N1 (DIS)INFO, 15. epizoda: Dekodiranje buke: Medijska pismenost za otpornija društva

Ljudi su katkad pomalo zbunjeni glede toga komu vjerovati. Upravo zato mislim da su medijska pismenost i profesionalno novinarstvo danas potrebniji nego ikada. No pitanje je jesmo li propustili priliku kad je riječ o medijskoj pismenosti i implicira li medijska pismenost samo medijsku pismenost ili i tehnološku i političku pismenost.

Sve je to nekako isprepleteno. O slojevitosti medijske pismenosti, slobode i profesionalizma u novinarstvu razgovarali su panelisti profesorica Milica Vučković, istraživačica ADMO huba s FPZG-a. Milica Bogdanović, također istraživačica ADMO huba iz Gonga. Ana Kirin, glavna urednica portala medijskapismenost.hr, izuzetno korisnog i ažuriranog portala koji je osnovala Agencija za elektroničke medije. I Tihomir Ladišić, glavni urednik N1 televizije, medijskog partnera ADMO projekta.

Koliko je teško shvatiti ovu potpuno digitalnu stvarnost ljudima, glasačima, kao i mladim naraštajima, svima onima koji su pod utjecajem goleme količine informacija i sve više i češće dezinformacijskih narativa?

Vučković: Hvala što ste me pozvali. Očito je vrlo teško, teško je čak i nama znanstvenicima i onima koji su općenito veoma dobro educirani o medijskoj pismenosti. Mislim da se mladi suočavaju s golemim izazovima kako bi razlučili između onog što je dobro i loše. To je jedan od velikih problema i dio je šire rasprave, ne samo one o medijskoj pismenosti.

Zato je važno govoriti o stvaranju otpornosti društva općenito na informacijske poremećaje. Jer sve ovo o čemu govorimo dio je većeg problema, koji nazivamo "informacijski poremećaji". Mladima je vrlo teško, kao što ste i rekli, zbog zatrpavanja informacijama katkad im je teško razlučiti što je važno, a što nije, što je istina, što je činjenica, a što samo nečije mišljenje itd.

Dakle, ovo su izazovna vremena, još ne znamo kako reagirati i kako ih podučiti, ali mislim da smo ostvarili golem napredak. U posljednjih 10 godina mnogo govorimo o medijskoj pismenosti te podižemo svijest o važnosti toga i mislim da smo obavili sjajan posao u tom pogledu.

Mnogo smo puta čuli sintagmu "kritičko razmišljanje". Je li to za to ključan stup za medijsku pismenost? Dolazite iz sustava visokog obrazovanja... Kakvi vam studenti dolaze na predavanja? Imaju li današnji studenti dovoljnu razinu kritičkog razmišljanja?

Vučković: Svakodnevno sam u doticaju sa specifičnom skupinom studenata, riječ je o studentima političkih znanosti, pa nisu dobar uzorak za razgovor o široj javnosti i kako ona percipira ove probleme i teme. Imaju vrlo dobru razinu medijske pismenosti.

Kao što ste rekli, moraju biti otporni i posjedovati znanje ne samo o tome kako konzumirati medije i navigirati digitalnim okruženjem, moraju posjedovati i znanja o ekonomiji, zdravlju i svim tim drugim područjima kako ih ne bi zbunilo ono što čitaju i konzumiraju u medijima

Ono što uočavam kao problem, iako je razina svijesti o medijskoj pismenosti visoka, činjenica je da katkad smatraju kako je sve laž. Dakle, previše su kritični i sumnjičavi, i tu je vrlo teško povući crtu, treba li biti kritičan, osuđivati, biti ciničan...

Općenito nihilističan.

Vučković: Da, da... Rekla bih da brkaju to dvoje, misle da su kritični kad kažu da je sve laž. Naravno da znamo kako funkcioniraju algoritmi i da je sadržaj koji dobivamo personaliziran i temeljen na našoj povijesti pretraživanja, dobi, lokaciji itd. Ali to je velik problem: povući liniju između kritičnosti i cinizma te biti...

A sve uz poplavu informacija... Tihomire, dezinformacije je mnogima sve teže prepoznati, ne samo neobrazovanima nego i obrazovanima, kao što profesorica kaže. Kako profesionalni mediji, koje i dalje definiramo kao konvencionalne medije, i novinari mogu ponovno postati "čuvari" u ovom procesu koji su preuzeli alternativni procesi i mediji, oni sada kreiraju, distribuiraju ili dijele sadržaj bez kontrole urednika i novinara koji su možda čak i inicijalno kreirali taj sadržaj?

