Bivši zapovjednik IRGC-a: Libanon je iranska „crvena linija o kojoj nema pregovora”

Kada je Iran ovog tjedna pokrenuo val raketnih napada na Izrael u obranu Libanona, Teheran je želio poslati jasnu poruku: Hezbolah i Libanon predstavljaju crvene linije.

U razgovoru za Mondoweiss, Mohsen Rezaei, viši savjetnik iranskog vrhovnog vođe i bivši zapovjednik Iranske revolucionarne garde (IRGC), iznio je iransko strateško razmišljanje, tvrdeći da se regionalna sigurnost i diplomacija – uključujući nuklearne pregovore – više ne mogu promatrati kao odvojeni procesi.

Prošlog tjedna Iran je suspendirao neizravne razgovore s Washingtonom zbog obnovljenih izraelskih vojnih operacija u Libanonu, pri čemu su iranski dužnosnici budućnost bilo kakvih diplomatskih kontakata izravno povezali s događajima u Libanonu i Gazi.

Dana 7. lipnja ta je poruka potvrđena djelima.

Kao izravan odgovor na izraelski napad na južna predgrađa Bejruta, Iran je lansirao više valova balističkih projektila prema Izraelu, što je bio prvi izravni iranski napad na Izrael od primirja koje je uz američko posredovanje stupilo na snagu u travnju.

Odlučivši se na eskalaciju, Teheran je u praksi pokazao gdje se nalazi njegova crvena linija: napad na Libanon izazvat će snažan odgovor.

„Libanon, a posebno Hezbolah, ostaju među najvažnijim iranskim crvenim linijama u bilo kakvom mogućem sporazumu sa Sjedinjenim Državama”, rekao je Rezaei za Mondoweiss.

„Iz perspektive Teherana, Hezbolah nije samo politički ili vojni saveznik. On je dio strateškog partnerstva izgrađenog tijekom desetljeća.”

Regionalne napetosti šire se izvan Libanona

Napetosti nisu ograničene samo na Libanon.

Napad na Međunarodnu zračnu luku Kuvajt prošlog tjedna – za koji je Iran okrivio američke presretače Patriot zbog navodnog pogrešnog djelovanja – dodatno je povećao zabrinutost da bi se posljedice sukoba mogle proširiti daleko izvan trenutačnog bojišta.

To je u Teheranu pojačalo strah da bi budući sukob mogao uvući više država u krizu.

U tom kontekstu Rezaeijeve izjave mogu ukazivati na širu stratešku promjenu, prema kojoj se regionalna sigurnost više ne može odvajati od diplomacije.

„Iran vjeruje da se svaki održivi regionalni poredak mora graditi na povjerenju i vjerodostojnim partnerstvima. Zbog toga Teheran svoj odnos s Hezbolahom ne smatra predmetom pregovora, nego sastavnim dijelom svoje dugoročne strateške vizije Bliskog istoka”, rekao je Rezaei.

Sve više se čini da iranski donositelji odluka diplomaciju, odvraćanje, regionalna savezništva i odnos snaga u zapadnoj Aziji promatraju kao dijelove jedinstvene strateške jednadžbe, a ne kao zasebne političke procese.

„Nekoliko dana nakon primirja uvedena je blokada, a obveze vezane uz Libanon su prekršene”, rekao je Rezaei, misleći na američku pomorsku blokadu iranskih luka uvedenu nakon travanjskog primirja.

„Hezbolah je iranski saveznik, a Iran stoji uz svog saveznika.”

Hormuški tjesnac kao sredstvo pritiska

U ranijim izjavama Rezaei je tvrdio da pritisak na Iran neće uspjeti promijeniti regionalni odnos snaga.

Opisao je Hormuški tjesnac kao moćan instrument utjecaja te sugerirao da bi države regije, a ne vanjske sile, trebale određivati buduću sigurnosnu arhitekturu Perzijskog zaljeva.

„Hormuški tjesnac je snažna poluga. Neprijatelj će ili pretrpjeti snažan udarac ili prihvatiti iranske uvjete”, rekao je.

Libanon: od zasebnog fronta do strateške nužnosti

Muhammad Javad Habibi, politolog i česti suradnik lista Tehran Times, smatra da je rat iz temelja promijenio način na koji mnogi iranski kreatori politike promatraju buduće sukobe sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.

