Traži ga Njemačka, odlučuje Hrvatska: Kako funkcionira europski uhidbeni nalog?

Europski uhidbeni nalog (EUN) uveden je 2004. godine kako bi zamijenio dugotrajne i komplicirane postupke izručenja između država članica EU-a. Riječ je o sudskom nalogu kojim jedna članica traži od druge da joj preda osobu osumnjičenu ili osuđenu za kazneno djelo.

Za razliku od klasičnog izručenja, postupak je znatno brži i temelji se na načelu uzajamnog povjerenja između pravosudnih sustava država članica, piše DW.

U pravilu se odluka mora donijeti u roku od 60 dana, uključujući moguće pravne lijekove.

Za neka djela ne provjerava se jesu li kaznena u obje države

EUN obuhvaća 32 kategorije kaznenih djela za koje više nije potrebno provjeravati smatraju li se ista djela kaznenima i u državi koja je izdala nalog i u državi koja ga izvršava.

Uvjet je da je za takvo djelo u državi koja izdaje nalog predviđena kazna zatvora od najmanje tri godine.

Hrvatska ovaj mehanizam primjenjuje od ulaska u Europsku uniju 2013. godine.

Što znači načelo "ne bis in idem"?

Jedan od ključnih razloga za odbijanje EUN-a jest situacija u kojoj je osobi za isto kazneno djelo već pravomoćno suđeno.

Profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu Aleksandar Maršavelski objašnjava da se načelo "ne bis in idem", odnosno zabrana dvostrukog suđenja za isto djelo, primjenjuje ako je osoba već pravomoćno osuđena ili oslobođena, odnosno ako je postupak pravomoćno završen na način koji onemogućuje novi kazneni progon.

Međutim, činjenica da je neka druga država članica ranije odbila izvršiti isti EUN sama po sebi ne znači da je predmet pravomoćno presuđen.

To je važno i u slučaju Žuravljova. Poljska je ranije odbila njemački zahtjev za njegovu predaju, no hrvatski sud zbog toga nije automatski obvezan donijeti istu odluku. Ključno je zašto je Poljska odbila zahtjev i na kojoj je pravnoj osnovi donijela takvu odluku.

Mogu li države različito odlučiti o istom nalogu?

Mogu. EUN počiva na načelu uzajamnog povjerenja, ali ne postoji jedan "europski sud" čija bi odluka automatski obvezivala sve države članice.

Zato sudovi različitih država mogu o istom nalogu donijeti različite odluke, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja i zakonskim razlozima za odbijanje.

Sam politički ili ratni motiv osobe za kojom se traga nije dovoljan razlog za odbijanje EUN-a. Mora postojati konkretna pravna osnova predviđena pravom EU-a i nacionalnim zakonodavstvom.

Hrvatska već ima iskustva s kontroverznim EUN-ovima

Hrvatski sudovi godišnje rješavaju nekoliko stotina predmeta povezanih s europskim uhidbenim nalozima, a većina završava predajom tražene osobe državi koja je izdala nalog.

Među najpoznatijim hrvatskim slučajevima bili su Josip Perković i Zdravko Mustač, koje je Njemačka tražila zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Nakon njihova izručenja njemački ih je sud osudio na doživotni zatvor.

U drugom poznatom slučaju Hrvatska je tražila izručenje bivšeg čelnika Ine Zsolta Hernádija iz Mađarske. Mađarska je odbila njegovu predaju, a slučaj je godinama bio predmet političkih i pravosudnih prijepora.

Gdje završava pravo, a počinje politika?

Formalno, o izvršenju EUN-a odlučuju pravosudna tijela, a ne politika. Ipak, stručnjaci upozoravaju da širi politički kontekst ne treba zanemariti, osobito u osjetljivim međunarodnim predmetima.

"Politika ne bi smjela odlučivati o EUN-u, ali bilo bi nerealno tvrditi da širi politički kontekst nema nikakav utjecaj", kaže Maršavelski.

Ipak, konačna odluka suda mora biti utemeljena na pravu, a ne na političkim odnosima između država.