Ekocid u Lici, nesreće na prugama, a ostavki ministara nema. "Dok se na izborima glasa kao što se navija u nogometu, nema potrebe za tim"

Ako je i bilo ostavki ministara, većinom su bile na osobni zahtjev ili iznuđene pod pritiskom predsjednika vlade. Od ovih drugih pamti se tek da je Ana Stavljenić Rukavina, ministrica zdravstva u vladi Ivice Račana, 2001. godine podnijela ostavku zbog neispravnih uređaja za dijalizu koji su izazvali smrt dvadesetak pacijenta. Također i ostavka ministra obrane Damira Krstičevića 2020. godine koju je podnio nakon pogibije dvojice pilota u padu vojnog školskog aviona kod Zadra.

Dugih sličnih primjera takvog preuzimanja političke odgovornosti u Hrvatskoj nema. Štoviše, pozive na ostavku mnogi su ministri doživljavali osobno, a ne kao čin odgovornosti kojim bi protresli sustav kada postane očito da ne funkcionira.

Ostavke im ne padaju na pamet, kamoli na stol

Kada je, primjerice, 2010. godine trajekt Tin Ujević udario u gat splitske luke, a u more iscurilo tridesetak tisuća litara dizelskog goriva, tadašnji ministar mora i prometa Božidar Kalmeta pravdao se govoreći: "Nisam ja vozio brod" i tvrdeći da je "too much tražiti njegovu ostavku". Doduše, godinu dana ranije, nakon teške nesreće nagibnog vlaka u Rudinama kod Splita u kojoj je poginulo šestero putnika, Kalmeta je ponudio ostavku, ali je tadašnja predsjednica vlade Jadranka Kosor prosudila da je sam čin stavljanja ostavke na stol dovoljan pa je nije prihvatila.

U vrijeme dok na sve strane cure toksični detalji o ekocidu u Lici te nakon što se u dva dana na pruzi kod Bjelovara dogodila teža željeznička nesreća, a idućeg dana kod Rijeke zamalo još jedna slična signalizirajući kako unutar sustava željeznica nešto ne funkcionira, od dvoje odgovornih u tim resorima - ministrice zaštite okoliša Marije Vučković i ministra mora i prometa Olega Butkovića nije se moglo čuti da im je ostavka, makar formalna, pala na pamet, a kamoli na premijerov stol.

"Još uvijek smo pretpolitičko društvo"

Zbog čega su kod nas ostavke ministara tako rijetke i zašto zahtjeve za njima mnogi doživljavaju osobno, skoro uvrijeđeno, pitanja su koja smo postavili političkom analitičaru Jaroslavu Pecniku i Goranu Vojkoviću, kolumnistu i profesoru na Sveučilištu Sjever.

"Da ima imalo morlanih uzusa ne samo u tih ljudi, nego i drugih koji kad dođu na vlast zaborave na elementarni moral i građansku pristojnost, dali bi ostavke. No kod nas toga naprosto nema. Mi smo još uvijek jedno pretpolitičko društvo u kojemu se vlast doživljava kao svojina, a odgovornosti nema. Pa kao što je Kalmeta svojedobno rekao da nije vozio brod koji je udario u obalu, tako i ovi nisu vozili vlak koji se sudario s drugim ni kamion s opasnim otpadom. Oni ne žele shvatiti da se nalaze na čelu ministarstava, najodgovornijih državnih tijela i da je time i njihova odgovornost najveća. Nakon ovoga što se dogodilo kod Bjelovara i onoga što se događa u Lici, ti bi ljudi trebali bar ponuditi ostavke Plenkoviću", smatra Pecnik.

"Ovo s Gospićem je sasvim druga priča"

Pecnik procjenjuje da će u jednom trenutku, kada to premijeru Andreju Plenkoviću bude odgovaralo, ministrica Vučković biti žrtvovana, ali ne i ministar Butković.