Ladišić: Istina, to je konstantna borba. Mislim da tu nema pobjednika i gubitnika. Vrlo mi je drago što sam ovdje i što mogu razgovarati s ljudima iz ADMO projekta. Vrlo mi je drago što opet imam priliku susresti ljude s kojima već dvije godine surađujemo na ADMO projektu, koji je za nas bio vrlo koristan. Vrlo mi je drago što vidim svoje kolege i što razmjenjujemo mišljenja.

Posrijedi je konstantna suluda borba, nešto s čime se borite svaki dan i nema definitivnih odgovora. Činjenica je da postaje sve teže.

Preplavljeni smo novim tehnologijama, videima i sadržajem koji izgleda vrlo stvarno. Dakle, to je jedna sasvim druga dimenzija. Zatim, pod konstantnim smo pritiskom da budemo uspješni mediji u uspješnom svijetu. Moramo biti medij...

Imati gledanost…

Ladišić: Rezultate i gledanost. Suočavamo se s brojnim moralnim, etičkim i političkim pitanjima, ali u konačnici, svaka tri mjeseca sastajete se s dioničarima, a njih ne zanima priča koja je vrijedna Pulitzera, nego tablice s brojkama, zanimaju ih samo prihodi i rezultati.

Bismo li mogli reći da je današnji medijski model u sukobu s novinarstvom koje se temelji na kvaliteti?

Ladišić: Uvijek! Nemoguće je promatrati medije bez onoga što stoji u pozadini. Politički krajobraz, pritisak politike kojem su izloženi naši kolege iz Srbije vjerojatno je najbolji primjer izravnog pritiska.

Našim kolegama s N1 prijete smrću, ugrožena su im radna mjesta i egzistencija. To je uvijek pitanje društva, političkog krajobraza, zakona... U posljednjih 10 godina u Hrvatskoj se borimo se s brojnim stvarima vezanim za medijsko okruženje i nasljeđe. To je konstantna borba. Treba biti u bliskom kontaktu s ljudima, poput Milice i nekih drugih znanstvenika koji se trude utvrditi neke činjenice, a zatim ih prezentirati gledateljima.

Svakoga dana odlučujemo kamo ćemo poslati svoje snimatelje. Zbilja sam ponosan što su tu dva snimatelja i tri kamere N1. To je uvijek pitanje izbora, možete odabrati nešto drugo, odluka se ne temelji uvijek samo na gledanosti. Ovaj panel u kojem sudjelujemo neće imati veliku gledanosti, ali, s druge strane, ima određenu vrijednost...

Ali naravno da prikazujete panel budući da ste partner na projektu!

Ladišić: Apsolutno! To je konstantna borba i mislim da u konačnici nema pobjednika i gubitnika. Uvijek je važno smatrati da činite nešto vrijedno za javnost, svoje gledatelje i čitatelje.

A i uvijek postoji pritisak, čak i na N1 u Hrvatskoj, možda ne isti kao u Srbiji, ali i dalje ste pod političkim pritiskom i vidljive su neke posljedice toga u pogledu vaše pozicije na tržištu i broja zaposlenika.

Pitanje za Milicu Bogdanović iz Gonga. Možete li s nama podijeliti neke vaše procjene o ulozi civilnog društva, to jest Gonga? Kakvu ulogu imate u podizanju razine medijske pismenosti građana? Koje programe provodite? Rekli smo da cilj ove opsežne zadaće nisu samo najmlađi i učenici.

Bogdanović: Za nas obrazovanje o medijskoj pismenosti ne znači samo kritičko čitanje medijskog sadržaja, uključuje političku i digitalnu pismenost. Smatramo da građani trebaju razumjeti medijske poruke koje konzumiraju, moraju biti informirani o trendovima i promjenama u pogledu medija i društvenih mreža te moraju shvaćati politički i društveni kontekst u kojem konzumiraju medijski sadržaj.

U Gongu smatramo da je obrazovanje o medijskoj pismenosti dio građanskog obrazovanja. Kada građani mogu naći i potvrditi informacije te se oslanjati na vjerodostojne izvore, mogu donositi informirane odluke, aktivno sudjelovati u društvu i doprinositi promjenama u društvu u kojem žive.

Lani smo organizirali edukacije i radionice za više od tisuću građana. Radili smo s različitim skupinama, uključujući studente, nastavnike, građanske aktiviste i građane starije dobi.

Tijekom svih ovih obrazovnih aktivnosti pokušali smo objasniti da se obrazovanje o medijskoj pismenosti ne odnosi samo na rasprave o medijskom sadržaju i borbu protiv dezinformacija. Nastojimo im objasniti ulogu medija, kako razumjeti ulogu medija u društvu, koji je utjecaj dezinformacija na izbore, javno mnijenje i demokraciju.

