Oglas

BORIS DEŽULOVIĆ

Predstava Marša na Rim u Mrduši Donjoj

boris dežulović kolumna
Tanja Draškić Savić

Prizor je izgledao kao da ga je sam Ivo Brešan napisao: baš kao da su kazališni amateri iz sela Mrduša Donja u općini Blatnik na sastanku u društvenom domu odlučili organizirati predstavu, a Šimurini palo na pamet da uprizore Marš na Drinu velikog talijanskog režisera Piera Paola Pasolinija.

Oglas

- Ne reče se Marš na Drinu nega Marš na Rim - ispravio je Šimurinu Mate Bukarica rečeni Bukara, sekretar Mjesnog aktiva.

- Dobro govori Bukara - složio se predsjednik aktiva Mile Puljiz rečeni Puljo. - Marš na Drinu nije od Pjer Paola Pasolinija, nega od Vjekoslava Maksa Luburića.

- I plus se ne reče Pjer Paolo nega Benito - nastavio je Bukara. - Benito Pasolini.

- Tako je, ja se izvinjavam - nastavio je kamerad Puljo. - Benito Pasolini je bijo čestiti fašist, a Pjer Paolo komunist i jugočetnik.

- I peder - dodao je Joco Škokić rečeni Škoko. - To znaju svi u selu.

- Ljudi, nije Pasolini nega Mussolini! - upast će konačno u raspravu i seoski učitelj Andro Škunca.

- Nu, Mussolini bijo peder?! Meni prvi glas.

- Pripazi malo, učitelju, šta govoriš! - obrecnuo se Šimurina.

- Ne, ne, Benito je bijo Mussolini, a Pjer Paolo je bijo Pasolini.

- Ja sad više ništa ne razumin. Koji je bija pederska komunjara, a koji naš duče?

- Duče je Mussolini - objasnio je seoski učitelj. - On je organizira Marš na Rim. A Pasolini je organizira Salo ili sto dvadeset dana Sodome.

- Dobro sad, je li Salo ili je Sto dvadeset dana Sodome?

- To je isto - nastavio je učitelj. - Tako je naslov, Salo ili sto dvadeset dana Sodome.

- Šta je sad to?

- Film. Dva sata fašističkih orgija, krvi, govana i seksualnih perverzija.

- Ljudi, meni to dobro zvuči - primijetit će Škoko.

- Dobro, znači radimo Mussolinijevih Sto dvadeset minuta Sodome i Gomore?

- Jope on. Nije Mussolini, nega Pasolini. I nije Sto dvadeset minuta, nego Sto dvadeset dana - sveudilj je Šimurinu strpljivo ispravljao učitelj. - I nije Sodome i Gomore, nega samo Sodome.

- Dobro Škunca govori, to je duplo manje. Ko bi bogati izdrža i Sodomu i Gomoru?

Tako je naposljetku mjesni aktiv manje poznatih revolucionarnih skupina Prevrat i 104 - ove potonje duhovito nazvane tako da se jednako može čitati kao 10. travnja, dan utemeljenja NDH, i kao Prvi april, međunarodni dan zajebavanja - priredio u Splitu jednosatnu predstavu Pasolinijeva filma Salò ili sto dvadeset dana Sodome. Pardon, Pasolinijeva Marša na Drinu. Pardon, Mussolinijeva Marša na Drinu. Pardon, Mussolinijeva Marša na Rim. Tako je, da skratim, izgledala groteskna povorka koja je u organizaciji Prevrata prošle subote poslijepodne sa splitskih Prokurativa kroz varoške kalete krenula prema štandarcu s hrvatskom zastavom na vrhu Marjana, da tamo komemorira sedamdeset osmu godišnjicu smrti mladog splitskog fašista i ustaše Frane Tente.

Istinabog, Frane Tente - pripadnik Ustaške mladeži umro u zatvoru Lepoglava 1948., osuđen na tri godine robije - nije bio osuđen zbog danas mitologiziranog podizanja ustaške zastave na Marjanu 10. travnja 1947. godine: zapravo je osuđen zbog crtanja poglavnika Ante Pavelića i simbola ustaškog pokreta na zidu splitske gimnazije, te dijeljenja letaka i vrbovanja ljudi za terorističku skupinu Hrvatski oslobodilački pokret, koja je organizirala čuvenu akciju podizanja zastave. Mladićima iz splitske Torcide, neonacističke skupine Prevrat i prvoaprilskog društva 104 to, međutim & naravno, ne smeta da već godinama Franu Tentu predstavljaju kao heroja koji je komunistima u brk na Marjanu podigao hrvatsku zastavu, zastavu dakle države koju danas, sedamdeset osam godina kasnije, imamo zahvaljujući upravo herojima poput Tente.

Još istinabogije, u potpuno istoj toj Republici Hrvatskoj za potpuno iste stvari koje je napravio 1947. godine heroj Frane Tente bio bi potpuno isto osuđen po potpuno istim točkama potpuno istog zakona - recimo, po članku 99. Kaznenog zakona Republike Hrvatske o "javnom poticanju na terorizam", ili članku 100. KZ-a o "vrbovanju drugih da se pridruže terorističkom udruženju", oba ukrašena "kaznom zatvora od jedne do deset godina" - ali ni to odveć ne jebe naše kazališne amatere iz Prevrata.