„Čini se da je nedavni rat ojačao uvjerenje mnogih iranskih donositelja odluka da budući sukobi sa SAD-om i Izraelom neće biti ograničeni na jedno bojište ili jedno pitanje”, rekao je Habibi za Mondoweiss.

„Iran je tijekom cijelog 39-dnevnog rata ponavljao da će izvor svakog napada na teritorijalni integritet zemlje smatrati legitimnim vojnim ciljem. Susjedne države trebale bi razumjeti da eventualni iranski napadi na američke baze na njihovom teritoriju ne bi predstavljali objavu rata muslimanskim državama, nego bi bili usmjereni protiv američkih interesa.”

Habibi je incident u Kuvajtu naveo kao primjer „koliko se brzo regionalni sukob može preliti preko granica i pogoditi zemlje izvan neposrednog bojišta”.

„Iz perspektive Teherana, sukob je pokazao da se vojni, gospodarski, informacijski i diplomatski pritisak sve češće primjenjuju istodobno. Kao rezultat toga, iranski donositelji odluka danas su manje spremni nego prije odvajati regionalna savezništva i sigurnosna pitanja od pregovora.”

Prema iranskom viđenju, pregovori više nisu ograničeni na sankcije, obogaćivanje urana ili pomorski promet.

Sve više ih se promatra kao dio šire borbe za buduću političku i sigurnosnu arhitekturu regije. To objašnjava zašto je Libanon zauzeo središnje mjesto u iranskim strateškim kalkulacijama.

Zapadni političari često tretiraju Hezbolah kao zasebno pitanje koje se može rješavati neovisno o širim pregovorima. U Iranu, međutim, mnogi dužnosnici na to gledaju drukčije.

Iranska podrška Hezbolahu poruka je saveznicima i potencijalnim partnerima: Teheran vas neće napustiti. Za mnoge iranske dužnosnike podrška Hezbolahu povezana je ne samo s vojnim interesima nego i s vjerodostojnošću.

Poput drugih regionalnih i globalnih sila, Iran se ne oslanja samo na vojnu moć nego i na reputaciju države koja ostaje uz svoje saveznike. Iz te perspektive podrška Hezbolahu važna je za održavanje regionalne mreže koju mnogi smatraju ključnom za iranski sustav odvraćanja. Zbog toga je Libanon za Teheran postao više od regionalnog pitanja.

Slabljenje mreže regionalnih partnera približilo bi buduće sukobe iranskim granicama i smanjilo sposobnost Teherana da utječe na događaje izvan njih. Zato mnogi iranski političari podršku regionalnim saveznicima ne vide kao teret, nego kao stratešku nužnost.

Borba protiv zapadnog uplitanja

Za neke utjecajne glasove u Teheranu ovo pitanje ima i širu ideološku dimenziju.

„Pitanje Libanona ne odnosi se samo na Iran”, rekao je Farshad Shariat, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Imam Sadiq.

„Ono se tiče šireg islamskog svijeta.”

Prema njegovim riječima, razvoj događaja u Libanonu među iranskim političkim elitama često se promatra kao dio šire borbe oko suvereniteta, stranog uplitanja i budućeg smjera razvoja regije.

„Kao i pitanje Jeruzalema, Libanon se ne smatra samo lokalnim problemom”, rekao je.

„Mnogi vjeruju da sve muslimanske zemlje imaju odgovornost prema tim događajima.”

Shariat to povezuje i s Abrahamovim sporazumima.

Po njegovu mišljenju, mnogi iranski političari sporazume o normalizaciji odnosa između Izraela i nekoliko arapskih država ne vide samo kao diplomatske aranžmane, nego kao dio šireg projekta preoblikovanja političkog i strateškog poretka Bliskog istoka.

Iz te perspektive događaji u Libanonu ne mogu se odvojiti od pitanja Palestine, Jeruzalema, regionalnog suvereniteta i buduće ravnoteže snaga u zapadnoj Aziji.

Za utjecajne krugove u Teheranu Libanon nije samo još jedna pregovaračka tema.

To je pitanje povezano ne samo s trenutačnim sigurnosnim interesima nego i s temeljnim pitanjima regionalnog poretka i političkog legitimiteta.

Zbog toga, zaključuje se u tekstu, nedavni iranski napadi na Izrael možda predstavljaju mnogo više od privremene pregovaračke taktike.