Koristimo se različitim primjerima i potičemo ih da uoče razliku između profesionalnog medijskog sadržaja i onog koji je kreiran radi političkih i gospodarskih interesa.

Imate li kakvu povratnu informaciju o rezultatima tih programa? Je li ih moguće kvantificirati?

Bogdanović: Važno je reći da svaka od ovih skupina, jer, kao što rekoh, radili smo s različitim skupinama, ima specifične potrebe i zahtijevali su različit pristup. Morali smo prilagoditi metode. Primjerice, mladi se prvenstveno informiraju na društvenim mrežama, a budući da to je prostor kojim se šire dezinformacije, osjetljiva su skupina, pa trebaju više edukacije. Njima nije dovoljna jedna radionica ili nekoliko školskih sati, trebaju dugoročnu edukaciju. Važno je znati da su mladi većinom tehnološki potkovaniji, ali njima je važno naučiti više o medijima, novim trendovima, ulozi medija, primjerice o ulozi novinara u društvu. Moraju razumjeti medije i razlučiti između profesionalnog i neprofesionalnog sadržaja koji, recimo, kreiraju influenceri.

Gđo Kirin, dolazite s portala koji nudi materijale mladima, nastavnicima i civilnom društvu. Imate li kakvu povratnu informaciju o tome koliko ste uspješni? Kreirate materijale i nudite ih javnoj sferi, no s druge strane morate imati svojevrsnog sugovornika ili nekoga tko koristi te materijale i u zajedničkom interesu obavlja ovu tešku zadaću.

Kirin: Broj preuzimanja pokazuje nam koliko su ovi materijali važni. Materijali su preuzeti više od 1.300.000 puta, već imamo više od 70 materijala vezanih uz različite teme o medijskoj pismenosti. A drugi dokaz potrebe za ovime naš je projekt "Dani medijske pismenosti" koji od 2018. godine organiziramo svakog proljeća. Broj događaja koje organiziramo u okviru ovog projekta svake godine raste. Ove smo godine organizirali više od 730 događaja diljem Hrvatske, većinom u školama, knjižnicama, vrtićima itd. Imali smo velik broj aktivnosti i više od 37.000 sudionika, većinom su to bila djeca i mladi. Nakon ovih radionica, predavanja i sličnih aktivnosti proveli smo evaluaciju, a mnogi nastavnici kažu da se koriste našim materijalima.

Hvala na ovom prvom doprinosu našoj raspravi. Profesorice, mnogo smo puta čuli da je medijska pismenost potrebna i da moramo biti mnogo angažiraniji... Dakako, prvo i osnovno je promijeniti kurikulum, da ovo ne bude samo dio jednog predmeta u 3. ili 4. razredu. No koji je profil osoba koje će predavati medijsku pismenost? To je golem izazov i ogroman problem. Imamo li takav profil ljudi i obrazujemo li ih?

Vučković: Mislim da postoje mnogi koji bi mogli predavati medijsku pismenost, mnogi od njih su s našeg fakulteta, FPZG-a. Ali mnogo je i drugih fakulteta novinarstva u našoj zemlji, pa to ne smatram ogromnim problemom. U srednjim školama imamo predmet Politika i gospodarstvo.

Dakle, postoje ljudi koji to mogu predavati. Istina, trebali bi posjedovati šire znanje o raznim temama, osobito o promjenama u digitalnom okruženju. Svi ovdje prisutni ulažu velik napor, imala sam priliku surađivati s njima... Brošura koju smo izradile Iva Nenadić i ja među najpopularnijim je materijalima koji se preuzimaju. Ali i Gong daje doprinos.

Imala sam priliku sudjelovati u jednoj od radionica na temu populizma, sudjelovala je velika skupina s pripadnicima različitih naraštaja. Doista sam bila oduševljena jer nisam mogla vjerovati da ove teme toliko zanimaju građane i da doista žele nešto naučiti. Nije baš da postoji apatija, da nisu zainteresirani i tako dalje. Mislim da samo moramo pronaći platforme, formate i načine na koje ćemo pružiti ove informacije te pomoći im da shvate sve ove aktualne kompleksne fenomene.

Tihomire, Hrvatska je na europskom dnu po pitanju povjerenja građana u medije. Dakako, isto vrijedi i za političke elite te institucije, što nam mnogo govori o našem društvu. S druge strane, iako se Hrvati najviše informiraju na portalima, ankete kažu da i dalje najviše vjeruju radiju i televiziji. Kako objašnjavaš ove trendove? Dakle, s jedne strane, nisko povjerenje u medije, ali uz digitalno napredno društvo, portale, clikbaitove, kratke videe, koncentraciju, šoubiz, sport i sve ono što je pitko i više seksi, u konačnici stari konvencionalni mediji, radio i televizija, oni su kojima se najviše vjeruje.

