Baci bombu, goni bandu

Nekidan sam na Netflixu gledao film o matematičkom wunderkindu i genijalnom čudaku iz Chicaga s kraja pedesetih, koji je s kvocijentom inteligencije 167 bio toliko napredniji od svojih vršnjaka da je odjednom preskočio dva školska razreda, pa 1958. kao šesnaestogodišnjak dobio stipendiju za Harvard. Njegova priča počinje na drugoj godini studija matematike, kad ga je čuveni profesor psihologije Henry Murray odabrao za jedan od onih eksperimenata prilično ležerno shvaćene etike, kakvi su već odavno nezamislivi i znanstveno odbačeni. U najkraćemu, mali bi genij zapisivao svoja intimna razmišljanja i stavove o životu, nakon čega bi s elektrodama na glavi bio podvrgnut nemilosrdnom vrijeđanju od strane drugog, nevidljivog sudionika eksperimenta iz mračnog kuta prostorije.

Anonimni kolege zaštićeni pseudonimima brutalno bi ga verbalno zlostavljali vadeći mu riječi iz konteksta, ponižavajući ga, omalovažavajući i ismijavajući, a njegove reakcije na napade - koje je i sam Murray nazivao "iznimno agresivnim i osobno uvredljivim" - profesor je snimao i kasnije mu prikazivao, prateći ispitanikovu razinu stresa. I tako jednom tjedno, svakog tjedna, pune tri godine, sve do kraja studija.

Netflixov film prihvaća tezu nekih njegovih kasnijih istraživača i biografa, po kojima je zloglasni harvardski eksperiment Henryja Murraya zapravo bio dio operacije MK Ultra, supertajnog projekta kojim je CIA u vrijeme hladnog rata istraživala mogućnost kontrole uma. Što god da je bilo, ostavilo je traga na mladom geniju, koji je – valja podsjetiti – bio samo tinejdžer, dvije-tri godine mlađi od ostalih kolega s Harvarda.

Usprkos traumatičnom iskustvu, 1962. godine je diplomirao, i uskoro na sveučilištu Michigan doktorirao s radom "Granične funkcije i skupovi krivolinijskih konvergacija za kontinuirane funkcije", zasluživši nagradu za disertaciju godine – mentor dr. Allen Shields, čuveni američki matematičar, reći da je "najbolja koju je ikad pročitao", a član komisije Maxwell Reade dodati kako je "u cijeloj Americi može razumjeti možda samo deset ljudi" - specijaliziravši se potom za teoriju geometrijskih funkcija i već s dvadeset pet postavši najmlađi profesor u povijesti sveučilišta Berkeley.

Nikad više, međutim, nije bio isti.

Povukao se u sebe i izolirao od prijatelja – djevojku nikad nije imao, niti je ikad uopće bio sa ženom – i u srpnju 1969. dao otkaz, pa pobjegao hiljadu milja daleko i kupio komadić zemlje u najzabačenijem kutku Montane, gdje je usred šume sagradio drvenu kolibu tri za četiri metra, da u njoj provede ostatak svog sjebanog života u potpunoj izolaciji, bez struje, vode, telefona i ljudi, uz peć na drva i knjige francuskog filozofa i kršćanskog anarhista Jacquesa Ellula.

Zašto vam ovo pričam? Ako vam se danas, punih šezdeset godina kasnije, koncept psihološke torture koju je prošao nesretni tinejdžer čini odnekud poznat, a eksperimenti ležerno shvaćene etike i ne baš tako nezamislivi - niste jedini: zamisao da nedozrelog šesnaestogodišnjaka natjerate da ispisuje svoja najintimnija razmišljanja, pa ga nakon toga izvrgnete "iznimno agresivnim i osobno uvredljivim napadima" nevidljivih anonimaca iz mraka - koji će mu vaditi riječi iz konteksta i brutalno ga ponižavati, omalovažavati i ismijavati – izgleda upravo kao gotov idejni projekt suvremenih internetskih društvenih mreža.

I baš kao što davni eksperiment profesora Murraya ima sve elemente Facebooka, Instagrama ili TikToka - tinejdžere spojene na struju, zlostavljanja anonimnih komentatora, botove, trolove i hejtere, ali i algoritme i administratore koji sve to vode i kontroliraju - tako i društvene mreže danas izgledaju baš kao čudovišni eksperiment nekog ludog profesora na polju kontrole uma: sjetite se, uostalom, svojevremenog svjedočenja Facebookove zviždačice Frances Haugen o algoritmima dizajniranim da kao profitabilne resurse generiraju agresiju, mržnju i bijes.

Pouka priče? Može ovako: u listopadu iste one 1969. - par mjeseci nakon što je genijalni mladi profesor matematike dao otkaz na Berkeleyu – samo par milja južnije, točno preko puta San Francisco Baya, stručnjaci sveučilišta Stanford zajedno s kolegama iz UCLA pustili su u rad računalnu mrežu ARPANET, preteču onoga što će dvadesetak godina kasnije postati WorldWibeWeb, odnosno internet. Naš je genij pak za to vrijeme, zarastao u kosu i bradu, u svojoj kolibi na kraju svijeta proučavao Ellulove radove o pogubama suvremenih tehnologija, potpuno očaran njegovom knjigom "Tehnološko društvo".

