Putin bi mogao napraviti kobnu pogrešku: Nova mobilizacija dovela bi rat pred vrata Moskve

De Bretton-Gordon, koji je 23 godine služio u britanskoj vojsci, sudjelovao u Prvom zaljevskom ratu i zapovijedao britanskim i NATO-ovim postrojbama za kemijsku, biološku, radiološku i nuklearnu obranu (CBRN), povlači paralelu sa sovjetskim ratom u Afganistanu. Postavlja pitanje bi li nova mobilizacija mogla postati Putinov trenutak „Dječaka u cinku“ – simboličan podsjetnik na lijesove s tijelima sovjetskih vojnika koji su se iz Afganistana vraćali njihovim obiteljima i poticali sve veće nezadovoljstvo ratom.

Ako Vladimir Putin, kao što se očekuje, nakon rujanskih izbora u Rusiji naredi opću mobilizaciju, mogao bi otkriti da time ne okuplja samo još 300.000 ljudi koje će poslati u rat u Ukrajini. Mogao bi, smatra De Bretton-Gordon, mobilizirati upravo one ljude koji će na kraju pridonijeti njegovu kraju. Bi li to mogao biti Putinov trenutak „Dječaka u cinku“?

Taj izraz u Rusiji ima mračnu povijesnu težinu. Tijekom sovjetskog rata u Afganistanu tijela poginulih sovjetskih vojnika, među kojima je bilo mnogo mladih ročnika, vraćana su obiteljima u ljesovima od cinka. Majke ruskih vojnika prosvjedovale su i zahtijevale od Kremlja da njihove sinove vrati kući.

Nakon što je, prema navodima autora, poginulo oko 18.000 sovjetskih vojnika, politički pritisak postalo je nemoguće ignorirati. Sovjetska vojska konačno se povukla iz Afganistana 1989. godine.

Iste godine objavljena je knjiga Svetlane Aleksijevič „Dječaci u cinku“ (Zinky Boys), koja je dokumentirala rat i njegove posljedice. Knjiga je izazvala veliku raspravu u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Lijesovi koji su stizali iz Afganistana, kao i tuga i bijes obitelji poginulih, postali su jedan od simbola rata i nezadovoljstva sovjetskim sustavom.

Zašto danas nema većeg otpora u Rusiji?

De Bretton-Gordon postavlja pitanje zbog čega, unatoč golemim gubicima koje Ukrajina pripisuje ruskim snagama, u Rusiji dosad nije došlo do masovnijeg javnog otpora ratu.

Prema njegovoj ocjeni, dio odgovora krije se u tome tko je dosad podnosio najveći teret rata.

Putin je tijekom velikog dijela sukoba uspijevao izbjeći masovno prisilno slanje etničkih Rusa iz velikih urbanih sredina na ukrajinsku bojišnicu. Ruske snage popunjavane su zatvorenicima, plaćenicima, pripadnicima etničkih manjina i muškarcima iz siromašnijih dijelova zemlje, koje su privlačile visoke plaće ili, u slučaju zatvorenika, mogućnost izlaska na slobodu.

Za privilegiranije slojeve Moskve i Sankt Peterburga rat je zbog toga, tvrdi autor, dugo mogao ostati relativno udaljen od svakodnevnog života. Njihovi sinovi uglavnom nisu odlazili u Ukrajinu osim ako se sami nisu prijavili, a čak i tada mogli su imati veće izglede završiti na sigurnijim dužnostima. Istodobno, ruska propaganda vojnike predstavlja kao herojske borce koji „oslobađaju“ Ukrajinu i osiguravaju bolju budućnost njezinu stanovništvu.

De Bretton-Gordon, međutim, stanje na bojišnici opisuje potpuno drukčije.

Glad, hladnoća, strah i stalna opasnost od smrti, prema njegovim tvrdnjama, dio su svakodnevice mnogih vojnika. Navodi da su pripadnici ruskih snaga često loše opremljeni i opskrbljeni, dok su korupcija i problemi s disciplinom široko rasprostranjeni. Alkohol i droga nekima postaju način da podnesu uvjete na bojišnici, dok pojedinci pribjegavaju i samoozljeđivanju kako bi izbjegli povratak u borbu.

Autor ruski ratni stroj zato opisuje kao „stroj za mljevenje mesa“ koji golemom brzinom troši ljudstvo.

