"Arijci, a ne Arapi": Opasni uspon autoritarnog monarhizma u iranskoj dijaspori

Odgovor nikad nije dobio.

Gotovo pola stoljeća poslije, u ožujku 2026., Reza Pahlavi je nastupio na američkoj konzervativnoj konferenciji CPAC, u trenutku kada je Iran već tjednima bio izložen američkim i izraelskim napadima. Umjesto da govori o civilnim žrtvama, zahvalio je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu na odlučnosti i pohvalio američke vojnike, pozivajući ih da “dovrše posao”.

Autor Séamus Malekafzali upravo u tom kontrastu vidi veliku promjenu. Mladi Pahlavi iz 1980-ih želio je braniti Iran bez obzira na to tko njime vlada. Današnji Pahlavi, smatra autor, spreman je prihvatiti stranu vojnu intervenciju kako bi srušio Islamsku Republiku i sam došao na vlast.

Glasna, monarhistička i ratno raspoložena struja unutar iranske dijaspore

Na CPAC-u su ga glasno pozdravljali pripadnici iranske dijaspore, uz povike “Živio šah” i “Kralj Reza Pahlavi”. Okupljeni su istodobno skandirali i zahvale Trumpu. U brojnim europskim i američkim gradovima dio iranskih iseljenika posljednjih je godina zajedno isticao iranske monarhističke, američke i izraelske zastave, a ponegdje i simbole izraelske vojske te Savaka, zloglasne tajne policije iz doba šaha.

Ta izrazito glasna, monarhistička i ratno raspoložena struja unutar dijaspore zbunjuje protivnike rata. Prema jednoj anketi iz ožujka, potpora napadima među iranskim Amerikancima pala je na 32,7 posto, ali je na početku sukoba bila blizu polovine ispitanih. Dio dijaspore strani napad više ne vidi kao katastrofu, nego kao mogući put prema oslobođenju od Islamske Republike.

"Stranci u vlastitoj domovini"

Malekafzali tvrdi da korijene takvog stava treba tražiti u revoluciji 1979. godine. Sekularni, liberalni i imućniji slojevi društva nakon nje su se osjećali kao “stranci u vlastitoj domovini”. Neki koji su podržavali revoluciju poslije su je se odrekli. Među njima je i dobitnica Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi, koja je priznala da bi iz današnje perspektive radije podržala reformiranu ustavnu monarhiju nego rušenje cijelog sustava.

Na zapadnu sliku Irana snažno su utjecala i djela pripadnika dijaspore, poput knjige Azar Nafisi “Čitati Lolitu u Teheranu”. Nafisi je iskustvo revolucije opisivala kao gubitak prepoznatljive domovine i osjećaj da su Iran preuzeli ljudi s tuđim običajima i vrijednostima. Kritičari su takve narative optuživali da zapadnu intervenciju prikazuju kao oslobođenje.

Približavanje Izraelu, "Arijci, a ne Arapi"

Autor navodi da se među iranskim monarhistima posljednjih desetak godina proširilo uvjerenje da zemljom ne vladaju samo represivni islamisti, nego da je Iran svojevrsno okupiran od “neiranskih” sila i arapsko-islamskih utjecaja. Iz toga proizlazi ideja da je za obnovu “pravog” Irana nužna pomoć druge strane sile, prije svega Sjedinjenih Država i Izraela.

Pahlavi je takve veze pokušao formalizirati približavanjem Izraelu. Pozivajući se na drevne veze Perzijanaca i Židova iz vremena Kira Velikog, predložio je buduće “Kirove sporazume”, zamišljene kao iranska inačica Abrahamovih sporazuma.

U dijelu monarhističkog pokreta pojavili su se i otvoreno antiarapski slogani. Na prosvjedima dijaspore moglo se čuti da su Iranci “Arijci, a ne Arapi”, kao i parole kojima se sve loše u iranskoj povijesti pripisuje Arapima. Autor upozorava da takvo shvaćanje nacionalnog identiteta zanemaruje stvarni, višeslojni Iran, obilježen islamom, arapskim utjecajima i brojnim etničkim i vjerskim manjinama.

Pahlavijevi pristaše sve češće pokazuju i autoritarne sklonosti

Monarhizam je dugo bio rubna pojava unutar iranske oporbe. Tijekom 1990-ih i 2000-ih mnogi su više vjerovali reformistima. No neuspjeh Zelenog pokreta 2009., razočaranje umjerenim vlastima, zapadne sankcije i gospodarski slom oslabili su vjeru u promjene unutar sustava.

Istodobno su liberalne oporbene skupine bile uništene još u doba posljednjeg šaha, a ljevica nakon dolaska ajatolaha Homeinija. Reza Pahlavi tako je ostao jedan od rijetkih opozicijskih vođa s prepoznatljivim imenom, novcem i infrastrukturom. Njegovoj su vidljivosti pridonijeli i monarhistički mediji poput Iran Internationala i Manota, čije je širenje potpomognuto saudijskim kapitalom.

Autor smatra da Pahlavijevi pristaše sve češće pokazuju i autoritarne sklonosti. Protivnike optužuju da su režimski agenti, zahtijevaju javnu lojalnost Pahlaviju i poručuju da onaj tko ne želi obnovu monarhije nije pravi Iranac.

Neki su vjerovali da će vanjska intervencija donijeti brzu promjenu vlasti

Takvi stavovi više nisu ograničeni samo na dijasporu. Putem društvenih mreža i satelitske televizije proširili su se i među mladima u Iranu. Tijekom prosvjeda u siječnju monarhisti su se prvi put od 1979. u većem broju pojavili u različitim gradovima, noseći Pahlavijeve fotografije i zazivajući povratak šaha. Prosvjedi su završili najkrvavijom represijom u povijesti Islamske Republike.

Na sveučilištima su se također pojavile monarhističke zastave i desničarske parole koje su prije uglavnom bile prisutne u europskim gradovima. Dio studenata čak je zazivao Trumpovu Nobelovu nagradu za mir. Nekoliko sveučilišta na kojima su održani takvi prosvjedi poslije je pogođeno američko-izraelskim napadima.

Kako se rat produžio, mnogi koji su ga u početku podržavali počeli su izražavati šok zbog razaranja zemlje i civilnih žrtava. Neki su vjerovali da će vanjska intervencija donijeti brzu promjenu vlasti. Kad se to nije dogodilo, počeli su pozivati Trumpa da napada samo režim, a ne iranske gradove i kulturnu baštinu.

Dehumanizacija Iranaca

I sam Pahlavi naknadno se pokušao udaljiti od rata, tvrdeći da nikad nije tražio vojnu intervenciju te da je za američke i izraelske napade odgovorna Islamska Republika.

Malekafzali zaključuje da je iluzija dijela iranskih monarhista kako će ih Zapad prihvatiti kao civilizacijske saveznike protiv Arapa i muslimana bila pogrešna. U očima sila koje bombardiraju Iran, Iranci ostaju izloženi istoj dehumanizaciji kao i drugi narodi regije.

Prema autoru, pokušaj da se domovina obnovi stranom silom i dominacijom, umjesto pomirenjem i prihvaćanjem njezine složene povijesti, na kraju ne spašava Iran, nego uništava samu mogućnost zajedničke domovine.