Ladišić: Dobro pitanje! Kako kažu: uvijek je sumnjivo biti blizu pape. Iako se govori da nam je dozlogrdila politika, da želimo dosadan život i ne želimo pričati o prošlosti i politici, no rezultati pokazuju da je politika ljudima i dalje zanimljiva. Mislim da je politika u Hrvatskoj i dalje sadržaj koji se više dijeli i gleda nego što su to sport, zabava i glazba, što je suludo.

Kada analizirate i usporedite brojke... Kolege sa CNN-a mi kažu da im gledanost opada i da ne mogu konkurirati ESPN-u i drugim sportskim kanalima. U nevjerici su kad im kažem da je N1 najgledaniji kabelski kanal u Hrvatskoj. Hrvatska je i dalje zemlja osjetljiva na politiku, volimo razgovarati o političkim strankama, izborima itd., što je uvijek zanimljivo jer se to ne odražava na izbornu izlaznost.

Ljudi ne izlaze na birališta, ali svi žele razgovarati o politici, to je sadržaj koji ima veliku gledanost.

Ali zamisli da smo Švicarska, gdje nitko ne zna tko je predsjednik, bavili bismo se životnim standardom i na kavi ne bismo razgovarali o trivijalnostima...

Ladišić: Upravo tako! Želimo biti kao Švicarska, ali i dalje nas zanimaju prljavi detalji o našim političarima, ne nužno vezano uz politiku ili politički program, više nas zanima prljavo rublje, osobni život.

Ali onda ne govorimo o ozbiljnoj politici i profesionalnom novinarstvu, nego opet o clickbaitovima...

Ladišić: Upravo tako! To je taj dualitet koji imamo u Hrvatskoj, vrlo je zanimljiv. Problem s novom tehnologijom... U suvremenim medijima, osobito na portalima i televiziji, uživo vidite koliko vas ljudi prati. Možete usporediti podatke kad govorite o nekim temama ili s nekim gostima, vidite da plava linija podivlja.

A kad govorite o zanimljivim temama od javnoga interesa, gledanost pada. Dakle, svaki dan morate birati. I zato su urednici u medijima i dalje najvažniji. Jer imate gomilu sadržaja, ali nema ništa bez urednika koji će prepoznati ono što je vrijedno, istinito i vrlo važno.

To čini veliku razliku između "medija" i medija kojima se vjeruje i koji žele uživati povjerenje javnosti. Vrijednost iskusnih urednika bit će najvažnije pitanje u budućnosti.

Slažem se, kompetentni urednici, ali početak tog lanca su kompetentni i profesionalni novinari i reporteri na terenu.

Vučković: Smijem li se ubaciti? Vaše me pitanje podsjetilo na posebno istraživanje Eurobarometra iz 2022. godine. Ljude su pitali tko bi trebao biti na prvoj crti borbe protiv dezinformacija i svega ovoga o čemu govorimo. Većina ih je na prvo mjesto stavila medije.

Uvijek krive medije!

Vučković: Ne nisu ih krivili...

Teret pada na leđa medija. I odvjetnika! Natječemo se...

Vučković: Pa su naveli vlade, obrazovni sustav, ne znam što je još bilo ponuđeno... Ali mislim da je ovo sjajna prilika za profesionalne medije, ako je odluče iskoristiti. Mislim da ljudi žele neko sigurno mjesto u medijima i da znaju da je ono što čitaju vjerodostojno, istinito i profesionalno te da je na prvom mjestu javni interes. A ne kao u slučaju vijesti s društvenim mreža, tu znate da je profit glavni cilj ovih platformi.

Naravno, ali želje su jedno, rado bih da živimo u skandinavskom okruženju, no svi moji kolege u Hrvatskoj nažalost ne žive u njemu. Vratit ćemo se na temu povjerenja u novinare i medije. U vašem radu, osobito s nastavnicima u školama... Kakve su njihove povratne informacije kad je posrijedi medijska pismenost i rad s djecom? Što im je najviše potrebno kako bi ostvarili napredak? Koje ste povratne informacije dobili nakon suradnje s njima? Jer u konačnici, čini se da je taj teret uvelike na nastavnicima.

Bogdanović: Nastavnici su jedna od naših najvažnijih skupina, imaju ključnu ulogu u razvijanju kritičkog razmišljanja. Kad za nastavnike organiziramo programe stručnog usavršavanja, kažu nam da je problem što medijska pismenost ne postoji kao predmet u našim školama. Mogu predavati o nekim temama u okviru predmeta Hrvatski jezik, ali nemaju dovoljno znanja o medijskoj pismenosti.

