, dakle, radi li se o stvarnom napretku ili samo o bolje razrađenom nacrtu za motor koji još ne možemo izgraditi.

Novi pristup warp mjehuru

U novom radu, inženjer zrakoplovstva Harold "Sonny“ White i njegov tim predstavljaju koncept tzv. "cilindričnih warp mjehura s ravnom unutrašnjošću“.

Pojednostavljeno, riječ je o redizajnu klasičnog warp mjehura tako da unutrašnjost ostaje stabilna i "mirna“, dok se deformacije događaju izvana.

Ključna promjena odnosi se na raspored egzotične energije. Umjesto jedne kontinuirane "prstenaste“ strukture oko letjelice, energija se raspoređuje u više cjevastih segmenata — nalik motorima raspoređenima oko trupa.

Autori su analizirali varijante s dva, tri i četiri takva segmenta. Dizajn podsjeća na svemirski brod Enterprise iz "Zvjezdanih staza“, što autor i sam priznaje, ali naglašava da cilj nije estetika, već približavanje teorije nečemu što bi inženjeri jednog dana mogli testirati, piše portal EcoNews.

Kako zaobići ograničenje brzine svjetlosti

Warp pogon ne funkcionira kao klasični motor koji ubrzava letjelicu. Umjesto toga, ideja je "savijati“ prostor-vrijeme.

Prostor ispred broda se komprimira, a iza njega širi, čime se cijeli „mjehur“ kreće kroz svemir, dok sam brod unutar njega zapravo ne putuje brže od svjetlosti.

Jednostavna analogija je pokretna traka u zračnoj luci — ne trčite brže, ali stižete brže jer se podloga pomiče.

Sigurnost posade

Jedan od važnih aspekata novog rada je fokus na uvjetima unutar mjehura.

Problem kod ranijih modela su ekstremne gravitacijske sile koje bi mogle uništiti letjelicu i posadu. Novi model pokušava osigurati "ravnu“ unutrašnjost, odnosno područje u kojem fizikalni uvjeti ostaju normalni.

To bi bilo ključno za preživljavanje posade, ali i za funkcioniranje navigacijskih i životnih sustava.

Problem negativne energije

Glavna prepreka ostaje — negativna energija.

Iako kvantna fizika dopušta postojanje vrlo malih količina negativne energije u specifičnim uvjetima, njezino stvaranje u količinama potrebnim za svemirski brod trenutno je nezamislivo.

Znanstvene analize pokazale su da bi takva energija morala biti koncentrirana u ekstremno tankom sloju, uz ukupne energetske zahtjeve koji nadilaze poznate fizičke mogućnosti.

Astrofizičar Avi Loeb dodatno naglašava da čak i kad bismo mogli "prikupiti“ energiju iz vakuuma, njezina gustoća je toliko mala da ne bi bila praktično korisna.

Problemi upravljanja i sigurnosti

Čak i kada bi energetski problem bio riješen, ostaju brojni izazovi:

• kako pokrenuti i zaustaviti warp mjehur
• kako njime upravljati
• kako izbjeći sudare s česticama

Postoji i tzv. "problem horizonta“, prema kojem posada možda ne bi mogla kontrolirati mjehur iz njegove unutrašnjosti.

Dodatno, čestice bi se mogle nakupljati ispred mjehura i osloboditi ogromnu količinu energije pri usporavanju — potencijalno opasnu za odredište.

Koliko smo daleko od ovoga?

Današnja tehnologija je izuzetno daleko od takvih mogućnosti. Najbrže letjelice dosežu tek oko 0,01% brzine svjetlosti.

Zbog toga su najbliže zvijezde i dalje nedostižne u razumnom vremenu.

Što slijedi?

Iako su ovakvi radovi još uvijek teorijski, njihova vrijednost je u postavljanju konkretnih pitanja koja se mogu testirati u budućnosti.

Postoje i alternativni pristupi koji pokušavaju izbjeći negativnu energiju, poput modela koji koriste isključivo pozitivnu energiju ili sporije warp efekte.

No nijedan od tih pristupa još nije blizu praktične primjene.

Realna vremenska perspektiva

Kada bi warp pogon mogao postati stvarnost?

Nitko ne zna.

Neki znanstvenici procjenjuju da bi moglo proći između 1.000 i 5.000 godina prije nego što današnje teorije postanu stvarna tehnologija — ako se to uopće ikada dogodi.

Istraživanje je objavljeno u harvardskom časopisu Classical and Quantum Gravity.