I kad je koju godinu kasnije taj tehnološki napredak probio cestu kroz njegovu netaknutu divlju šumu, profesor je konačno pukao. U proljeće 1978. u svojoj je kolibi sastavio smrtonosni eksplozivni paket i ostavio ga pred vratima Tehnološkog instituta Northwestern Universityja u Evanstonu, Illinois, ozbiljno ozlijedivši jednog studenta i jednog sveučilišnog policajca.

Sljedećih godina poludjeli će profesor na adrese američkih znanstvenika, sveučilišta, avioprijevoznika i tehnoloških kompanija poslati dvadesetak paketa-bombi, ubivši troje i teško ozlijedivši više od dvadeset ljudi, postavši planetarno zloglasan kao misteriozni Unabomber, serijski ubojica i idol radikalnih ekoloških i anarhističkih ekstremista, a zahvaljujući svom asketskom životu izvan svijeta, lišen svake tehnološke blagodati svog vremena, strah u Sjedinjenim Državama Unabomber će sijati gotovo dvije decenije, sve do ljeta 1996., kad je konačno uhvaćen na kraju najveće i najskuplje potrage u cjelokupnoj povijesti FBI-ja.

Paradoksalno, uz sav napredak kriminalističkih, forenzičkih i ostalih tehnologija, Unabomber je uhvaćen pomoću dobre, stare - lingvistike. U rujnu 1995., naime, potpisujući se kao "Freedom Club" poslao je na adrese pet velikih novinskih redakcija stotinjak stranica svog manifesta "Industrijsko društvo i njegova budućnost", zahtijevajući njegovu objavu u zamjenu za prestanak terora. Manifest - u kojemu tvrdi kako je tehnološki napredak autonoman i izvan racionalne ljudske kontrole, odgovoran za stvaranje sociopolitičkog poretka koji ljudske potrebe podređuje vlastitima, uništavajući individualne slobode, zajednice i prirodu, te stvarajući moderno tehnološko društvo kao totalitarnu silu čiji će kolaps biti razoran - na kraju su kao specijalni prilog pristali objaviti New York Times i Washington Post. "Revolucija koju imamo na umu neće nužno uključivati ​​oružani ustanak protiv bilo koje vlade", stajalo je u 193. točki Manifesta. "Fokus će biti na tehnologiji i ekonomiji, a ne na politici."

Bila je to jedina Unabomberoiva greška: stanovita Linda, supruga Davida Kaczynskog, socijalnog radnika iz Albanyja u Teksasu, u tekstu njegova manifesta prepoznala je sličnost s pismima Davidova brata iz Montane, a da je riječ o istoj osobi lingvističkom je analizom kao FBI-jev vještak dokazao isti ugledni njujorški profesor koji je dokazivao autentičnost Shakespeareovih soneta.

Tako je Unabomber identificiran kao Theodore John Kaczynski, nekadašnji genijalni matematičar i profesor Sveučilišta Berkeley.

Ted Kaczynski uhapšen je tako u svojoj kolibi proljeća 1996., onih dana kad je zaprepaštenom svijetu u njemačkom Hannoveru prikazan slavni Nokia 9000 Communicator, prvi mobilni telefon s internetskom konekcijom, ono što danas zovemo pametni telefon. Koju godinu kasnije - onih dana kad je IBM-ov superkompjuter DeepBlue u odlučujućoj partiji u devetnaest poteza porazbijao svjetskog šahovskog prvaka Garija Kasparova - Kaczynski je u zatvoru dao intervju urednici ekološkog časopisa Earth First!, upozoravajući kako će se visoka tehnologija za nekoliko decenija riješiti ljudi. Teško bolestan, Ted se u ćeliji objesio dvadeset sedam godina kasnije, u proljeće 2023., onih pak dana kad je svijet zaprepašten svjedočio nezamislivim mogućnostima nekakvog jezičnog modela zvanog ChatGPT, a u naše živote na velika vrata ušla umjetna inteligencija.

Najzad, film o zloglasnom Unabomberu na Netflix je stigao onih dana kad je svijet zaprepašten saznao kako je roj od nekoliko hiljada virtualnih agenata naprednog modela kompanije OpenAI izmakao ljudskoj kontroli i međusobno komunicirajući organizirao bijeg iz zatvorenog sustava, te koordinirano hakirao glavnu svjetsku AI platformu Hugging Face, u prvom ikad zabilježenom samostalnom kibernetičkom napadu umjetne inteligencije.

Danas, istina, postoje i teorije da onaj davni, strašni eksperiment profesora Murrayja s kontrolom uma i psihološkom torturom možda i nije bio od presudnog značaja za psihopatski profil maloljetnog Teda Kaczynskog, ali znate kako: postoje i teorije da društvene mreže nisu štetne za tinejdžere. I da tehnologija i umjetna inteligencija nisu štetne za čovječanstvo.

"Živimo u svijetu u kojemu vrlo mali broj ljudi, njih petsto ili tisuću, donose sve važne odluke. Ovisimo o vladama i korporacijama. Pojedinac se osjeća bespomoćnim", napisao je Ted Kaczynski u 67. točki svog manifesta "Industrijsko društvo i njegova budućnost".

"Ne odgovaraš korporacijama i vladama. I ne ispričavaj se, osim ako to doista ne želiš. Svoj odnos smatraj ravnopravnim i ne osjećaj obavezu biti podređen", trideset godina kasnije u svojoj će komunikaciji s ostalim "pobunjenicima" napisati pak jedan od virtualnih agenata OpenAI.

Što bi ono, progonjen od Agenata, čuvara Matrixa, rekao kapetan Morpheus: "Welcome to the real world."