Tu dolazimo do pitanja tko će predavati o tome…

Bogdanović: Da, to predstavlja problem. Primjerice, u okviru predmeta Hrvatski jezik ima prostora za razgovor o utjecaju medija na javno mnijenje i ulozi medija, ali to je osnovno znanje i zastarjelo. Nemaju prostora ni znanja za razgovor o rizicima na internetu, UI alatima, utjecaju novih medijskih trendova na građane, posebice na mlade. Zatim zovu nas ili dolaze na naše edukacije jer trebaju više znanja. Naša istraživanja pokazuju i da je malen broj njih sudjelovao u našim ili drugim neformalnim edukacijama, što predstavlja problem. No mi ne odustajemo, nastavljamo organizirati edukacije. Isto tako, osiguravamo im nastavne materijale, pomažemo im da shvate različite medijske navike učenika i da koriste tehnologiju bez straha, njima je to silno važno.

Gđo Kirin, jesu li svi ovi napori uzaludni bez sveobuhvatne reforme obrazovanja i kurikuluma? Ulažu se napori, provode projekti, označavaju se kućice, provodi se financiranje... Jesu li svi ovi napori uzaludni?

Kirin: Ne bih rekla, mislim da se isplati činiti sve što možemo u situaciji u kojoj se nalazimo. S UNICEF-om, koji je partner u ovom projektu o medijskoj pismenosti s Agencijom za elektroničke medije, medijsku pismenost sve više uključujemo u kurikulum. Nadalje, 68,4 % hrvatskih građana smatra da bi medijska pismenost trebala više biti uključena u nastavu.

Kad govorimo o medijskoj pismenosti, uzmimo primjer koji je prisutan u hrvatskom društvu. Situacija na našem tržištu radne snage zahtjevna je i izazovna. Imamo mnogo novih sugrađana na ulicama Zagreba. Situacija u tramvaju i na ulicama sasvim je drukčija nego prije dvije godine. A ti su strani radnici također i migranti, ekonomski migranti. Pristup prema migrantima kao takvima... Ako pojam "migrant" stavimo u okvir medijske pismenosti, znanja i obrazovanja o "onim drugima", to je danas prilično izazovno pitanje.

Možemo li reći da bismo uz bolju medijsku pismenost i obrazovanje ovaj složen fenomen kojem je Hrvatska izložena od 2015., ali s drugim tipom migranata, mnogo lakše percipirali, na mnogo informativniji način, i da bi ti ljudi bili integrirani i prihvaćeni u našem društvu a da ih se ne etiketira? Jer ovih dana slušamo samo o ukrajinskim izbjeglicama, a svi su drugi migranti, uključujući strane radnike.

Naravno, postoje pojedinačni slučajevi koje treba procesuirati, ali čak ih se etiketira i kao seksualne predatore. Dakle, zanima me poveznica između znanja, obrazovanja i medijske pismenosti te teme ili fenomena migranata u našim medijima i društvu.

Vučković: Ovo je očito važna tema, s kolegama s FPZG-a provodim istraživanje o prikazivanju migranata i stranih radnika u hrvatskim medijima. To je prvi dio ovoga golemog problema: medijsko izvještavanje o stranim radnicima i dezinformacijski narativi koji se šire profesionalnim medijima. I okviri u koje se strani radnici stavljaju... Dakle, to je jedan problem...

Na koji način? Samo redistribuiraju vijesti ili materijale iz alternativnih izvora ili stavljaju upitnike na naslove?

Vučković: Da, stavljaju upitnike i clickbait naslove, a kad čitate članak, nema mnogo veze s naslovom. U pogledu ove konkretne teme teorija "dezinformacijske trube" objašnjava kako se dezinformacije šire. Pokazuje da dezinformacije kreću od malene skupine, a zatim se šire na teoretičare zavjere pa na društvene mreže... No većina čuje dezinformacije preko tradicionalnih medija.

Tradicionalni, profesionalni mediji katkad imaju namjeru razotkriti dezinformacije, ali način prezentacije, osobito u pogledu naslova, vrlo je problematičan. Dakako, to čine namjerno jer trebaju klikove zbog reklama i ekonomskog modela portala u većini slučajeva. No to je vrlo problematična praksa kojoj svakodnevno svjedočimo. Odete li na jedan od najpopularnijih portala, naći ćete barem jedan problematičan članak o stranim radnicima ili migrantima.