Opća mobilizacija mogla bi promijeniti raspoloženje

Mobilizacija još 300.000 ili više ljudi, smatra De Bretton-Gordon, mogla bi dramatično promijeniti političku računicu u Rusiji.

Rat bi prvi put u mnogo većoj mjeri mogao pokucati na vrata srednje klase u zapadnim dijelovima zemlje. Više ne bi samo obitelji iz udaljenijih i siromašnijih regija strahovale da će njihovi sinovi biti poslani na bojišnicu – ista mogućnost mogla bi pogoditi i obitelji u velikim ruskim gradovima.

Putin će vjerojatno pokušati zaštititi oligarhe i ljude najbliže Kremlju. Međutim, oni nisu jedini koji imaju što izgubiti.

Urbana srednja klasa raspolaže novcem, određenim društvenim utjecajem i, što je posebno važno, pristupom informacijama izvan Rusije. Ti ljudi, navodi autor, vide probleme s kojima se suočava rusko gospodarstvo, međunarodnu izolaciju zemlje na Zapadu i mogućnost da bi njihovi sinovi mogli biti poslani poginuti u ratu čiji ciljevi postaju sve manje uvjerljivi.

Upravo tu De Bretton-Gordon vidi potencijalnu političku opasnost za Putina.

Još 300.000 ljudi ne znači i pobjedu

Čak i ako Kremlj uspije mobilizirati dodatnih 300.000 ljudi, sama brojnost neće biti dovoljna za pobjedu.

Vojsci su potrebni dobro obučeni vojnici, sposobni časnici, suvremena oprema i dovoljno vremena za pripremu. Rusija je, prema njegovoj analizi, već oslabila dio sustava za obuku kako bi popunjavala postrojbe na bojišnici, dok su i brojni iskusni instruktori poslani u rat.

Postoje i izvješća da su pojedini ročnici prošli samo osnovnu obuku prije nego što su poslani u borbu.

Putin se zato suočava s teškim izborom – nastaviti slati nove ljude na bojišnicu ili priznati neuspjeh svoje „specijalne vojne operacije“.

De Bretton-Gordon ocjenjuje da sve oštrija retorika Kremlja prema Velikoj Britaniji i drugim europskim državama koje podržavaju Ukrajinu pokazuje frustraciju zbog situacije na bojišnici i želju Moskve da oslabi odlučnost Zapada. Putin računa da će, ako Rusija dovoljno dugo izdrži, Ukrajina i njezini saveznici na kraju biti iscrpljeni.

"Novi dječaci u cinku“

Autor poziva Veliku Britaniju, Francusku i ostale europske saveznike da nastave naoružavati i opskrbljivati Ukrajinu, ocjenjujući da je cilj ruskih prijetnji upravo oslabiti zapadnu potporu Kijevu.

Paradoks je u tome što bi nova velika mobilizacija na kraju mogla više oslabiti nego ojačati Putina.

Novi „dječaci u cinku“ možda više neće dolaziti pretežno iz najsiromašnijih dijelova Rusije ili zatvora. Mogli bi to biti sinovi obitelji koje su dosad uglavnom bile zaštićene od neposrednih posljedica rata.

De Bretton-Gordon podsjeća na majke sovjetskih vojnika koje su tijekom rata u Afganistanu zahtijevale da se njihovi sinovi vrate kući i postavlja pitanje bi li Putin novom mobilizacijom mogao stvoriti novu generaciju majki sa sličnom odlučnošću.

Ako Ukrajina nastavi pružati otpor, jedna od dugoročnih posljedica rata moglo bi biti toliko ozbiljno slabljenje konvencionalnih vojnih sposobnosti Rusije da ona godinama ne bude u stanju predstavljati istu vrstu vojne prijetnje ostatku Europe.

Tko bi mogao naslijediti Putina, zaključuje De Bretton-Gordon, nemoguće je predvidjeti. Njegov nasljednik mogao bi biti bolji, ali i znatno gori.

Jedno je sigurno: slanje još 300.000 Rusa u rat neće izbrisati strateške probleme s kojima se Putin suočava. Umjesto toga, posljedice rata mogle bi stići upravo pred vrata onih dijelova ruskog društva koji su ih dosad najmanje osjećali.