Najistinabogije, njihov se heroj Frane Tente pridružio III. djelatnoj ustaškoj bojni VI. ustaškoga stajaćeg zdruga 10. listopada 1943., samo trinaest dana nakon su ustaški nacistički sponzori i saveznici iz SS-divizije Prinz Eugen na splitskim Križinama strijeljali pedeset i jednog civila iz Mravinaca, i među njima sedmoricu iz obitelji Tente, uključujući Franinog rođenog strica Ivana i trojicu njegovih sinova, Franinih prvih rođaka! - ali čak ni to pretjerano ne smeta herojskoj hagiografiji svetog Frane Tente.

Njegov rođak Ćiril, recimo, otišao je na drugu stranu i poginuo u partizanima, boreći se protiv ubojica svog oca i svoje braće, pa se svejedno sedamdeset osam godina kasnije umjesto Ćirila Tente slavi njegov rođak Frane, koji se dva tjedna nakon masakra obitelji Tente pridružio saveznicima njihovih ubojica. Eno i danas u stijeni podno betonskih zidina Splita 3 kamene spomen-ploče obitelji Tente i ostalim žrtvama nacističkog pokolja, ali kazališna trupa Prevrat odlučila je marširati na drugu stranu, na Marjan, baš kao što je na drugu stranu te 1943. otišao i rođak Frane.

Tako je onda i izgledala predstava Marša na Rim u Mrduši Donjoj, pardon Splitu: stotinjak nevoljnih mladića u crnom, lica

brižno sakrivenih pod crnim kapuljačama i potkapama, s bakljama i crnim fašističkim zastavama u rukama udarilo od Prokurativa preko Marmontove i kazališta u Plinarsku ulicu, pa put Marjana. S Prokurativa se, istinabog - kad nas je već krenulo s istonobogoslovijom - moglo odmah u Plinarsku, ali družina je valjda htjela uokolo, da je vidi što više građana. U subotnju predevečer usred studenoga u gradu Splitu, međutim, građana kao u Mrduši Donjoj: gamiže tako tužna kolona Mussolinijevih crnokošuljaša s bakljama avetinjski praznim Splitom prema Rimu, viče "Smrt komunizmu!" i pustim ulicama traži prolaznike da im podijeli letke s pravilima mimohoda.

A na letku, uz znak Prevrata, stilizirani Mussolinijev fascio sa sjekirom, eno i efektan crtež noža, baklje, lubanje, knjige, svitka i - tintarnice s guščjim perom. Naše junake, shvatili smo, u svečanom mimohodu mimoišlo cijelo dvadeseto prvo stoljeće, pa ih prebacilo u isposničke pisarnice, da tamo onda guščjim perom prepisuju stare inkunabule. Recimo, nemam pojma, Allgemeine Dienstordnung für die Sturmabteilung.

I zaista, letak s uputama i pravilima mimohoda u čast Frane Tente izgleda baš kao prepisan iz knjižice Allgemeine Dienstordnung für die SA, Općih pravila za članove Sturmabteilunga, uz blagoslov Adolfa Hitlera objavljene u Münchenu 13. prosinca 1933. I to ono poglavlje koje propisuje disciplinu pripadnika führerove partijske milicije: "Sudionici mimohoda dužni su održavati mirno i primjereno ponašanje", piše tako na Prevratovu letku. "Konzumiranje alkohola i drugih opojnih sredstava nije dopušteno. Pušenje, jedenje i žvakanje žvaka tijekom samog mimohoda nije primjereno i treba se izbjegavati."

I vama se, kao i meni, načas učinilo da splitski Sturmabteilung svojim vojnicima ne dopušta žvakanje žvaka, kad ono stvarno: "Žvakanje žvaka nije primjereno i treba se izbjegavati."

Kakva se čelična stega i titanska odricanja zahtijevaju od tih mladića! Ide mrki prevratführer Šimurina od jednog do drugog i traži da razjape čeljusti, pa kojemu se u ustima nađe Orbit s okusom jagode ili, daleko bilo, Hubba-Bubba od višnje i limuna, odmah ga za primjer drugima strijeljaju i plitko zakopaju. Možda i ima zajebancije s Prvim aprilom 104, ali nema s Prevratom. Mogu mladi neonacisti vikati, urlati, premlatiti, silovati, protjerati, ubiti i zapaliti, ali ne smiju žvakati žvake. Nije ordnung.

- A mogul one bez šećera? - oprezno onda pita Škoko.

- Ne mogu jebemumater! - izgubi živce seoski učitelj Andro Škunca. - Nije Frane Tente na Blajburgu ginijo žvakajući žvake!

- Čekaj, kakav sad Blajburg? Ja san mislijo da iđemo na Rim - zbuni se predsjednik mjesnog aktiva Puljo.

- Nije ni Rim nega Sodoma - ispravi ga Šimurina. - Ne paziš.

- E jebote Sto dana Sodome i orgije bez alkohola, pušenja, jedenja i žvakanja žvaka! - rezignirano u to dobaci Bukara. - Metni još da nema jebenja pa možemo odma u partizane.

Teme

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare

Pratite nas na društvenim mrežama