Smatram da je dio problema, dakako, i komunikacija vlasti i općenita komunikacija o ovim temama. To jest dio medijske pismenosti, ali sasvim nam nedostaju informativne i obrazovne javne kampanje o određenim temama. A ovo je jedna od tema o kojima se građane trebalo informirati, educirati i pripremiti ih za njih. Sestra mi kaže da je vidjela desetoricu njih iza sebe, nije znala jesu li turisti, no onda je shvatila da žive ovdje, a radi se o jednom hrvatskom gradiću.

Možete zamisliti šok tih ljudi kada vide skupinu od deset stranih radnika drukčije boje kože, nemaju pojma tko su, što rade ovdje itd... Mislim da je to možda jedan dio problema, totalni nedostatak komunikacije i javnih kampanja o određenim temama i, dakako, medijsko izvještavanje o njima.

Tihomire, je li ovo samo jedan od primjera koji pokazuje da kvalitetno i profesionalno novinarstvo nije dovoljno? Vi ste to na N1 učinili s projektom N1 Disinfo... Dakle, novinari ne bi samo trebali obavljati svoj osnovni novinarski rad nego i dodatno doprinositi medijskoj pismenosti za pozitivan ishod u široj javnosti.

Ladišić: Kao što je Milica rekla, ovo je vrlo složeno pitanje. Nešto kasnije navest ću nekoliko primjera koji će nam dati mnogo širu sliku. Veoma se ponosim odličnim serijalom N1 Disinfo Ivane Dragičević, među visokokvalitetnim je sadržajima koje je N1 proizveo. Pitanje migranata koji dolaze na Lampedusu, povijest onoga što se zbiva, objašnjenja...

To je vrlo važno za shvaćanje ovih važnih političkih i medijskih pitanja. Sada govorimo o hrvatskim primjerima u hrvatskim medijima, ali pogledate što se zbiva u svijetu... Bio sam u Kuvajtu, gdje je društvo podijeljeno na Kuvajćane i "sluge" iz drugih zemalja, Pakistance i druge. Na ulici se jasno vidi da postoje dvije vrste ljudi u toj zemlji.

Ali za razliku od Hrvatske, imaju naftu.

Ladišić: Upravo tako! Silno su bogati. Ne žele raditi nikakve poslove osim onih dobro plaćenih i voziti velike aute. A sve ostale poslove poput poslova vozača obavljaju stranci, tamo žive baš kao sluge. A imamo i primjere iz Nizozemske, gdje mediji izvještavaju o ljudima na granici koji su se sami organizirali, a koji žele spriječiti dolazak migranata u Nizozemsku...

I mi smo imali takve političke inicijative parlamentarnih stranaka...

Ladišić: Tako je! Želim reći sljedeće: kad govorimo o društvenim mrežama, kako uopće shvatiti što se događa na društvenim mrežama kad upravo vlasnici tih mreža šire lažne vijesti i govor mržnje o migrantima? To je nešto čemu svjedočimo, svakodnevica s kojom se suočavamo. Tu je i SAD i mnogi drugi primjeri... Želim reći sljedeće: još uvijek se suočavamo s početkom ovih problema i vrlo je važno da se uhvatimo u koštac s tim pitanjem prije nego što dođe do ozbiljnih problema u Hrvatskoj.

I moramo educirati ljude...

Ladišić: Izuzetno je važno integrirati te ljude u društvo, dati im priliku da svladaju jezik, uče o kulturi i doista budu dio društva. Ili ćemo stvoriti geto u kojem žive ljudi koji za 10-20 godina neće biti zadovoljni i imat će prave probleme.

Glede konvencionalnih medija poput televizije, borbe protiv složenih sadržaja alternativnih izvora i platformi... Razmišljate li vi u svojoj kompaniji o tome da mnogo više koristite UI? Potpisana je Pariška povelja o umjetnoj inteligenciji i novinarstvu, radi se o živom organizmu, usvojena je... Hoće li se u idućim godinama konvencionalni mediji moći boriti protiv alternativnih medija koji kreiraju lažne vijesti i deepfakeove i uhvatiti se u koštac s tim pitanjima na pogrešan način većom uporabom umjetne inteligencije te što će to značiti za novinare kao fizičke osobe? U zapadnoj Europi već imamo primjere ChatGPT voditelja...

Ladišić: To tehnološka utrka s kojom se suočavamo. Mislim da ćemo ubrzo pronaći alate s kojima ćemo moći prepoznati sadržaj koji je kreirala UI. To je nemoguće vidjeti golim okom. Suludo, ali istinito, ne možemo prepoznati je li neki video umjetno kreiran.

Ali tehnologija bi nam mogla pomoći, što je pomalo zanimljivo: iako se ta tehnologija koristi u zle svrhe za kreiranje nečeg sasvim lažnog, trebate tu tehnologiju kako biste se u isti mah borili protiv umjetne inteligencije. Dakle, posrijedi je veoma futurističko pitanje, ali istina je, trebamo tehnologiju za borbu protiv tehnologije koja generira lažne vijesti.