"On je politički dovoljno jak pa nije otišao ni zbog puno veće nesreće (pogibija trojice pomoraca na trajektu Jadrolinije u Malom Lošinju, nap.a.) od one koja se prošlog vikenda dogodila kod Bjelovara", kaže.

Vojković, pak, smatra kako bi trebalo razlikovati odgovornost ministra Butkovića u nesreći u Malom Lošinju prije dvije godine ili kod Bjelovara prije nekoliko dana u odnosu na ono što se zbiva(lo) u Lici.

"Nesreću trajekta u Malom Lošinju ne bih čak smatrao odgovornošću ministra Butkovića, osim u smislu šire političke odgovornosti, jer je to bila stvar sigurnosne procedure koja je trebala postojati na brodu i zapravo je odgovornost kompanije. Ministar Butković bi bio odgovoran da u tom slučaju nisu postojali pravilnik i propisi, ali ne može biti odgovoran za sigurnosne propuste prilikom nesreća na brodu ili gradilištu makar se radilo i o državnim firmama. Ovo s Gospićem je druga priča. Ušlo je par tisuća šlepera s opasnim otpadom u državu koja uopće nema pogon za preradu tog otpada. E to je skroz drugačija priča. Pa ako je to sve ovisilo o jednom županijskom službeniku, kako se sada pokušava ispričati, onda je tu riječ o političkoj odgovornosti, ali i o puno drugih tipova odgovornosti", smatra Vojković.

"Naše društvo puca po šavovima"

Pecnik kaže kako bi u ovim i sličnim slučajevima ostavke ministara bile simbolički čin koji suštinski ne bi puno značio, ali bi barem dao do znanja javnosti da kakav-takav osjećaj odgovornosti postoji.

"Ovako pokazuju još veću nebrigu. I pokazuju ne samo da smo još uvijek pretpolitičko društvo, nego i nezrela zajednica koja se sve više dijeli i fragmentira na razne lobije, ne krugove bogatih i utjecajnih koji mogu što hoće. Naše društvo puca po šavovima i u njemu vlada letargija sve dok nam nevolja ne dođe do vrata. Tek tada se ljudi trgnu", govori Pecnik.

Kod nas birači ne kažnjavaju stranke

Na pitanje zašto je ministrima tako teško dati ili bar ponuditi ostavku čak i kada se u njihovim resorima dogode propusti s kobnim posljedicama, Vojković kaže da je tomu tako jer se ta gesta na koncu ne bi politički cijenila niti bi utjecala na izborne glasove.

Drugim riječima, izbjegavanje te vrste odgovornosti proizvodi zanemarive političke posljedice.

"Vani su ministri prisiljeni dati ostavke u takvim slučajevima jer bi u suprotnom birači na izborima jednostavno glasali za nekog drugog. A kod nas se glasa kao što se navija u nogometu. Pa ako Hajduk ove godine igra loše, nećeš naredne godine navijati za Rijeku. Imaš svoje i navijaš za svoje, bili dobri ili loši. Kad takav način razmišljanja pređe na politiku u smislu "moji su loši, ali i dalje ću glasati za njih" onda ministar ili ministrica nemaju potrebe dati ostavku. Ostavke se ne daju jer političke stranke ne osjećaju da će ih birači kazniti zato što neki njihov ministar nije dao ostavku. Kada bi ih birači zbog toga kažnjavali kao u Njemačkoj, Švedskoj ili Švicarskoj, onda bi ih predsjednik stranke natjerao da daju ostavke. Ovako je to po onoj izreci iz komunizma "pojavu osudi, druga spasi". To je taj model", rekao je Vojković.

"Plenković je prije dvije godine odigrao potez života"

Po njegovom mišljenju, ekocid u Lici prerasta u političko pitanje, ali ne vidi interes da se politički odgovori na njega.

"Plenković je svoj potez života odigrao kada je prije dvije godine saborskim zastupnicima digao plaće na 4.000 eura. Sada se i vlasti i oporbi zaista ne želi išta. Od tih 70 zastupnika oporbe pitanje je koliko njih sutra može dobiti posao za iste te novce", ustvrdio je Vojković.