FOTO / Talijani objavili nove fotografije Maksimira, pogledajte kako izgleda

Kako piše arhitektonski portal Archeyes, ideja projekta nije samo izgradnja novog nogometnog stadiona, nego i cjelovita preobrazba istočnog dijela Zagreba. Autori žele sportski kompleks oblikovati kao šumski krajolik u kojem su zgrade, staze, trgovi i prometna rješenja sastavni dijelovi zelenog prostora.

„Krajolik se stoga ne shvaća kao ukras koji okružuje zgrade, već kao primarna infrastruktura kroz koju je organiziran cijeli projekt”, poručuju iz ureda VG13 Architects.

Njihov prijedlog polazi od položaja Svetica između dvaju velikih prostornih sustava: prometnog koridora istok-zapad uz Maksimirsku cestu i prirodnog područja koje se od obronaka Medvednice proteže prema savskoj ravnici. Park Maksimir pritom se promatra kao očuvani dio širega šumskog prostora, čija bi se prirodna obilježja nastavila prema jugu, kroz cijeli sportski kompleks.

Umjesto da sportski objekti budu izdvojeni u preostalom zelenilu, arhitekti predlažu njihovo uklapanje u raznolik krajolik. Čistine bi služile za zajedničke aktivnosti, dok bi pješačke staze povezivale stadion, atletsku stazu, dvorane, bazene i prometno čvorište. Cilj je stvoriti prostor koji će biti dostupan građanima i izvan sportskih događanja.

Stadion s četiri odvojene tribine

Novi Maksimir zamišljen je kao stadion s 35.000 sjedećih mjesta, ali ne u obliku zatvorenog ovala kakav je čest kod suvremenih stadiona. Projekt predviđa četiri zasebne tribine raspoređene oko terena, s otvorenim kutovima između njih. Takav raspored omogućio bi poglede prema okolnom drveću te bolju povezanost unutrašnjosti stadiona s prostorom izvan njega.

Iz parka bi se stadion doimao kao niz niskih, nagnutih krovnih ploha koje se uzdižu iznad krošnji, a ne kao jedinstvena zatvorena građevina, piše Sport Klub.

Autori se pritom oslanjaju na prostornu ideju izvornog Maksimira, koji je projektirao arhitekt Vladimir Turina. Njegov stadion, predviđen za rušenje, prepoznatljiv je po otvorenoj strukturi i razmacima između monumentalnih betonskih tribina.

VG13 Architects ne nastoji kopirati Turinine arhitektonske oblike, nego ponovno interpretirati ideju otvorene arene u krajoliku. Praznina između tribina tako postaje važan dio arhitekture, a okolna priroda ostaje vidljiva i prisutna u doživljaju stadiona.

Unutrašnjost bi bila oblikovana prema potrebama nogometnih utakmica, sa strmim tribinama, zbijenim rasporedom sjedala i krovom koji bi pridonosio stvaranju intenzivne atmosfere. Vanjski dio, s druge strane, uključivao bi natkrivene terase, stubišta, ulazne prostore i prijelaze prema zelenim površinama.

Takav koncept trebao bi omogućiti korištenje dijela kompleksa i izvan dana utakmica, iako bi za to bilo potrebno pažljivo osmisliti sigurnosne mjere i kontrolu pristupa tijekom velikih događanja.

Četiri konstrukcijske cjeline i kombinacija betona i čelika

Arhitektonski izgled stadiona obilježavaju kose i preklopljene plohe koje istodobno oblikuju tribine, nadstrešnice, komunikacijske prostore i terase. Umjesto zasebne fasade postavljene na konstrukciju, vanjski izgled proizlazio bi iz same organizacije građevine.

Stadion bi bio podijeljen na četiri neovisna krila, odvojena dilatacijskim spojevima. Takvo rješenje omogućilo bi zasebno prilagođavanje konstrukcije toplinskim promjenama, opterećenjima i zahtjevima gradnje.

Istočna i zapadna tribina imale bi sličan konstrukcijski raspored, dok bi sjeverna i južna bile prilagođene svojim programskim i geometrijskim posebnostima. Podjela bi trebala olakšati organizaciju radova, održavanje i eventualne buduće zahvate.