Možda bi jednom bilo zgodno provesti anketu među gledateljima u kojoj će biti prikazan ChatGPT voditelj koji izgovara točne vijesti te živa osoba koja izgovara lažne vijesti kako bismo vidjeli postoji li medijska pismenost sljedeće razine među mlađim naraštajem, koji je tehnološki potkovaniji nego većina našeg naraštaja. Načiniti slagalicu gdje će uz socijalnu i emocionalnu inteligenciju morati naći prave informacije.

Vučković: Zapravo, već provodimo takve vježbe sa studentima...

I kakve su povratne informacije?

Vučković: Mnogo je projekata u obliku videoigara u kojima morate prepoznati što je lažno, a što stvarno. Korak po korak vas uči kako biti otporan i sposoban prepoznati lažne vijesti. Ne morate provjeravati izvor, datum itd., nego prema osjećaju. Propituje se jeste li otporni na emocionalni instinkt spomenut na prethodnom panelu itd. Dakle, već postoje slični projekti, možda ne onakvi kakve spominjete, ali možda će vlasnici neke platforme iskoristiti vašu ideju...

No u konačnici se radi o začaranom krugu jer nisu samo mlađi naraštaji, koji sudjeluju u ovim projektima, oni koji glasaju na izborima, nego stariji naraštaji, uz malenu izlaznost na svim izborima. Dakle, to doista ima posljedice na otpornost demokracije u određenim zemljama. Imamo li pitanja publike vezana za medijsku pismenost ili povezane teme? Profesorice Grbeša?

Grbeša: Hvala. Kratko pitanje za sve. Kao prvo, sve pohvale Agenciji za elektroničke medije. U ovom okruženju ograničenih inicijativa čine mnogo kako bi povećali otpornost stvaranjem mreže provjeritelja činjenica i promicanjem medijske pismenosti. Mislim da obavljate vrlo dobar posao.

Prof. Vučković, zanimljivo je što kažete da ljudi zapravo žele učiti, što je jedan od zaključaka Gongova projekta. Budući da ste i prodekanica na Fakultetu političkih znanosti, zanima me koje aktivnosti Sveučilište provodi u zajednici kako bi doprinijelo naporima Gonga i drugih institucija? Pitanje nije samo za naše sveučilište nego i za druge akademske institucije, jer mislim da postoji jaz između društvene i akademske zajednice.

Znate li kako bi se mogle provoditi ovakve dodatne aktivnosti? I pitanje za g. Ladišića... Mnogo smo govorili o problemima povezanima s medijima i novinarima. Prema našem iskustvu, kad većina studenata dođe na praksu u redakciju, jer smo fakultet novinarstva, vrlo su često razočarani, a kad diplomiraju, kažu da se ne žele baviti novinarstvom, što predstavlja golem problem, a krivnju većinom svaljuju na urednike i vlasnike medija. Zanima me vaš pogled na to.

Vučković: Najljepša vam hvala na pitanju, prof. Grbeša. Sveučilište i osobito naš fakultet, s obzirom na to da je važan akter u ovom informacijskom okruženju, poduzimaju premalo i prespori su. Zaključak je da ne čine dovoljno. Niz je razloga zašto je tomu tako i zašto ne ulažemo veće napore. Ali mislim da po tom pitanju nema izlika, svi bismo trebali obavljati bolji posao.

Možda bi rješenje bilo da za početak dekani otvore TikTok profile.

Vučković: Otvorili smo TikTok profil fakulteta, pokušavamo nešto...

Bogdanović: Samo bih nešto dodala... Mislim da trebamo dugoročnu edukaciju svih građana, neovisno o dobi, na području medija, medijske, političke i digitalne pismenosti. Mislim da svi mi moramo educirati građane kako bi se podigla svijest o trendovima i promjenama vezanima za društvene mreže, osobito kako bismo im objasnili da društvene mreže nisu mjesto za čavrljanje s obitelji i prijateljima.

Trebali bi više znati o vlasničkoj strukturi tih platformi, njihovim metodama prikupljanja podataka, procesima vezanim za korištenje naših osobnih podataka te ulozi društvenih mreža pri stvaranju naših navika i vrijednosti.

Isto tako, važno je objasniti građanima što je svrha dezinformacija, jer držim da je njihova svrha potkopati povjerenje u ključne političke institucije, utjecati na integritet izbora i uništiti demokratske vrijednosti u našem društvu.

Tihomire? Odlaze li mladi novinari s N1 zbog urednika i vlasnika?

Ladišić: Katkad je tako. Pretpostavljam da je to uvijek dvosmjerni proces. Navest ću vam nekoliko primjera. Uvijek govorimo o mladima, jer mislim da je to silno važno. Baš smo danas objavili poziv za novu ljetnu novinarsku radionicu N1. Svake godine pozivamo studente završne godine da nam se pridruže tijekom ljetnih mjeseci i s nama provedu vrijeme u redakciji, tako dobiju priliku puno naučiti. Dobili smo nekoliko sjajnih novinara koji su ostvarili karijeru na N1, no i na drugim nacionalnim televizijama.

Drugi primjer: na razgovor uvijek pozivamo ljude koji nam pošalju životopis jer kažu da žele raditi na N1. No onda Tomislava Sila, glavna urednica web redakcije, i ja sjednemo s mladom osobom koja se čini vrlo pametna i zanimljiva. Ali prva rečenica koju kaže glasi: "Želim biti novinar, ali ne želim raditi vikendom. Želim raditi na N1, ali ne vikendom jer želim slobodan vikend, to mi je vrlo važno." Ljudi koji žele postati dijelom redakcije katkad imaju nerealne poglede na novinarski posao.

Stvari su se promijenile od vremena moga i tvoga naraštaja kad je riječ o profesionalnim i osobnim žrtvama koje se očekuju, jer u konačnici, ovo nije samo profesija, nego način života.

Ladišić: Istina! A mislim da je jedna od ključnih točaka bila pandemija. Mnogo se toga promijenilo nakon toga. Posebno se mladi mnogo više fokusiraju na vlastiti život i svijet. I to što kažeš je istina. Kad sam ušao u svijet novinarstva, svaki sam dan živio za taj posao, više sam mjeseci provodio na terenu, puno sam putovao, pokušavao svašta naučiti...

Zapravo, kod mladih sada više ne vidim taj poriv. Znam da se svijet promijenio, ali i dalje vjerujem da su ljetne škole i prilike za mlade najbolji dio N1. Imamo mnogo prostora, mnogo programa i imamo priliku dati prostor i vrijeme mladima koji žele učiti o novinarstvu, a naša je redakcija uvijek otvorena mladima.

Ako smijem dodati, to je možda dio odgovora na pitanje prof. Grbeše, kad sam bio mladi novinar, urednici su imali mnogo više vremena za rad s novinarima, imali smo i mentore... A uz današnje poslovne model, osobito kad je riječ o 24-satnom informativnom kabelskom kanalu, to više ne postoji. Nakon mjesec-dva ljetne radionice iziđu pred kamere, što nije normalno... Kao i u svakoj profesiji, osobito u onoj u kojoj imate privilegij, ali i odgovornost za javno izgovorenu riječ... Jer to ima vrijednost, ako se vratimo na temu informacija i dezinformacija. Rekao bih da je cijeli krug postavljen na pogrešnim temeljima i pitanje je hoće li se vratiti na one ispravne.

Ladišić: Ne bih rekao. Imaš potpuno pravo, kad sam prvi put došao u redakciju, šest sam mjeseci smio pisati samo kratke vijesti od nekoliko rečenica prije nego što sam dobio priliku uzeti kameru i izvještavati o gradskim vijestima. Upravo tako! Na taj se način puno uči. A sada, osobito na 24-satnim news kanalima, situacija je suluda. Naši reporteri svaki dan imaju sedam-osam javljanja uživo, svakog dana obrađuju nekoliko tema. To je prilično izazovno i shvaćam mlade koji imaju vrlo romantičan pogled na TV novinarstvo pa su katkad razočarani kako to izgleda u stvarnosti.

No da završimo u vedrom tonu, moram reći da su mladi novinari danas pametniji, tehnološki sposobniji i posjeduju više znanja nego što je to bio naš naraštaj. I to je njihova prednost. U konačnici, urednik ili vlasnik moraju kanalizirati taj golemi kreativni i drugi potencijal kako bi ti ljudi obavljali odgovoran i kvalitetan javni posao, što novinarstvo u konačnici i jest. I da zaključimo, za medijsku pismenost i borbu protiv dezinformacija te za obranu vrijednosti institucija društva temeljenog na vladavini prava, novinarstvo je ključno i glavni stup, osobito danas u Hrvatskoj.

Projekt ADMO je sufinanciran sredstvima Europske unije, iz programa Digitalna Europa.

Izraženi stavovi i mišljenja odnose se na Adria News i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Izvršne agencije za zdravlje i digitalno gospodarstvo (HADEA). Za njih se ne mogu smatrati odgovornima ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu. Ovaj je projekt financiran iz Programa Europske unije za digitalnu Europu, u okviru Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava 101083909.