Donji dio konstrukcije činili bi montažni armiranobetonski stupovi i stepenaste tribine, dok bi lagane čelične rešetke nosile krov. Beton bi osiguravao čvrstoću i trajnost tribina, a čelik omogućio izvedbu velikih krovnih raspona bez pretjerano masivne konstrukcije.

Vanjski sloj činile bi površine od rastegnutog metala i metalne mreže, koje bi filtrirale sunčevu svjetlost i djelomično zaklanjale prostore za kretanje, ali bi istodobno zadržavale povezanost s okolnim krajolikom. Slična paleta materijala, koja uključuje beton, pocinčani čelik i metalnu mrežu, primjenjivala bi se i na atletske i dvoranske objekte.

Zemlja iz iskopa koristila bi se za oblikovanje krajolika

Važan dio prijedloga odnosi se na upravljanje vodom i očuvanje prirodnih obilježja prostora. Zemlja iskopana tijekom izgradnje temelja i podzemnih garaža ne bi se odvozila s lokacije, nego bi se koristila za oblikovanje blagih nasipa, kišnih vrtova i sezonskih vlažnih staništa.

Propusne površine, korijenski sustavi i zasađeno tlo trebali bi usporavati otjecanje oborinskih voda i omogućiti njihovo upijanje. Time bi se, prema ideji autora, povezali javni prostor, upravljanje vodom i stvaranje novih staništa, uz smanjenje potrebe za odvozom iskopanog materijala.

Projekt predviđa i korištenje biljnih vrsta karakterističnih za šumska područja Maksimira, među kojima su hrast i grab. Izbor vegetacije prilagodio bi se lokalnim razlikama u vlažnosti tla i nadmorskoj visini.

Prometno čvorište, biciklistička mjesta i javni trgovi

U prometnom smislu prednost bi imali javni prijevoz, pješačenje i biciklizam, dok bi parkirališta i operativni promet bili smješteni uz rubove kompleksa i pod zemljom.

Uz stadion je predviđena podzemna garaža s odvojenim pristupima za posjetitelje, službe i sudionike događanja. Širi kompleks oslanjao bi se i na zajedničke kapacitete nogometnih i atletskih sadržaja. Projekt uključuje približno 1500 natkrivenih mjesta za bicikle.

Na južnom rubu kompleksa prometno čvorište Borongaj zamišljeno je kao poveznica javnog prijevoza i sportskog prostora. Autobusne linije, tramvajske veze i podzemno parkiranje bili bi povezani s javnim trgom, natkrivenim površinama za kretanje i manjim sadržajima za svakodnevne potrebe građana.

Takav bi prostor trebao funkcionirati i tijekom običnih radnih dana, a ne samo u vrijeme velikih utakmica i drugih sportskih događanja.

Projekt predviđa i objedinjavanje rukometne arene te dvorane za košarku i futsal u jednu građevinu. Time bi se smanjila ukupna površina koju zauzimaju objekti i omogućilo zajedničko korištenje tehničkih sustava, komunikacija i pratećih sadržaja.

Postojeći bazenski kompleks ostao bi dio sportskog centra, a s novim objektima povezivale bi ga pješačke staze i javne površine. Predprostori stadiona, natkriveni hodnici i trgovi mogli bi se koristiti za rekreaciju, sajmove i lokalna događanja, bez nužne povezanosti s nogometnim utakmicama.

Tko stoji iza projekta?

VG13 Architects talijanski je arhitektonski ured koji su osnovali Tommaso Fantini i Alberto Rossi. Za natječajni prijedlog Maksimira i Svetica razvio je koncept koji povezuje arhitekturu, krajolik, promet i javne sadržaje u jedinstvenu cjelinu.

Naručitelj projekta je Grad Zagreb, dok je natječaj organiziralo Društvo arhitekata Zagreba (DAZ).

Važno je pritom naglasiti da je riječ o natječajnom prijedlogu, a ne o potvrdi da će stadion biti izgrađen upravo u ovom obliku. Projekt donosi viziju budućeg Maksimira i sportskog kompleksa Svetice, u kojoj bi novi stadion postao dio šireg javnog i zelenog prostora istočnog Zagreba.